Hrvatica opisala beskrajnu tugu nakon godina života u Njemačkoj: Ovdje sam 'uspješna', ali kad se ugase svjetla...'

a zapravo je greska u samoj dojavi povodom smrti tete mare (pokoj vječni daruj joj Gospodine), naime prvo joj je trebalo dojaviti : draga sestro nasa teta Mara hoda po krovu. naravno, nostalgija ili ti čežnja za bilo čim počinjee da nas opsjeda kada nemamo kome pokazati da smo uspjeli i zadovoljni sami sa sobom, jer istovremeno na zapadu nikoga nije briga za to jer si se svi mogu kupiti skupe zavjese ! kuzite !? kakvi kodovi i lupetanje bez veze, kada 300000 (tristo tisuća ) hrvata nemogu niti će se ikada vratiti u svoje domove.

A šta bi Vi gospođo, i muško i žensko?? Vratite se u Hrvatsku i uživajte....Nitko Vas nije silio da idete u Njemačku.

totalni lažnjak. sve ovo opisano u tekstu u psihologiji ima vrlo jasnu definiciju - ŽAL ZA MLADOŠĆU.

Najljepše je kad dojdeš doma i skoro svi te gledaju ko bankomat za samoposluživanje. Sve je za tebe duplo skuplje.

Transgeneracijska memorija, emocije se prenose, ne samo geni. Radi se o tome da se emocionalni obrasci prenose kroz generacije. Kad živiš izvan toga, javlja se: tuga, praznina, emocionalni umor, čežnja za domom. To nije nostalgija. To je naslijeđeni emocionalni kod.. Čovjek ne čezne za domom zato što je slab, nego zato što njegova biologija, emocije i kultura nose tragove generacija koje su živjele, voljele i preživljavale na jednom mjestu, i tijelo to prepoznaje kao sigurnost. Drugim riječima, Ako su tvoji preci živjeli u određenom ritmu, okruženju i kulturi, tvoje tijelo to pamti. Postavlja se pitanje: “Koliko košta ostanak tamo gdje nisi svoj?