Posljednjih tjedana, uoči ovotjedne dodjele diskografske nagrade Porin,
ponovno se intenziviralo nezadovoljstvo domaćih glazbenika stanjem na
tržištu, a za koje optužuju nacionalne televizijske postaje na čelu s
Hrvatskom televizijom. Televizije, posebno javna, krive su, smatraju
glazbenici, jer ne poštuju domaću glazbu što je očevidno iz nedostatka
glazbenih emisija.
Ne promoviraju domaću glazbenu scenu, a snimajući bez kriterija
festivale srozali su i njih, što pokazuje recentni događaj
fijasko Zadarfesta nekada kvalitativna uzora među festivalima.
Gledajući glazbu na nacionalnim televizijama, domaćim se glazbenicima
čini, ono što je bijesno izjavio, i bitno preuveličao, Miroslav Škoro
da emitiraju 75 posto strane, a tek 25 posto domaće glazbe.
Nije ni čudno da tako misle kad su se tiraže srozale toliko da je za
srebrnu ploču dovoljno tek 5000 prodanih primjeraka (a još donedavno je
bilo 7.500), a u bivšoj Jugoslaviji, usporedbe radi, za srebro se
moralo prodati 25.000 nosača zvuka. Diskografi će međutim reći da
se domaća glazba ne prodaje ni bolje ni lošije od strane u hrvatskim
dućanima, a onaj tko na hrvatskom tržištu proda više od deset tisuća
nosača zvuka može vjerovati kako se nalazi u raju.
Situacija na tržištu preslik je situacije u društvu smatra
Jasenko Houra, vođa Prljavog kazališta. Moramo se pomiriti s
činjenicom da smo siromašno društvo koje najmanje novca ima za
kupnju CD-a. Kad smo uspjeli sniziti cijenu svog posljednjeg uratka sa
120 na samo 80 kuna bio sam zadovoljan. Sretan bih bio kad bi naš
CD stajao dvadesetak kuna manje, a čvrsto uvjeren da pržilice ne bi
bile toliko efikasne da se cijena nosačima zvuka spusti na 50
kuna. tvrdi Jajo, uspoređujući situaciju u Hrvatskoj sa
svjetskom.
Kaže da je i grupa U2 izgubila oko 9 milijuna funti zbog piratskih
izdanja. Kod nas su stvari to tragičnije za glazbenike što je kupovna
moć u odnosu na europsku niža. Premda smatra da je generator opće
tržišne situacije najmoćniji medij televizija, ipak ne smatra da
su elektronički mediji isključivi krivci. Urednici, smatra Jajo, katkad
i nemaju što kvalitetno puštati. Kao primjer navodi situaciju kad je
sam bio u Upravnom odboru Porina i kada nisu uspjeli oformiti
kategoriju etno glazbe jer je te godine izdan tek jedan etno album.
Miro Buljan, nekad hitmaker, smatra da televizijski urednici, opet
najviše oni s Hrvatske televizije, želeći podići kriterije, stvari
postavljaju kao da žive usred New Yorka.
A prosječni televizijski gledatelj daleko je od toga kaže
Buljan. Stoga predlaže da se količina glazbe na nacionalnim
televizijama regulira zakonima čime bi se domaći glazbenici zaštititli.
Stranu glazbu voli i Tony Cetinski, ali ističe kako prije svega treba
poštovati vlastitu. Slaže se s Buljanovom tezom da bi se količina
domaće i strane glazbe na ekranima trebala zakonski regulirati.
Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima kad sam, doduše na jednoj
radijskoj postaji, a ne na televiziji, čuo da se urednik ispričava
slušateljima zbog toga što pušta domaću glazbu prepričava Tony.
Smatra da je situacija u domaćoj glazbi loša jer je elektronički
mediji, prije svega nacionalne tv-kuće, totalno banaliziraju.
Postavljam pitanje čemu se mučiti oko dobroga spota kad sam
siguran da jedva da će se vrtjeti na ekranu. Tako se vrtimo u začaranom
krugu kaže Tony. Dobri glazbenici ne troše energiju na snimanje
spotova jer znaju da se neće vrtjeti, a na televiziji koja
marginalizira kvalitetu u rijetkim prigodama vrte se loši uradci ili
strani spotovi. No, kad im zatreba glazbena kulisa između dva
presvlačenja manekenki, onda zovu provjerena imena. Neka tada zovu loše
izvođače ili strance kaže Tony.
Hrvatsku televiziju, odnosno njezin Zabavni program brani Aleksandar
Kostadinov. Tvrdi da su klevete na račun njegova programa neutemeljene.
Doista ne razumijem o čemu je riječ! kaže Kostadinov.
Nabraja emisije Zabavnoga programa koje, od TV Bingo showa do
Nedjeljnog popodneva, u kojima obavezno ima nekoliko domaćih glazbenih
brojeva. Prenose se koncerti domaćih eminentnih glazbenika poput Vanne,
Arsena Dedića, Nine Badrić, Miroslava Škore...
Ja ne slažem program. Mogu samo predlagati emisije za koje
smatram da se u njemu moraju naći. Jedna od novih koju planiramo, a na
kojoj su glazbenici preko HGU-a inzistirali jest službena top
lista koja bi se sastavljala prema prodanim primjercima kaže Aco
Kostadinov.
Kad je riječ o spotovima, oni se emitiraju u emisiji VIP DJ, a tu
pazimo da omjer bude pola-pola, odnosno isti postotak stranih i domaćih
spotova. Zašto u našem programu inače nema spotova, ja to doista ne
znam jer o tomu i ne odlučujem, ali znam da to u svojim programima nema
ni jedna europska javna televizija. Nemaju ni komercijalne ako nije
riječ o postajama specijaliziranima za glazbu tvrdi Kostadinov.
Usto, dodaje kako ni o Madonninu novom albumu nećemo vidjeti reportažu,
čak ni vijest u BBC-jevom informativnom programu, ali će, istina je,
Madonna gostovati u nekoj emisiji uživo i sama ispričati sve o svom
novom materijalu.
Što se mene tiče, mislim, da izlazak novoga albuma nekoga od
eminentnih domaćih glazbenika zaslužuje da postane vijest u Dnevniku,
ali to je tek moje osobno mišljenje, nikako obveza kuće kaže
Kostadinov.
Međutim, glazbenici nepravedno optužuju HTV, prije svega Zabavni
program, tvrdi, jer zaboravljaju da je lani kroz Studio 10 prošlo čak
njih 250, te podsjeća da Studio 10 uskoro kreće ponovno. Isto tako,
najavljuje i izravni prijenos dodjele Porina te emitiranje koncerta u
počast Drage Mlinarca. Kostadinov kaže da se u ovom ili onom obliku na
Hrvatskoj televiziji emitira oko sedam sati glazbe na tjedan. Ako je o
glazbi riječ, jedini nezadovoljnici prema njegovu mišljenju trebali bi
biti klasičari koji dobivaju tek nekoliko termina godišnje te
kulturnjaci općenito koji za sve što stvaraju imaju svega dva sata
tjedno.
Svatko ima svoj mozak pa i novinar razgovor o glazbi
na telviziji počinje Zrinko Tutić. Priznaje da u Nedjeljnom popodnevu,
primjerice, vidi dva domaća glazbena broja, ali godina, kaže, ima
365 dana. Tko sjedi i gleda količinu domaće glazbe na ekranu vrlo
brzo shvatit će sve.
Stanje nije takvo od jučer ili od ove godine. Stanje je vrlo loše
posljednjih 6, 7 godina otkako je na televiziji hrvatska glazba bačena
na koljena misli Tutić. Dodaje da su veliki krivci za loše stanje
na tržištu piratska izdanja pa kaže: Ultradijamantnu nakladu
ostvaruje Mister Pržilica. Zato se nadam da više nećete pržiti CD kući
i veselim se danu kad će vaši tekstovi izlaziti i bez vas
završava.
Čelnik Hrvatske glazbene unije, Paolo Sfeci, situaciju s nacionalnim
televizijama, poglavito HTV-om, također smatra lošom. Naime, još uoči
ovogodišnje Dore hrvatski su glazbenici odlučili bojkotirati HTV jer se
s javnom televizijom nikako nisu uspijevali dogovoriti oko načina na
koji bi ih ta medijska kuća mogla promovirati. No, zbog Dore, popustile
su obje strane televizija je davala obećanja, glazbenici su im
povjerovali. Napisali su pismo namjere koje je glavni HRT-ov ravnatelj
Mirko Galić obećao potpisati. Međutim, obećanje je bilo ludo radovanje
jer to Galić nikad nije učinio. A u pismu namjere HGU je postavio
nekoliko temeljnih kriterija koji bi odlučivali koji glazbenici
zaslužuju pojavljivanje na ekranu.
Ima pedesetak glazbenika za koje bi se televizije rukama i nogama
morale boriti da ih imaju stalno na ekranu. I još pedesetak koji bi se
televiziji smjeli približiti kaže Sfeci. Priznaje da Aleksandar
Kostadinov ne laže kad tvrdi da se u nekim emisijama pusti poneki
domaći glazbeni broj.
Međutim, u emisiji poput Nedjeljnog popodneva umjesto dva, moglo
bi se pustiti pet domaćih glazbenih brojeva. Ali to je najmanji
problem. Problem je u tome što HTV stalno ide iz krajnosti u krajnost.
Jedno vrijeme bile su česte glazbene emisije u kojima su se mogli
pojavljivati svi kojima je tata mesar i koji su njegovim novcem snimili
ploču ili spot. Onda se u sljedećoj fazi sve te emisije ukinu.
Objašnjenje je da se ne gledaju. Mislim da glazbenici daju sadržaj, a
na televiziji je da ga upakira u gledateljima prihvatljivu
ambalažu kaže Sfeci. Dodaje da se na hrvatskom satelitu emitira
informativni program koji ne zanima nikog, a na srpskom srpska
glazba. Pritom ne želi da HTV postane TV Pink, ali smatra da se na
nacionalnoj javnoj televiziji mora moći čuti kad se raspada neki od
najjačih domaćih bendova ili kad takav snimi novi album i hit s toga
albuma.
S HTV-a stalno nam mašu s tim Studiom 10 kaže Sfeci.
A što je to bilo? Tjedni tv-jukebox! Pa i onaj najzaljubljeniji u
glazbu mora poludjeti kad ga siliš da sat do dva gleda jukebox. Naravno
da se takve stvari ne gledaju. A s druge strane u Dnevniku ćete
čuti priču o tome dolazi li ili ne Phill Collins u Zagreb, ali o
koncertu domaćeg izvođača u toj istoj velikoj dvorani ni riječ.
Hrvatskom se izvođaču nudi da plati reklamu prije Dnevnika.
Na Hrvatskoj televiziji posljednjih petnaestak godina vlada apsurdna
situacija koja očito, smatra Sfeci nekome odgovara. Bez želje da
optužuje bilo koga pita se nije li takav Eldorado idealan televizijskim
djelatnicima za zaradu sa strane.
Hrvatska bi televizija morala forsirati kvalitetu. Morali bi biti
sretni što mogu promovirati jednog Gibonnija. No, oni razmišljaju ako
će Gibo biti previše na ekranu jako će se obogatiti. Zašto tako
ne razmišljaju sportski novinari? Pa nogometaši zarađuju više od bilo
kojeg glazbenika u ovoj zemlji smata. Tvrdi da se HTV jednako
ponaša prema glazbenicima koji kontinuirano i kvalitetno rade kao i
prema onima koji ne rade ništa. Zadaća javne televizije, prema njegovu
mišljenju, trebala bi biti promocija rock-bendova. Javna bi tv-kuća
morala biti sretna kad bi od nekoga od njih napravila svoj brand. Ako
HTV daje potporu hrvatskome filmu, zašto ignorira hrvatski rock, pita
se Sfeci. Zašto na javnoj televiziji ne možemo doznati gdje su i što
rade Bare i Urban? Dok se ne promijeni stanje u uredničkim
glavama teško se može očekivati boljitak za hrvatsku glazbu,
smatra Sfeci.
Oni koji dobro zarađuju, koji su popularni i pune koncertne dvorane,
manje su ljuti na televizije.
Istina, ima malo televizijskih emisija u kojima nas mogu vrtjeti,
ali konkretno, Colonija se gotovo redovito vrti u VIP DJ-u kaže
Boris Đurđević. Unatoč tomu što nema televizijskog prostora za spotove,
Đurđević kaže da Colonija od njih ne odustaje i bez obzira na sve ne
spušta im kvalitetu.
No, ima ljudi koji nisu spremni izdvojiti za spot, za kojeg ne
znaju koliko često će se vrtjeti na ekranu, izdvojiti 6 do 10 tisuća
eura. Usto, redatelji spotova radije snimaju tv-reklame jer na njima
mogu zaraditi više od tri tisuće eura koliko su gornje cijene za režiju
spota kaže Đurđević i prepričava primjer Slovačke u kojoj je
njegov bend nedavno bio pa je imao priliku uvjeriti se u stanje:
Na pet tv-stanica vrti se glazba. Na nacionalnoj nema spotova!
otkriva. On smatra da Colonija unatoč svemu drži standard i neprestano
ulaže u sebe.
Za situaciju u glazbi podjednako su krivi svi općenito loša
situacija i slaba kupovna moć, televizije koje nemaju glazbene emisije,
loši izvođači s lošim spotovima, ali i dobri koji ne ulažu u sebe. Niti
imam rješenje "u rukavu", niti ga vidim! pesimističan je Đurđević.
Mjerila HGU-a za pojavljivanje na TV ekranu
Hrvatska glazbena unija postavila je nekoliko temeljnih kriterija prema kojima bi tv-kuće, posebno HTV, trebale birati goste za glazbene emisije. 1. kvaliteta izvođača i glazbe (temelj diskografska nagrada Porin) 2. komercijalni uspjeh glazbe (zlatna ploča i službena diskografska top-lista) 3. stare snimke i izvođači koji su zadužili glazbu 4. promocija novih izvođača i prvih im nosača zvuka objavljenih u diskografskim kućama
