Teško domaće topništvo (strategijski potpomognuto snažnom inozemnom artiljerijom) već mjesecima uzima za cilj sve lokalne euroskeptike jer "priječe ono što zemlji nasušno treba". Uporaba je topništva za (preliminarno) otklanjanje prepreka napredovanju klasična sastavnica moderne vojne taktike, pa slično, valjda, važi i u promičbenim ratovima. No, kao da je zapostavljeno prethodno (u vojnoj tradiciji: obavještajno) pitanje  jesu li, naime, ovi koncentrirani napori odista usmjereni na prave prepreke? Clausewitz je, kao nedvojbeni autoritet na ovome području, još davno uostalom upozorio na to da je za vojskovođe najopasnije napadati utvare u vlastitoj glavi.

Ako su, dakle, euroskeptici glavni protivnici zastupnika croatointegriranja, kako bi im se zvali saveznici? Suprotnost skepticima, i izvan filozofijskoga diskursa, morali bi, naime, biti svojevrsni vjernici, oni koji ne sumnjaju, ne dvoje  jer vjeruju u Jedno. To bi pak impliciralo zazivanje, dapače: institucionaliziranje dogme u službi demokratskoga političkog projekta  aporija je, dakle, bjelodana.

Drukčije pak stvari izgledaju uporabi li se korektna nomenklatura, uvede li se u javno polje logična trodioba na eurofile, euroskeptike i eurofobe, dakle na one koji Evropu ljube, koji o njoj dvoje i one koji je se boje. Pritom, dakako, valja voditi računa o tomu da je riječ zapravo o Evropskoj uniji, koja često samu sebe lažno predstavlja kao Evropu (kao što ju najčešće zovu i oni izvan nje).

U takvu složaju riječ je o dvama naglašeno iracionalnim pozicijama, ljubavi i strahu. I premda svaka politika nužno koristi i iracionalne čimbenike pri postizanju vlastite prihvatljivosti, njezino bi  načelno ipak racionalno  utemeljenje trebalo biti osnovom javne rasprave. Baš zato upravo euroskeptici postaju ključnim sudionicima takve rasprave, jer  prema definiciji  nisu otporni na argumente.

U uvjetima demokratske rasprave, euroskepticima bi se trebali obraćati i nekritički zastupnici i osporavatelji EU, premda su im  već i svojom ("hladnom") racionalnošću  načelno daleki. Riječju, prvenstveno euroskeptici mogu nešto učiniti na demokratskome pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji. Primjerice, tako da emocionalizirane strane u debati upozore na  više-manje neosvještene  posljetke njihovih stremljenja.

Tako da osporavatelje, na primjer, upozore na to kako Hrvatska (za razliku od Švicarske i Norveške) u globaliziranome svijetu teško može opstati kao samostalni politički entitet. Pa alternativa glasi  integriranje u EU ili u karikaturalnu verziju post-Jugoslavije (s Albanijom, bez Slovenije). To je  s obzirom na svjetonazorski profil većine domaćih eurofoba  očito paradoksalno.

Eurofili bi se pak morali suočiti s nizom ozbiljnih primjedbi na unutrašnje funkcioniranje Evropske unije, a posebice s obzirom na njezinu vjerodostojnost u odnosu spram okoline (tj. kandidata). Pritom ključni sastojak ovakvih prigovora (pod uvjetom da su odista racionalni) ne smije  poput javne rasprave posljednjih dana  polaziti od uvrijeđenosti logičnim i legitimnim postupcima Unije.

Nije, naime, smisleno demonstrirati opću ogorčenost zbog toga što je govornica u ime Evropske komisije uzela na nišan hrvatskoga predsjednika, a ne i talijanskoga. Jer, ona je upravo to: predstavnica vlasti zajednice država kojoj Italija pripada  za razliku od Hrvatske  te je branila svoje od "drugih" (pa makar ovi bili i kandidati za pristup zajednici). Nije trebalo očekivati da ona "objektivno" prozbori i o Napolitanu (koji nije samo započeo polemiku, nego i koristio terminologiju talijanskih šovinista), jer bi  u osnovi istom logikom  trebalo očekivati da predstavnici hrvatske Vlade u nedavnim prepucavanjima ne brane samo hrvatsku stranu od Rupela, nego i Rupela od hrvatske strane.

Upravo je ova dogodovština trebala  dodatno  pokazati u čemu je pragmatički (a ne tek simboličko-emocionalni) smisao pristupa EU. U tomu, naime, da se (konačno) bude unutra i (bolje) zaštićen od "ostalih". Pragmatička je razina važna za racionalni pristup, no svakako ne i ključna. Euroskeptici će stoga  kao važnije od pragmatičkih  uvesti i druge elemente u raspravu. Ponajprije one koji se odnose na odsutnost jasnih kriterija za proširenje Unije (pa i na to da ona nikako ne traži previše od Hrvatske, nego premalo od ostalih  zbog geopolitičkih razloga), na sve očitiji demokratski deficit EU, itd. Baš o tomu treba raspravljati kako bi donošenje razumnih odluka o budućnosti postalo mogućim.

TIK UZ MORE

FOTO Investicija iz snova na Pagu: Prodaje se kompleks sa šest apartmana i tri veza za brod

PRIVUKLA POZORNOST

FOTO Maja Šuput zagrlila tajanstvenog muškarca, pokazala kako uživa u jednom od najljepših hrvatskih otoka

BIVŠA MISICA

FOTO Seksi mama Renata zagolicala maštu, skakala u more i lizala sladoled. Ovo morate vidjeti

Kripto bez komplikacija

Zaba ima novi proizvod za ulaganje, evo o čemu se radi

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: Zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Država daje 15.000 eura za auto, evo tko će moći koristiti novu mjeru Vlade