Himalajska sol posljednjih je godina postala simbol zdravije alternative običnoj kuhinjskoj soli. Često je skuplja, prodaje se u većim kristalima i ima reputaciju boljeg izbora. No je li stvarno nutritivno superiorna ili je riječ o marketingu? Unatoč imenu, himalajska sol ne dolazi s Himalaja, već se najčešće vadi u rudniku Khewra u Pakistanu. Radi se o kamenom, odnosno mineralnom obliku soli koji je nastao isparavanjem drevnih mora prije milijuna godina. Karakterističnu ružičastu boju duguje tragovima minerala poput željeza. Osim željeza, sadrži i vrlo male količine kalija, magnezija i kalcija. Upravo se ovi minerali često ističu u promotivnim porukama kao razlog zašto je "zdravija", piše City Magazine.
U praksi, razlike su minimalne. I himalajska i obična kuhinjska sol gotovo su potpuno sastavljene od natrijevog klorida. Tragovi minerala u himalajskoj soli postoje, ali u količinama toliko malim da nemaju značajan utjecaj na zdravlje. Da biste unijeli ozbiljnu količinu tih minerala putem soli, morali biste konzumirati opasno velike količine natrija.
Jedna važna razlika je jod. Obična kuhinjska sol često je jodirana, što pomaže u prevenciji poremećaja štitnjače. Himalajska sol uglavnom nije jodirana, pa osobe koje je koriste kao jedini izvor soli trebaju voditi računa o unosu joda iz drugih namirnica.
Prednost himalajske soli više je kulinarska nego zdravstvena. Veći kristali i blaži, manje „agresivan“ okus mogu biti zanimljivi u završnom začinjavanju jela. Zbog teksture i izgleda, često se koristi kao završna sol za meso, ribu ili salate.
Kada je riječ o zdravlju, važno je ograničiti ukupni unos neovisno o tipu soli. Prekomjeran unos natrija povezan je s povišenim krvnim tlakom i povećanim rizikom od kardiovaskularnih bolesti, bez obzira dolazi li on iz ružičaste, morske ili obične bijele soli. U konačnici, himalajska sol nije čudotvorna namirnica. Estetski je privlačna i kulinarski zanimljiva, ali nutritivno nije znatno bolja od standardne kuhinjske soli.
Otvori KEKS Pay
