Nemiri na sjeveru Kosova, palež graničnih prijelaza između Kosova i Srbije zgrozili su Europsku uniju. Sve se dogodilo baš u najosjetljivijem trenutku, kada Srbija svim raspoloživim sredstvima igra na kartu priključenja Bruxellesu i Uniji. Čak je i Tomislav Nikolić, nekadašnji vođa radikala i sada predsjednik Srpske napredne stranke koja, prema ispitivanjima, uživa visoki rejting, za ulazak Srbije u Europsku uniju. Nikolić dobro zna da novac za gospodarske poticaje neće doći iz Moskve, nego iz Bruxellesa.
Bilo bi krivo za preostale države na jugoistoku Europe misliti da ih motivira samo novac. Motivira ih u prvom redu želja da pripadaju stabilnim, demokratskim državama zapadne Europe i da si na taj način osiguraju sigurnu budućnost. I naravno, da pri tome, koliko je moguće, ostvare svoje nacionalne ciljeve.
U Srbiji, ali primjerice i među analitičarima u Sloveniji, Njemačkoj, Austriji i drugdje, vlada mišljenje da će se Kosovo na dulji rok priključiti Albaniji. Međutim, i srpska politika planira dugoročno. Beogradski političari znaju da moraju, ako žele ući u Europsku uniju, s albanskom državom na Kosovu ostvariti kompromis i uspostaviti kakav-takav politički odnos premda neprestano ponavljaju da Srbija nikada neće priznati Kosovo.
Pri tome se služe formulom teritorij za priznanje želeći pri tome dobiti razmjerno kompaktni srpski teritorij na sjeveru Kosova. Albanci o takvoj podjeli ne žele niti čuti.
S druge strane, rušenje Ahtissarijeva sustava na Kosovu otvorilo bi Pandorinu kutiju u daytonskoj Bosni i Hercegovini. Ne treba posebno naglašavati da Milorad Dodik u Republici Srpskoj upravo čeka na takav rasplet na Kosovu da bi što prije krenuo u razne, već dugo najavljivane, “referendumske” pothvate za odcjepljenje.
Situacija je danas takva, da ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da se iza krhkih, jedva uspostavljenih sustava na zapadnom Balkanu kriju razni planovi kojima je uglavnom cilj prekrajanje granica. Rušenje daytonske Bosne i Ahtissarijeva sustava na Kosovu zaista bi ohrabrilo Albance da krenu u ostvarivanje “velike Albanije”.
Odgovorna osoba za vanjsku politiku u Europskoj uniji, barunica Catherine Ashton već je osudila obje strane, izjavivši da ni Priština, koja je reagirala slanjem postrojbi za posebnu namjenu na granične prijelaze, tim ishitrenim potezom nije baš previše pridonijela stabilizaciji i smirivanju situacije. Jedno je sigurno: Europska unija nikako neće pristati na prekrajanje granica. Prekrajanje granica je račun bez europskog krčmara. Jedna od opcija koje se do danas očito još nitko nije sjetio bilo bi “privilegirano partnerstvo” u Europskoj uniji za zemlje zapadnog Balkana umjesto članstva. Zašto? Postavlja se pitanje ima li EU u ovom trenutku uopće snage da se uhvati u koštac s požarima i mogućim potresima na Balkanu? Najnovija eskalacija dolazi u najosjetljivijem trenutku. Europa ulaže velike napore da spriječi gospodarski slom na jugu kontinenta. Zbog trajnog sukoba između Obame i republikanaca ništa nije bolje ni u Americi.
bravo cenzura samo jedna ruiječ fali i lipo me obrišeš e imo pa nemo --to ti je od mene jernisi za taj posao previše si jugonostalgičan i ne zanimate istina i ti misliš daje samo komunist pošten --i iskren --kako onda ne komentirati cenzuru dvije riječi komentar gotov ali nisam napisao što on misli da samtrebao i briše-- briši i ovo -- izbrisalo tebe iz tih novina i sve takve koji su tamo --