Nemoguće je bilo ne primijetiti prezriv pogled Ante Gotovine upućen
prema Mati Laušiću. U ne tako velikoj sudnici, Gotovina, Čermak i
Markač sjedili su tek pet-šest metara udaljeni od svjedoka tužiteljstva
i načelnika uprave Vojne policije HV-a. Bivšeg im suborca Laušića.
Oni su ga, često, fiksirali tim, prethodno spomenutim pogledom, dok se
on, u pravilu ustezao pogledati u smjeru “kolega” iz Oluje. Tužitelji
su Laušića posjeli na klupu svjedoka, u samom finalu svojeg dijela
nastupa u sudnice.
Bilo je jasno da Laušić nije u zavidnoj poziciji - prvo su ga, prije 5
godina tužitelji Haaga sučelili sa statusom osumnjičenika, pa ga, nakon
davanja iskaza preveli u svjedoka. A onda, neposredno pred njegov
odlazak u Haag, “podsjetili” da je i dalje osumnjičenik. Kojega, istina
Haag više ne može optužiti za zločin, no može na to “privoljeti”
hrvatsko pravosuđe. Obrane su, stoga i javno rekle da na Laušića
gledaju kao na ucijenjenog čovjeka. A Laušić je, prvim dijelom
svjedočenja potpuno ugodio tužiteljima koji bi rado dokazali da su
generali znali sve o zločinima, a propustili su spriječiti ih.
U drugom dijelu suđenja, kada je startao branitelj Gotovine Luka
Mišetić brzo je, desecima originalnih dokumenata pobio glavne tvrdnje
Laušića. Čak je i sudac Alphons Orie primijetio da su “Laušićeva
izvješća bila daleko od istine”. On, naime u svojim izvješćima vojnom i
državnom vrhu nije navodio paljevine, paleži i ubojstva nego da njegova
“vojna policija izvanredno funkcionira”.
Njegovi, pak zapovjednici VP-a na terenu, Gotovini su slali izvješća o
pijanim vojnicima i prometnim nesrećama, ne i o zločinima. Osim toga,
nekoliko dana nakon svršetka Oluje, Gotovina i njegovi gardisti ionako
su već vodili rat u BiH sa snagama Ratka Mladića koji je pokušao
protuudar. Pokaže li se, na kraju da je Laušić uistinu svjedočio
“daleko od istine”, ne treba, ipak, krivicu prebacivati na njega.
Laušić je, kao i svaki drugi važni svjedok iz RH, jednostavno bio
prepušten sam sebi.
Kao što je, svojedobno i Gotovina bio ostavljen od državnih vlasti,
koje ga nisu zvale na brifing ni u trenutku kada im je Carla del Ponte
najavila da diže optužnicu protiv njega. On je, ipak bio doznao što se
zbiva i kao iskusni legionar i obavještajac “prepoznao” namještaljku.
Odabrao je bijeg od, smatrao je nepravednog dugogodišnjeg utamničenja,
pa je bježao po svijetu 4 godine.
Laušić, isto tako, potpuno ostavljen od mjerodavnih državnih
institucija, bio je primoran, izgleda odabrati bijeg - od istine.
Hrvatska je jedina država koja u sudskim postupcima pred Haagom ne
koristi pravo na obranu nacionalne sigurnosti. A pravilo je da, pred
pojavu bivšeg ili aktualnog časnika, ili diplomata, svaka suverena
zemlja prethodno upriliči “brifing”. Na kojemu pravnici i obavještajci
svjedoku u detalje objašnjavaju o čemu smije, a u što se izjavama ne
smije petljati.
Dok je svjedočio bivši američki veleposlanik Galbraith u sudnici je
bila osoba američke vlade, pripravna na intervenciju. Važno da suci
vide taj angažman neke države u sudnici. Kada je Srbija izručivala
dokumente iz državnih arhiva, vezane uz upliv Srbije u ratu u BiH,
tužitelji su dobili, prethodno “zacrnjene” dokumente na svim
osjetljivim mjestima.
Članak pravilnika koji regulira zaštitu nacionalne sigurnosti, da
ironija bude veća, u kuloarima se naziva “hrvatski članak”. Hrvatska je
krajem devedesetih naime inzistirala na zaštiti i jednom uspješno to
rabila kada je stigla sub poena za Gojka Šuška. Sadašnja hrvatska vlast
ne usudi se ni izbrifirati svoje svjedoke, a kamoli da zatraži da se
“zacrne” dijelovi osobnog Laušićeva dnevnika.
Naša država taj dnevnik nema. Naprotiv, kada je krenula neugoda s
potragom za “topničkim dnevnicima”, vojni policajci dobili su nalog da
prokrstare Hrvatsku i obave razgovore s većim brojem naših topnika. Ti
su iskazi, potom poslani tužiteljima u Haag!? A to je već dovoljno za -
prezriv pogled.
NEDIPLOMATSKI