Bit je srbskog ustanka zločin

Činjenice su ove: Sisački partizanski odred značio je početak oružane borbe hrvatskog naroda protiv fašističkg okupatora, nije to bio ustanak, dok su događaji u Lici 27.l srpnja bili stvarni ustanak protiv ustaškog fašističkg genocida u kome je oslobođeno više općina i uspostavljena prva u nas partizanska vlast. Mnogi srpski «Tuđmani» nisu nikada priznavali prvu činjenicu (iako svi znaju za Titovu čestitku Vladi Janicu Capi 1979. godine u kojoj mu ističe i zasluge za «organiziranje prvog partizanskog odreda u našoj zemlji»), kao što promijenjeni Tuđman s HDZ-om nije priznavao ovu drugu činjenicu. Pravi bi odnos bio – da jedni drugima čestitamo – kad već žele – «njihov dan» u smislu istinitog antifašističkog bratstva!

Ustanak u Srbu bilo je legitimno pravo naroda da se obrani od koljačke ustaške vlasti koja je ekspresno proglasila rasne zakone i počela čistiti sve pore hrvatskoga drtuštva od Roma, Židova i Srba. Sada će netko spomenuti hrvatske patnje uu Kraljevini Jugoslaviji, ali ne će istaknuti da je do stvaranja kvislinške tzv. NDH hrvatski narod uživao plodove sporazuma dvojice umjerenih političara Vlatka Mačeka i Dragiše Cvetkovića koji je Hrvatima osigurao Banovinu Hrvatsku i potpuno zadovoljio njihove interese. Dok je nakon uspostave marionetske NDH Vladko Maček odbio surađivati s nacifašističkim podrepašima, Katolička je crkva pozdravila novi okupatorski režim i nije se pretrgla (osim u rijetkim slučajevima – Stepinac i nekoliko njegovih kolega) da se javno suprostavi istrjebljivanju nevinih koji su bili krivi samo zato što su pripadali romskomu, srpskom i židovskomu narodu.

Romi i Židovi šaptom su pali, ali ratoborni Srbi nisu željeli dati glave na pladnju i stoga su se oružanom borbom odlučili obraniti protiv genocida. Jasno, počinjeni su i zločini prema civilnomu stanovništvu, ali zločinci imaju ime i prezime. Kaoao što zločinci koji su za vrijeme Oluje ubijali i pljačkali Srbe imaju svoje «ja» i moraju odgovarati.

«Ostajući pri toj historijskoj metodi, prilično im je teško, da ne kažemo nemoguće nositi se s kontekstom u kojem se te grozne činjenice nalaze i u kojem, odnosno iz kojega su proizašle. Lugarsku ravnodušnost (prema vicu o javnom djelatniku kojem dojadi da mu čine štetu po šumi te iz nje istjera ustaše, četnike i partizane) Joze Tomasevicha ne trpi niti jedna strana, a osobito ne prve dvije. O tim danima i događajima on u knjizi Četnici u drugom svjetskom ratu (izdanje Liber, Zagreb 1979.) piše ovako: "Ono što se dogodilo bilo je ukratko slijedeće: 20. maja, dva dana nakon potpisivanja rimskih ugovora između Italije i NDH [za one kojima je povijest ostala nepoznanica, tim su ugovorima Pavelić i ustaše predali hrvatsku obalu i otoke u vlasništvo Italije - Đ.K.], Talijani su upravu istočne Hercegovine predali vlastima NDH, iako nisu odmah povukli svoje garnizone.

Nova vlast je odmah počela postavljati predsjednike općina i činovnike te formirati lokalne ustaške jedinice, dovlačeći nekoliko stotina žandara, domobrana i ustaša da bi se održao red. … Novi su ljudi smjesta počeli konsolidirati svoju vlast raspirivanjem mržnje prema srpskom stanovništvu, kojeg je bilo oko tri četvrtine od ukupnog broja stanovnika. U nekoliko gradova i sela 1. juna došlo je do strijeljanja Srba, a mnoge radnje koje su imali srpski trgovci i obrtnici prigrabljene su pod različitim izgovorima. Dva dana kasnije bilo je nekih pokušaja da se Srbi osvete oružjem; ta su sela ustaše popalili i pri tom vršili masovna strijeljanja, tako da je nasilje samo raslo." (str. 127)

Tomasevich se čak uopće ne bavi Srbom ili bilo kojim mjestom posebno, kao mjestom početka ustanka, već govori o cijelom tom području: istočnoj Hercegovini i uopće cijelom tom području ’tromeđe’ Like, Bosne i Dalmacije na kojem je ustanak izbio, te zaključuje: "Ne treba sumnjati da je ustanak u istočnoj Hercegovini bio spontani, neorganizirani prolom i da je kao takav bio osuđen na brzo gašenje. Treba naglasiti da niti Mihailovićevi četnici niti vodstvo KPJ nisu imali ništa sa tim preuranjenim ustankom, usprkos izvještaju vojnih vlasti NDH i kasnije raznih jugoslavenskih autora da su pobunjeničke grupe išle sa crvenim zastavama. To se više zbilo kao kulminacija mnogih zadjevica i sličnih uvjeta – ustaškog terora, mržnje pomiješane sa strahom od novog režima… te u izvjesnoj mjeri i na vijest o napadu na Sovjetski Savez."«

Sramota! Srbin, srpski... Samo polupismena osoba piše "srbski"!

Mislim da je najvažnija istina, a ne politikanstvo, samo istina će nas osloboditi. A istina je, i to znaju svi da je to bio četnički prepad i da niti jedna skupina tih „ustanika“ nije bila pod komandom KP. I istina je da je 27.-og i u danima nakon toga u tom kraju postradalo na najgrozniji zamisliv način mnoštvo nevinih ljudi, civila i to od djece u majčinoj utrobi, preko najmanje djece pa do nemoćnih stranaca, samo zato što su bili Hrvati i katolici. Poštenje i potreba za pomirbom i oproštenjem nalaže da i šira javnost sazna konačno pravu istinu.

Srb je samo simbol za događaje koji su se tih dana, 27.-og i nakon toga, odigravali na cijelom tom potezu. Četnici su „očistili“ od katolika na najgrozniji zamisliv način i npr. Drvar, Bosansko Grahovo, Boričevac i Krnjeušu. Prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije bio je Waldemar Maksimilijan Nestor župnik u Drvaru. Kao župnik Drvara bio je pozvan da 26. srpnja 1941., na blagdan sv. Ane u Kosovu kod Knina, predvodi Misu i propovijeda te je zajedno s većom skupinom svojih župljana vlakom tamo išao na hodočašće. Nakon što su svečanosti završile, kninski fratri su mu savjetovali da se ne vraća u Drvar jer se čulo da je tamo već bila nastala nekakva pobuna. Međutim, budući da je sutra bila nedjelja, župnik Nestor je želio svakako vratiti se u svoju župu kako bi vjernicima služio Misu koju je bio zakazao i on je ranim jutarnjim vlakom krenuo nazad. Na povratku su pobunjenici presreli njihov jutarnji vlak, zarobili sve putnike katolike, izveli iz vlaka, svezali ih i odveli u mjesto Trubar blizu Drvara te ih sve, zajedno sa župnikom Nestorom pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju.

Srb je samo simbol za događaje koji su se tih dana, 27.-og i nakon toga, odigravali na cijelom tom potezu. Četnici su „očistili“ od katolika na najgrozniji zamisliv način i npr. Drvar, Bosansko Grahovo, Boričevac i Krnjeušu. Tu nedjelju 27.-og srpnja i slijedećih dana su četnici predvođeni Branom Bogunovićem uhitili zamošnjeg katoličkog župnika Jurja Gospodnetića, rodom s Brača. Nabili su mu na leđa magareći samar i jašili na njemu i to ispred njegove majke, nabili su ga na ražanj i pekli. Svi uhvaćeni Hrvati – djeca, žene i starci - koji nisu upjeli pobjeći, morali su gledati ovaj stravični čin kako se peče njihov župnik. Nakon toga pokupili su ih, odvezli u selo Tiškovac, smjestili u željeznički tunel gdje su vršili stravična mučenja. Jedan dio odvezli su u Kamenicu kraj Drvara i žive pobacali u jame. Slijedećih dana nastavljen je lov, pokolj i ubijanje Hrvata katolika diljem grahovskog područja. Tako su npr. Anica Barač i njezino osmero djece ubijeni 31. srpnja.

Srb je samo simbol za događaje koji su se tih dana, 27.-og i nakon toga, odigravali na cijelom tom potezu. Četnici su „očistili“ od katolika na najgrozniji zamisliv način i npr. Drvar, Bosansko Grahovo, Boričevac i Krnjeušu. Župa Boričevac nalazilaa se prije rata na putu Gornji Lapac – Kulen Vakuf. Župa se sastojala od 4 sela u kojima je živjelo 450 katoličkih obitelji s oko 2500 stanovnika. Oni su 31. Srpnja, doznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf i dalje. Dana 2. Kolovoza pobunjenici iz Lapca i drugih sela opljačkali Boričevac i poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana akoji nisu mogli poći iz mjesta. Zapaljene su sve kuće i župna crkva. Mjesto se poslije rata nije smjelo ni spomenuti i on je izbrisan iz službenog popisa naseljenih mjesta. Stradanje Boričevljana se nastavilo i nakon rata, te su mnogi stradali kao "narodni neprijatelji".

Srb je samo simbol za događaje koji su se tih dana, 27.-og i nakon toga, odigravali na cijelom tom potezu. Četnici su „očistili“ od katolika na najgrozniji zamisliv način i npr. Drvar, Bosansko Grahovo, Boričevac i Krnjeušu. Župa Krnjeuša je 1938. godine imala 1268 vjernika, uglavnom Hrvata. Tih dana nakon 27.-og srpnja 41-ve su postradali od pobunjenika. Župnika Krešimira Barišića su uhvatili, mučili, rezali mu prste, lice, iskopali oči i najzad ga bacili živog u vatru goruće crkve. Ubijeni su i bačeni u zapaljenu crkvu i sjemeništarci koji su se tu zatekli, te još 250 zaklanih Hrvata, od kojih su neki bili i poluživi. Ljudi su bacani i u jame, ponore, paljeni su u kućama i u obližnjoj krečani.

Sjećanje na na žrtve tih Hrvata i katolika ne smije i nije pozivanje na mržnju i osvetu, naročito kad je ono molitveno, kao što je to bilo ove godine od strane biskupa Bogovića u Boričevcu i biskupa Komarice u Drvaru, nego molitva za pokoj duša tih žrtava i čuvanje na spomena na njihov život i smrt. Gotovo posvuda se ponavlja isti refren: za ove zločine još nitko nikada nije odgovarao. Kazneni progon zločina i zločinaca u mjerodavnosti je države i onih ustanova koje radi toga postoje. Na žalost, do sada je slučaj bio obrnut, da su se ovi zločini baš od strane države veličali. Kao kršćani i za počinitelje zla molimo Božje smilovanje i obraćenje.

Dali je gospođa sa petokrakom majka gospodina predsjednika?

Srbine zašto bezočno lažeš? Ustaše nisu ubile niti jednog jedinog civila, dok su četnici i partizani već u prvim danima činili stravične zločine. Velikosrpski zločini protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijedi već 1917. u Odesi kada su Srbijanci pobili velikii broj zarobljenih. Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se nesmanjenom žestinom tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i velikosrbske Kraljevine Jugoslavije.Nezapamćeni masakr u skupštini je takav prvi slučaj u svijetu da netko ubija u parlamentu. Velikosrpski režim ubijao je intelektualce, političare bez milosti (dr. Šufflay). Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika.

Gornjim 'komentarom' je Pavicic izigrao, ismijao, ponizio svih devet pravila deklaracije Internacionalne federacije novinara. Ne zelim uopce ulaziti u detalje njegovog stiva. On sam zna tocno sto je napravio. Pa ako zeli i dalje zivjeti s potiskivanjem krivnje - njegov problem.

Stvarno je bilo dovoljono ove sprdacíne.!!

Dapače, Draža Mihailović i njegovi najbliži suradnici pomno su izradili pakleni plan genocida nad hrvatskim narodom, poglavito nad Hrvatima islamske vjeroispovijedi. Zločinački četnički naum istrjebljenja hrvatskog stanovništva izvršavali su pojedini četnički zapovjednici na području NDH, netom poslije uspostave NDH, bez uputa "odozgor". Četnički vođa, pukovnik Mihailović, poslao je četnicima, 20. prosinca 1941., razrađeni nacrt za "čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata /.../ čišćenje Sandžaka od muslimanskog i Bosne i Hercegovine od muslimanskog i hrvatskog življa". Stožerni politički cilj četnika bila je borba za Veliku Srbiju kroz obnovu Kraljevine Jugoslavije pod dinastijom Karađorđevića. Uz Dražu Mihailovića, najzloglasniji četnici su bili: Pavle Đurišić, Kosta Milutinović Pećanac, pop Momčilo Đujić, Pajo Popović, Jezdimir Dangić, Boško Todorić... Četnika na području NDH nikada nije bilo više od dvadeset tisuća. U pokoljima Hrvata, poglavito kninske četnike, logistički i u oružju pomagali su Talijani.

Grozomorni četnički zločini ne jenjavaju. Dapače, četnici su, 30. srpnja 1943., u Plani zaklali trinaest zarobljenih domobrana, vrše pokolje u zapadnoj Bosni pa stradaju mjesta: Oblaj, Veliki Sarići, Mali Sarići, Mandići, Korita i Žulji - a u duboke jame ubačen je pedeset jedan Hrvat. Dva dana prije Velike Gospe, 13. kolovoza 1941., četnici ubijaju oko tisuću Hrvata, uglavnom muslimana, u Vlaseničkom kotaru, paleći sela: Močila, Malu Baklelu, Begoviće, Borojeviće, Tariće i druga sela, potom ubijaju svo stanovništvo sela Milići, zatim u kotaru Trebinje, u Starom Slanom, kolju sto trideset Hrvata i spaljuju sedamdeset tri kuće, u Dieču kod Bileće ubijaju sedamdeset Hrvata te sto Hrvata u Orahovici. Istoga, dana stradavaju teško: Sakotići, Prisoj, Bjelan i Fatnica. U Voletovu četnici ubijaju trideset osam oružnika, a u Plani četrdeset dva seljaka bacaju u jamu.

Shvatio sam iz clanka da su srbi cetnici. Zanima me kak su se zvale hrvatske oruzane snage... vise onak popularno?