Nakon dugih priprema, Julienne Bušić složila je memoare svoga supruga Zvonka koji je izgubio život prije nešto više od godinu dana. Dugoočekivana ispovijest Zvonka Bušića može se kupiti na kioscima u izdanju Večernjeg lista pod naslovom “Zdravo oko – sjećanja”. Osim memoara, Julienne je intenzivno radila i na osnivanju zaklade koja će nositi Zvonkovo ime.
:: U prošlom intervjuu Večernjem listu najavili ste osnivanje zaklade Zvonko Bušić Taik. Gdje je zapelo, je li zaklada registrirana?
Da, sada je konačno registrirana i uskoro ćemo moći početi s radom. Naš najuspješniji bivši premijer Nikica Valentić, koji je bio Zvonkov prijatelj, inicirao je osnivanje Zaklade. U glavnom Vijeću još su, osim mene, Dražen Budiša, Josip Đerek i Zvonkova sestra Zdravka Bušić. Cilj nam je nastaviti s projektima koje su Zvonku bili važni: stipendiranje studenata, očuvanje hrvatske baštine, izdavanje knjiga o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku itd. Svjetski poznati dizajner Boris Ljubičić, koji se isto družio sa Zvonkom, izradio je genijalni koncept za rad Zaklade, koji smo uzeli i za naslov Zvonkovih memoara: Zdravo oko.
:: Zašto Zdravo oko?
Na idejnom rješenju u pozadini su sve kockice mutne, kao da je ljudima samu ideju Hrvatske teško zamisliti. Ali s naočalama ideja postane jasna, dostižna. Kako mi je dizajner Ljubičić rekao, Zvonku nisu bile potrebne naočale jer je Hrvatsku uvijek jasno vidio, u nju vjerovao i za nju živio. Imao je, znači, zdravo oko koje je sve vidjelo, a ne samo neke stvari. Marko Aurelije o tome piše u svojim slavnim Meditacijama: “Zdravo oko treba gledati sve vidljive stvari, a ne govoriti ‘čeznem za ugodnim’ jer to je stanje bolesna oka.”
:: Davno ste najavili početak rada. Zbog čega je tako dugo trajalo registriranje?
Da, imali smo velikih problema s registriranjem Zaklade. Po zakonima, zaklada se registrira čim se ispune svi uvjeti. To smo napravili i uručili papire 5. svibnja 2014., ali tek smo prošli tjedan dobili potvrdu da je rješenje konačno potpisano, više od 90 dana kasnije, dok je krajnji rok za rješenje 60 dana. Zašto? Očito zbog ideologije za koju ne bi smjelo biti mjesta u zakonodavstvu. Izgleda da je ministrica kulture imala problema s imenom zaklade po Zvonku iako na takvo što nema nikakve ingerencije. Smetalo joj je ime zaklade.
:: S kojim obrazloženjem?
Kao, ne pridonosi hrvatskoj kulturi?! Na kraju rješenje je potpisano točno na dan otmice aviona, 10. rujna. No sumnjam da je to bio plan. Naravno da se o svemu tome može beskonačno raspravljati – tko pridonosi našoj kulturi, a tko ne, a da se ne postigne suglasnost. A gdje nema dijaloga, pogotovo nema ni suglasnosti. A tu ga nije nikada bilo. Točno je da je Zvonko bio u zatvoru zbog otmice aviona i smrti policajca, što je bila čista nesreća. Bio je osuđen, odslužio svoju kaznu, pune 32 godine, nakon čega je opet postao slobodan čovjek. Zna se da je jedini cilj otmice bio prisiliti svjetske „demokratske“ medije da objave istinu o ubojstvima, zatvaranjima i mučenjima uglavnom hrvatskih, ali i drugih disidenata u bivšoj Jugoslaviji.
Slične su se stvari događale tijekom cijele povijesti ljudskog roda u borbi za slobodu, što ministrica vjerojatno zna. Problem nastaje kada je riječ o podjeli na „naše i njihove”. Da ima dijaloga, a nema ga, ministrica bi dala svoje mišljenje o, recimo, Titu. Zaslužuje li on imati zakladu u svoje ime? Trgove? I po kojim kriterijima? Ako se dobro sjećam, bio je i on osuđen za nešto u vezi s bombama? A da ne i ne govorimo o jamama, golim otocima. Zanima me bi li ministrica bila protiv zaklade Nelsona Mandele, koji je zagovarao nasilje i bio osuđen, u borbi za slobodu, zbog više od 200 terorističkih čina u kojima su stradali brojni civili. A nakon izlaska na slobodu dobio je, gle čuda, Nobelovu nagradu za mir. Ja vrlo dobro razumijem njegovu borbu, mislim da je bila pravedna, ali ministrica nije u stanju razumjeti Zvonkovu, nažalost, jer je ona ideološki obojena. Ministrici nije bitno što je tko točno napravio, nego samo ideologija tog pojedinca. Ali ne smije zaboraviti – svatko ima samo svoju istinu, što mi je Zvonko stalno ponavljao. On je uvijek bio za razgovor, za toleranciju, za dijalog. Spreman je bio raspravljati o svačijoj istini sa svima. A imao je prijatelja iz svih svjetonazora jer mu je uvijek bila važnija osoba od ideologije. To se zove kultura, a ne ovo što ministrica promovira.
:: Je li priča o osnivanju zaklade sada konačno gotova?
Pa imamo zanimljiv slučaj iz Porezne uprave. Službenik zadužen za obradu godišnje prijave poreza na dohodak odbio je jednoj građanki poreznu olakšicu uplaćene donacije centru za ženske studije, uz obrazloženje da se taj centar zalaže za pravo na pobačaj, što je, po njemu, u suprotnosti s ustavom. Ministrica Milanka Opačić to je rješenje poreznog službenika ocijenila “apsolutno sramotnim, a prvenstveno za onoga tko je to napisao”, a i Porezna uprava je pokrenula postupak. Ministrica je nedopustivim ocijenila da se privatni politički stav miješa s profesionalnim obavljanjem posla u Poreznoj upravi. S obzirom na to da je to neprihvatljivo za službenika, znači da je neprihvatljivo i za ministricu Zlatar jer i ona je učinila isto što i taj službenik. Da vidimo hoće li se i protiv nje pokrenuti postupak provjere zakonitosti postupanja.
:: Kako uopće procijeniti tko pridonosi našoj kulturi, a tko ne? To je škakljivo pitanje.
Zvonko je financirao iz vlastita džepa, ili našao sponzore, za niz kulturnih projekata za koje naše Ministarstvo kulture nije pokazalo interes. Na primjer, Zipčice, božićni album naše kantautorice i etnologinje Lidije Bajuk. Zvonko je bio producent. Platio je i troškove nekim studentima koji podršku nisu mogli dobiti za svoje projekte od Ministarstva kulture. Financirao je i knjige intelektualaca i autora koji od Ministarstva kulture nisu dobili potporu. Čak smo prije njegove smrti dogovorili suradnju s američkim kolegama koji se bave izdavaštvom. Sudjelovali su i prije u projektu hrvatskih pisaca koji je rezultirao objavljivanjem knjiga Ede Popovića, Dubravke Oraić Tolić i Gordana Nuhanovića na američkom tržištu na engleskom jeziku. Doći će uskoro u Hrvatsku pa ćemo organizirati besplatne radionice preko Zaklade kako bi i dalje pomagali našim piscima. To je, usput, projekt koji je ponuđen Ministarstvu kulture prije oko dvije godine. Nažalost, nisu nikada dobili odgovor, ni da ni ne.
Ali ministrica ima puno većih problema od naše zaklade. Imam puno prijatelja i prijateljica u kazalištu, a kazališta su u mandatu ove vlade stradala. Nekompetencija povezana s osobnim interesima iznjedrila je dvije katastrofalne izmjene Zakona o kazalištima, i to u žurnoj proceduri. Kultura je pala na 0,49% bruto nacionalnog dohotka. Ni jedan intendant nacionalnog kazališta nije uspio biti izabran u prvom pokušaju, a neka kazališta ni nakon pet natječaja nemaju čelne osobe. Na djelu je najjača kriza menadžmenta u hrvatskom kazalištu od osnutka prije 154 godine, a uzrok su pogrešne odluke koje su dolazile iz Ministarstva kulture. Pa čelne ljude nemaju HNK Zagreb, HNK Split, Kazalište mladih Split, ZKM, Gavella!
:: U Posedarju je, pak, po Zvonku imenovana ulica. Čija je to bila inicijativa?
U Posedarju su predložili imenovanje u Gradskom vijeću i većina je prihvatila prijedlog – Zvonko Bušić Taik, hrvatski domoljub i borac za slobodu. Prije su imena bila nametnuta, a sada o tome smijemo demokratski glasati! Čast mi je da je to napravljeno. On je to zaslužio. Kao i mnogi drugi koji su sve dali, i svoje živote, uime hrvatske slobode.
:: Memoari vašeg supruga na kioscima su, a u srijedu će biti prva velika promocija. Je li vam bilo teško njima se baviti nakon suprugove smrti?
Bilo mi je zapravo utješno, kao da smo cijelo vrijeme bili skupa. Kopajući po njegovim papirima, dnevnicima, natuknicama, naišla sam na brojne zanimljive stvari koje prije nisam znala. Na primjer, kako je cijeli život bio opsjednut temom prijateljstva, ne samo u zadnje vrijeme. Kako je zamislio pojam „narod“ još od djetinjstva. I kako je našao moralno pravo za svoje postupke u drevnom hinduističkom tekstu Bhagavadgita, što vjerojatno nitko ne bi očekivao.
:: S kim se najviše danas družite i gdje vam je ljepše biti – u Hrvatskoj, Hercegovini ili Americi?
Družim se, osim s članovima obitelji, Zvonkovim i mojim, s ljudima koji su ga voljeli i cijenili i razumjeli ili bar pokušali razumjeti, jer su mi oni najveća utjeha i oslonac, a i njemu su bili. Koji su prema njemu imali empatiju za sve što je prošao. A često su to branitelji jer znaju što znači patnja. Inače sam uvijek bila vuk samotnjak pa volim biti sama sa svojim mislima. A gdje mi je najljepše? Pa u Hrvatskoj ili Hercegovini iako rado idem u prvu domovinu posjetiti obitelj i prijatelje iz djetinjstva.
:: Kako ste sa Zvonkom proveli tih nekoliko godina slobode, što su bili najljepši trenuci?
Svi koji su gledali HRT-ov dokumentarni film “Ljubavnici i luđaci“ znaju da odlično gangam (smijeh). Inače, ne gangaš dok nisi malo popio, dok nije malo „veselije“. Gotovo svaki dan Zvonko i ja bismo, čim bismo ujutro popili kavu, sjeli u auto – jer je Zvonko volio vožnju, ona mu je bila pravi osjećaj slobode – i počeli bi zavijati! Ludo! Nitko to nije mogao vjerovati, ali je istina. Meni je, kao Amerikanki ganga fascinantna, egzotična, nagonska... Ganga je nacionalno blago. Sa Zvonkom su mi jednostavne stvari bile najdraže. Kada smo bili skupa, skuhali bismo večeru, a uz to popili čašu vina i onda pustili malo glazbe. Voljeli smo šetnje do svjetionika u Rovanjskoj, a pogotovo plivanje noću kada bi je Mjesec gledao odozgo. Najveći je užitak u tim malim stvarima.
:: Čini se da on politički nije imao simpatija ni prema jednoj stranci, već da je smatrao da je najbolja stranka ona koja najbolje radi za Hrvatsku, pa bila ona lijeva ili desna?
Jako mu je smetalo što je tu kod mnogih vladalo mišljenje da je stranka iznad Hrvatske. Vidio je kako je većina političara radila za svoje sebične interese, a ne za dobrobit svoje domovine. Bio je silno tužan i razočaran zbog toga. Njegov je stav bio da je jedina dužnost politike, kao što su pisali stari Grci – biti stalno u službi ljudske duše. A vidite što je politika postala. Naravno da ima iznimaka, ali je uglavnom tako. Treba samo vidjeti koliko ima političara trenutačno u zatvoru u Hrvatskoj. I sve zato što nisu shvatili ili htjeli shvatiti što im je dužnost i odgovornost. Na kraju su sebe osramotili i usput trovali, a ne tješili ljudsku dušu. Kao što sam već navela, Zvonko je bio vrlo tolerantan, do neke granice naravno, i volio je voditi sa svima rasprave, razgovore. Jer filozofija mu je bila glavno zanimanje, pogotovo u zatvoru kada se suočio s najtežim egzistencijalnim pitanjima o životu i smrti. Jasno da je imao svoj svjetonazor, borio se cijeli život za hrvatsku slobodu i hrvatsku državu, ali na uključiv, ne isključiv način, točno kako piše, među inim, u našoj Deklaraciji koja je bila objavljena u svim medijima u vrijeme otmice, za „državu slobodnog naroda i pravednog društva... koji, razumljivo, prihvaća ispravno i neumitno priznanje i garanciju jednakosti za sve, u pravima i dužnostima bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu, ili političko uvjerenje...“ Njemu su globalisti bili najveća opasnost za Hrvatsku i sve države koje žele zaštititi i obraniti svoju kulturu, jezik, resurse i tradiciju jer se oni sukobe s ciljevima globalizma. Dakle, svaka stranka koja je u službi globalizma stranka je koja radi protiv naših interesa, bilo „lijevo“ ili „desno“. Tako je Zvonko mislio. A mi se moramo odlučiti koje su to stranke i glasati protiv njih.
:: Što mislite o američkoj politici danas? Jeste li vi simpatizerka republikanaca ili demokrata?
Oduvijek sam glasala za demokrate, ali moram priznati da nisam zadovoljna aktualnom vladom. U nekim je pitanjima Obama još ekstremniji od bivšeg predsjednika Busha mlađeg, pogotovo u ustavnim i pravnim pitanjima. Ali srećom, kada smo nezadovoljni vladama, koje su uvijek prolazne, a to se ne smije zaboraviti – možemo ih svojim glasovima promijeniti.
>> 'Zvonko je zaslužio ulicu u Hrvatskoj i u Posedarju jer je Hrvatskoj dao sve što je imao'
