Ugledni makroekonomist Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb nekoliko je puta upozorio na tešku ekonomsku situaciju i mogući kolaps državnih financija. Za Večernji list još jednom opominje sadašnju i buduću Vladu da živi "na posuđenu vremenu", što je neodgovorno prema građanima i budućim generacijama.
Kakvo je ekonomsko stanje Hrvatske?
Alarmantno! Zaposleno je manje od 1,3 milijuna građana, a javni dug nakon zaduženja u ožujku i uključivanja duga HBOR-a u statistiku premašit će 300 milijardi kuna prvi put u povijesti države, što znači da će se opasno približiti razini od 90 posto BDP-a. Tekući deficit oscilira između 5 i 6 posto BDP-a, a kapacitet srednjoročnog rasta je oko 1,5 posto BDP-a u iduće tri godine. Uz te parametre slika izgleda relativno besperspektivno, odnosno imamo gospodarstvo s ozbiljnim ekonomskim poremećajima i to u situaciji kad još nismo ni započeli reforme koje sa sobom nose svoje troškove – pred nama je vrlo intenzivno razdoblje s teškim okolnostima.
Spas u rezanju rashoda
Što Vlada, koja god bila, može poduzeti da se okolnosti promijene?
Ostavljam politici da procijeni način na koji bismo se mogli izvući iz ovog stanja, ali mogu reći da državi nedostaje 10 milijardi kuna godišnje. Ta se proračunska rupa može nadoknaditi ili prodajom državne imovine i drastičnim povećanjem poreza ili rezovima rashoda. Manji rashodi mogu se postići reformama užeg javnog sektora, javnih poduzeća i teritorijalnim preustrojem. Treba biti svjestan da te reforme nose i troškove i pad standarda građana.
Što točno znači manji javni sektor, koliko ljudi mora otići?
Teško je reći koliko točno ljudi mora napustiti javni sektor. Javna poduzeća najveći su problem, nakon njih slijede lokalne jedinice i njihova komunalna poduzeća, a na trećem mjestu je tek uža država. Ipak, riječ je o 15 do 20 posto ljudi koji su čisti višak, a to je 40.000 ljudi. Uz ekstremnu nezaposlenost otpustiti toliko ljudi velik je problem za društvo, ali to se mora napraviti kako bismo imali šanse u budućnosti. Broj ljudi koji je radio u vrijeme Sanaderove vlasti nećemo više nikad vidjeti, a samo da bismo se vratili na standard iz 2011. bit će nam potrebne četiri godine. Na volumen ekonomije zabilježen prije krize nećemo se vratiti do 2013. i to je procjena temeljena na pretpostavci da ćemo imati idealne okolnosti i rast BDP-a.
Bitka "izbjegni račun"
U takvim okolnostima nameće se pitanje treba li što prije ići na izbore?
Mislim da treba jer bi se u slučaju ranijih izbora reforme stigle primijeniti u 2016., a u slučaju da izbori budu krajem godine, izgubit ćemo najmanje šest mjeseci. Makroekonomskim zahvatima više se ne može puno postići, treba ići na mikrorazinu u rješavanju problema. Živimo na temelju činjenice da nam je politika europske središnje banke dala još dvije godine posuđenog vremena u kojem će kamate na zaduživanje biti dovoljno niske da ih si možemo priuštiti. Ova će godina proći u nekom obliku politike predstečajne nagodbe kućanstava u kojima će se interesne skupine boriti tko će platiti ceh, odnosno, bolje rečeno, tko će izbjeći platiti račun zaduživanja koje nije prestalo, već se naprotiv ubrzava.
>> Milanović: To nema ni Njemačka. Uvjeren sam da su bolji dani pred nama
>> Holy: Slavonija je najveća žrtva ekonomske situacije
Da ima previse zaposlenih u javnom sektoru po politickoj podobnosti je istina ,a istina je isto tako da nam trebaju i skolovani nezavisni ekonomisti jer nam jedni te isti pametuju vec godinama i nevidim neke koristi od njih