Stranke su odškrinule vrata novim licima na političkoj sceni. Kako se
taj trend intenzivira upravo uoči parlamentarnih izbora, jasno je da
one to ne rade po svojoj otvorenoj prirodi, nego refleksno reagirajući
na znakove s političkog tržišta koji sugeriraju da je će se to svidjeti
današnjim biračima. Prvo je upalilo s Ljubom Jurčićem, potom sa
Zoranom Milanovićem, a nakon toga su i iz HDZ-ovih redova uslijedile
najave mogućih kadrovskih osvježenja.
No do koje je mjere novim licima doista dopušteno da budu nova?
Uz Milanovićev se primjer upravo u tom pogledu množe upitnici. Pogotovo
otkako je izašao sa stavom o tome da bi Hrvate iz BiH trebalo
isključiti iz biračkih popisa za hrvatski parlament. Bila je to
jedna od prvih važnijih Milanovićevih izjava, nakon serije takvih
kojima se deklarirao više u biografskom nego u političkom smislu. Za
stranku je to međutim bilo šokantno, što se vidjelo iz prvih
reakcija Milanovićevih stranačkih kolega, iako on nije iznio ništa što
već nije bilo izneseno na politički stol.
Novo je međutim bilo sljedeće: jedan šef stranke otvoreno je iskazao
svoj stav, a da prije toga nije iskalkulirao koliko bi mu to
moglo donijeti ili odnijeti glasova.
Uobičajeno bi ponašanje u toj situaciji bilo da političar kaže nešto
posve neodređeno, da pokuša dobiti na vremenu, a da se onda izvuče s
odgovorom koji će prepričati odredbe Ustava i važećih zakona.
Uobičajeno bi dakle bilo da umjesto jasnog stava ispali nekoliko
šupljih fraza.
Da je tako postupio, Milanoviću ne bi prigovorio nitko iz njegove
stranke. Međutim, novi šef SDP-a tom je izjavom iskočio iz uobičajenog
kalupa. Potaknuo je nadu da dolaze na red političari drugačijeg kova,
takvi koji se neće ustručavati jasno iznijeti svoje mišljenje i
zalagati se za ono u što vjeruju.
Na tom su valu u javnosti već postali prepoznatljivi političari poput
pravašice Ruže Tomašić i Tončija Tadića, s otvorenošću stavova
predstavljaju se HNS-ovci i političari nekih manjih stranaka, no u
velikim strankama kao da vrijede drugačija pravila.
Milanović je pogriješio jer nije prije svog odgovora izračunao koliko
bi njegova stranka mogla izgubiti biračkih glasova na političkom
tržištu Bosne i Hercegovine, jer nije izračunao koliko bi mu to moglo
donijeti glasova u Hrvatskoj, jer prije toga nije pitao za mišljenje
uvaženije stranačke kolege i na koncu konca, jer je iskreno rekao ono
što misli. Milanović je dakle pogriješio jer se previše uživio u ulogu
'novog lica’, jer nije uzeo u obzir činjenicu da u stranačkom
kolektivitetu postoji granica preko koje novosti u smislu
prevelike iskrenosti i neposrednosti nisu poželjne.
Ukratko, s novim licem, počeo je unositi i nove manire, ali to kao da
izlazi iz scenarija 'za nove izbore, nova lica’. Ono što je poželjno je
dakle nova fasada, ali ne i nove metode i sadržaji. Takav su naime
zaključak prema van sugerirali SDP-ovci koji su u prvom momentu
preko medija reagirali na Milanovićev stav, pa se potom ipak povukli u
diskreciju svog unutarstranačkog dijaloga, ostavivši nejasnim tko se na
kraju povukao. Da li njegovi uznemireni stranački kolege ili sam
Milanović?
Živi se u vrijeme velikog interesa za politiku i brzih medija. Tu više
ni s tehnološke strane nema mjesta i vremena za političke prtljavce, za
one koji nemaju stav ili ga ne znaju jasno iznijeti. Kad netko toga
nije svjestan a gura se pred kamere i onda kad ne zna ili nema što
reći, postaje neodoljiva inspiracija za karikaturne klipove poput onih
na YouTubeu, putem kojih velike stranke ovih dana ratuju na nov način.
I upravo s novim licima.
BEZ KRINKE
Otvori KEKS Pay
