Samo što se nakratko stišala politička čarka o
državnom novcu koji bi trebali dobiti Bleiburg i Jasenovac, već je
počela nova slična prepirka. Sada oko Jasenovca, o govoru predsjednika
Mesića i drugih koji su dobili priliku zboriti u Jasenovcu. Kada se
uskoro bude prisjećalo Bleiburga, nakon što i tamo netko
bude nešto govorio, gotovo je sigurno da će opet početi nove
političke prepirke i svađe, da će biti obnovljena stara sporenja i već
znane mrzovolje. Poslije će doći Kumrovec i sjećanja na Tita, koje će
nesumnjivo izazvati opetovane političke svađe. I tako to iz godine u
godinu...
Godine prolaze, a u Hrvatskoj se svakoga proljeća događa isto,
ustrajno, dosadno i iritantno “ponavljanje
povijesti”. Svakoga proljeća Hrvatska postaje čudnovatom
zemljom duhova, bolesnom zemljom. Najednom se kao
“vjerodostojni svjedoci” pojavljuju uglavnom znani,
koji prepričavaju o ustašama i partizanima.
Pojave se i “svjedoci” koji su voljni tvrditi da su
ih i vidjeli. A uvijek je i onih koji im vjeruju. U takvim viđenjima
ustaše i partizani su realnosti, oni koji trajno prebivaju u
Hrvatskoj. “Vidioci” su u to apsolutno uvjereni.
Kako tim opsjednutima duhovima prošlosti predočiti realnost,
uvjeriti ih da su ti “ustaše” i
“partizani” samo podstanari u njihovim glavama?
Možda je i nemoguće objasniti im da se te njihove utvare i prikaze u
današnjoj Hrvatskoj još malo koga, osim njima
sličnih, još uopće tiču. Za sve neopterećene, koji ne boluju
od prošlosti, svakoproljetna priviđanja odjevenih u
polustoljetne uniforme mogu se doimati jedino nebuloznima.
Prošlost nije nepotrebno, uzaludno i besmisleno
prošlo svršeno vrijeme. Prošlost i
njezina povijest su nam nužni, ne samo kao orijentir u vremenu nego i
kao osobna i nacionalna identitetska odrednica. Bez
prošlosti ne znamo ni tko smo u sadašnjosti niti
kako se postaviti spram budućnosti. Povijest može biti i učiteljica
života. Ali ne i povijest natopljena ideologijama, kakva se kod nas
pojavljuje svakoga bogovetnog proljeća.
Takva iskrivljena i krivotvorena povijest ne treba nikome do onima koji
su njome opterećeni, koji nas opterećuju i gnjave svojim starim
frustracijama. Od hrvatskog osamostaljenja ne prestaje ta
ideološka gnjavaža. I ne htijući, svi nedirnuti
prošlošću otprije pola stoljeća postali su
taocima onih koji su u njoj sudjelovali, a nisu je dokraja prevladali,
niti se lišili svojih mladenačkih iluzija, strasti, ideala,
trauma i zabluda.
Jedna od zabluda bila je da će se nacionalna idila postići nacionalnom
pomirbom. Kome je ona trebala? Većini hrvatskog društva
sigurno ne. Jer nikada nije ni bila posvađena pa nije ni imala razloga
za nekakvu pomirbu. Ona je trebala jedino onima koji su nekoć bili na
suprotnim ratnim i ideološkim stranama.
Ona je mogla trebati dr. Franji Tuđmanu i Vinku Nikoliću, Stipi Mesiću
i Mati Šarliji Daidži.., ali ne i ljudima rođenim nakon
njihova rata. Uostalom, u ratu za današnju Hrvatsku zajedno
su se borili sinovi i unuci nekadašnjih ustaša i
partizana. Nitko ih nije trebao miriti, nisu bili opterećeni svojim
obiteljskim prošlostima. Zato se opetovanje traumatične
prošlosti simbolizirane Jasenovcem i Bleiburgom i doima kao
dosadno i apsurdno, kao “vječno vraćanje istog”.
Onaj tko može tvrditi da Jasenovac i Bleiburg nisu simboli zločina,
istoznačnica za nj, doista nije normalan. To su traumatična mjesta
hrvatske povijesti, njezine žalosne činjenice. Za koga o tome uopće
može biti spora? Svako iskreno, ideološki neopterećeno i
kritičko vrednovanje prošlosti to ne može sporiti. Mi, na
žalost – zbog ideologijama opterećenih mišljenja i
svjetonazorskih isključivosti – nemamo općeprihvaćena
suglasja kojemu bi spomenute činjenice bili neosporivi postulati. Zato
se i događa da političari i politikanti prošlošću
i poviješću neodgovorno mašu, a da im se ne kaže:
Idete nam na živce!
BIJEDA POLITIKE
