– Mislim da gubim svoj glas” – odjednom izgovori Nick Cave prebirući po klaviru, dok kamera tiho klizi glazbenim studijem. Dramatičan je to trenutak koji predstavlja prekretnicu filma, dotad zamišljenog kao dugometražni dokumentarni zapis koji prati nastanak posljednjeg, šesnaestog albuma Nicka Cavea i The Bad Seedsa, trenutak koji film lomi na pola, u kojem je kreativni glazbeni proces evoluirao u nešto puno osobnije.
Svoj usud opjevao još 1985.
Drukčije, čini se, nije ni moglo biti jer kamera prati glazbenika neposredno nakon najteže osobne tragedije, gubitka 15-godišnjeg sina Arthura, jednog od blizanaca koji je, dezorijentiran nakon konzumacije svog prvog LSD-a, pao s litice pokraj Brightona u srpnju 2015. godine. Sve što posljednjih 20 mjeseci nije želio reći novinarima, ispričao je svome prijatelju, australskom redatelju Andrewu Dominiku u filmu “Još jednom, ali s osjećajem” (One More Time with Feeling) koji će se naći na programu ZagrebDoxa od 26. veljače do 5. ožujka u Kaptol Boutique Cinema.
Crno-bijela tehnika filma nije slučajno odabrana. Te su dvije akromatske boje jedine u spektru koje Nick Cave poznaje, one su odabir njegova scenskog pa i onog svakodnevnog izgleda, odraz njegovih unutarnjih stanja, poput vidljive borbe dobra i zla, crno ili bijelo. Kod Cavea ne postoji 50 nijansi sive, na nesreću, ipak je to bio život češće obojen crnom.
Glazbenikova mračna poetika od ranih je radova dala naslutiti da njegova kreativnost ima korijen u dubokoj boli, još od tragičnog gubitka oca u prometnoj nesreći kad je Nicku bilo 19 godina. Posljednju tragediju navijestio je davno: svoj usud još je 1985. opjevao na albumu “The Firstborn Is Dead” (Prvorođeni je mrtav), tom epitafu u čast Elvisa Presleya, koji je pri rođenju ostao bez mlađeg brata blizanca.
Točno 30 godina poslije, smrt Nickova dječaka doima se prorečenom, poput kletve koju je sam sebi spjevao pripremajući se za gubitak koji je neminovan, zapisan u knjizi života, određen od Boga. Grčka je to tragedija koja se u filmu utapa u alkemiji Caveova elegičnog baritona.
Film otvara poema “Jesus Alone” u kojoj, praćen jecajućom violinom, Cave pjeva svome sinu, podjednako i Božjem sinu: “Pao si s neba i skršio se u polju pokraj rijeke...”, propitujući poljuljanu vjeru koje se u konačnici ne odriče – jer mu je ona jedino što preostaje.
Smrt Arthura Cavea zastrašujuća je inspiracija za ovo mračno glazbeno putovanje u središte boli jednog slomljenog oca. Kroz kadrove leluja više odsutan no prisutan, pritisnut nevidljivim teretom dok glazbu s nadolazećeg albuma “Skeleton Tree” nadopunjuje nadahnutim mislima iz pozadine. “Ljudi se ne mijenjaju. Zašto i bi? Činimo određene modifikacije na originalu upirući se postati boljim verzijama sebe. No, što kada se promjena dogodi u jednome danu, kada odeš u pekaru po kruh, a čovjek te tapše i kaže: ‘Uz tebe smo’ i tada se zapitaš: kada si to postao objektom sažaljenja?”
Cave u filmu priznaje da ga je smrt sina razorila na način koji ne razumije.
“Nekad sam mogao predvidjeti što ću osjećati, no ovoga puta ništa nije u mojim rukama. Ne znam ni što jebeno radim sada, ne mogu vjerovati da sjedim ispred kamere i pričam o ovim stvarima...”
Kako film odmiče, pjesnikova bol poprima konkretne obrise, bori se s krivnjom, a riječ koju ponajviše izgovara je trauma. “Ljudi mi stalno govore da pokojnici žive u našim srcima. To jednostavno nije istina. Mislim, on jest u mome srcu, ali uopće nije živ. Izgubio sam vjeru u sebe... ja i Susie skrenuli smo pogled na jednu stravičnu sekundu i sjebali stvar.”
No, ovu obitelj tragedija nije razlomila, spokoj će ipak tražiti zajedno.
Autori filma, ali i Arthurovi roditelji, smogli su snage u zadnje kadrove implementirati i snimke 20-metarske litice s koje je dječak pao u bezdan. Nije to sretan film, ali impresivan... svakako. Crno-bijelo remek-djelo tuge, ljepote i nade.
