Europa ima problem. Ako se nadala da bi Dimitrij Medvedev mogao Moskvu vratiti na demokratski put, agresija na Gruziju potvrdila je da je novi ruski predsjednik tek maneken. Dok se Medvedev šepuri pred kamerama, tako očito uživajući u svojoj "važnosti", njegov prethodnik, a sada premijer Vladimir Putin neskriveno vuče poteze koji za sobom ostavljaju krv i pustoš.
Rusiji do dobrih odnosa sa Zapadom očigledno više nije stalo. Skupa nafta toliko ju je napunila novcem da joj strana ulaganja više ne trebaju, a tržište ima i u Kini, koja se ne opterećuje ljudskim pravima.
Dok je Boris Jeljcin svakako bio zaslužan za motiviranje masa za obračun s nazadnjačkim komunističkim ustrojem, kasnije je posve uprskao stvar. Jeljcinova "privatizacija" bila je vrlo nalik Tuđmanovoj, samo što su u Rusiji svote bile neizmjerno veće, a životni standard niži. Tajkuni, tzv. oligarsi, unovačeni iz kruga Jeljcinovih znanaca i bivših komunističkih dužnosnika, postali su najbogatiji sloj na svijetu, dok su se iz pučanstva gurnuta u veliku bijedu regrutirali vojnici za njihove mafije.
Putin je u taj kaos unio red. Uklonio je one oligarhe koji mu se nisu poklonili, a mjesnim je čelnicima dopustio da grade osobna carstva, dokle god njegovu vlast ne dovode u pitanje. U učvršćivanju vlasti pomogao mu je neizravno i Washington jer je nakon invazije na Irak cijena energenata višestruko porasla, a nafte i plina Rusija ima u izobilju.
Korporativistički Putinov sustav budi ružne uspomene, pa čak ima i "Putinovu mladež", poluvojnički ustrojene "Naše". Oporbene skupove u zemlji razbija policijskim nasiljem, oporbene čelnike premlaćuje i zatvara, ubija novinare, a disidente izbjegle u inozemstvo truje radioaktivnim izotopima. Poput feudalnoga despota podupire odmetnute susjedne mjesne moćnike koji su svoje feude pretvorili u krijumčarska središta - u Abkhaziji, Južnoj Osetiji, kao i u od Moldavije odmetnutoj Transdnjestriji - a sada se odvažio i na agresiju preko granice.
Na stranu je li gruzijskoga predsjednika Mikheila Saakašvilija natjerao da odgovori na južnoosetijske provokacije te tako pruži izgovor Putinu za invaziju, stvarne sukobe potaknuo je vladar Bijele kuće podpredsjednik Dick Cheney ne bi li povećao izglede za pobjedu republikanskome predsjedničkome kandidatu, a time i zaštitu svojih poslovnih interesa u Iraku.
Bitno je da je Kremlj pokazao pravo lice: iako se naivno izgovarao da štiti ruske državljane koje je, uostalom, na desetke tisuća bezobzirno poklao u Čečeniji Putin je prodorom duboko u Gruziju, ubijanjem građana, bombardiranjem njihovih domova, pljačkom njihovih dobara, razarenjem pruga, luka i brodova te ubijanjem gruzijskih i stranih novinara i izvan odmetnutih područja jasno rekao kakva je njegova Rusija.
Europska unija dvije trećine plina i četvrtinu nafte dobavlja iz ruskih izvora; uz to, Njemačka ima posebne ugovore s Moskvom o opskrbi energentima. Zbog njih je bivši savezni kancelar Gerhard Schroeder danas član uprave Gazproma i daje proruske izjave. EU, dakle, ima problem. Ne podupre li Gruziju svim dostupnim sredstvima, otvorit će Putinu vrata za nove pohode u Ukrajinu, primjerice. Reagira li, riskira hladne radijatore.
No, prešuti li rusko divljanje po Gruziji, pogazit će vlastite vrijednosti i, usprkos gospodarskoj snazi, postati posve beznačajna na svjetskome polju. S druge strane nema Srbiju, kao u devedesetima, nego nuklearnu silu kojom vlada lik od čijega se ledenoga pogleda ne smrzavaju samo radijatori...
