I zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, otkrivaju mediji, gleda prema
vrhu stranke i mogućnosti da bude izabran na Račanovo mjesto na
izvanrednoj izbornoj konvenciji SDP-a. Iako nije sasvim potvrđena,
vijest nije ni iznenađujuća. Puno je argumenata koji svjedoče da su
takve Bandićeve aspiracije bile očekivane.
Prvo, zagrebački je gradonačelnik osvojio izbore u najjačem SDP-ovu
uporištu, u glavnom gradu Hrvatske. Iako se taj njegov izborni uspjeh u
velikoj mjeri pripisivao popularnosti socijaldemokratske opcije u
najvećem urbanom središtu, u pitanju je teško mjerljiva teza i kao što
je u tom objašnjenju vjerojatno puno istine, istina je također da je
Bandić u Zagrebu popularan. Ako je dakle u stanju dobiti izbore u
Zagrebu, zašto bi se ustručavao kandidature za čelnika stranke, sad kad
je izborna utrka i formalno otvorena.
Drugo, znakovito je bilo Bandićevo ponašanje u vrijeme dok su još
trajale stranačke “prošecije” prema Rebru. Inače sklon pojavljivanju u
medijima, Bandić se u toj prilici pred kamerama zadržao najkraće moguće
vrijeme, odbivši bilo kakvo ulaženje u unutarstranačke teme u povodu
posjeta teško oboljelom šefu stranke. Bilo je za pretpostaviti da on
time podvlači razliku između sebe i nekih drugih stranačkih kolega,
odnosno naglastiti da ne želi kapitalizirati posjet Račanu u bolnicu za
osobnu političku promociju. Iza visoke razine samokontrole, mogao se
nazrijeti i neki viši cilj.
Treće, Bandić se još puno ranije od nekih drugih stranačkih kolega
suprostavio scenariju po kojem bi jedna osoba trebala dovesti stranku
do izborne pobjede, a onda vlast predati drugome, odnosno stranačkome
kandidatu za premijera. Zdravorazumski je dakle i s priličnom dozom
realnosti odbio takvo razdvajanje funkcije šefa stranke i premijera,
koje je odveć mirišalo samo na jedno - na isforsirano instaliranje
sasvim određene osobe na premijersku poziciju.
Pretpostavljam da su Bandić, a i neki drugi njegovi stranački kolege
zaključili kako ne treba unaprijed baciti koplje i odustati od utrke,
za koju se on, prema nekim informacijama, vrlo ozbiljno priprema.
Ozbiljno, i u smislu izbora asistentskog tima, koji po stručnim
kriterijima daleko odskače od uobičajenog političkog kruga oko sjedišta
njegove, a i drugih stranaka.
Bez obzira što tko mislio o Bandiću i njegovom stilu vladanja, njegove
su ambicije posve legitimne, a takvima ih je u prvom redu učinila
njegova stranka. U ovom članku, ta je ambicija međutim ponajprije
zanimljiva u smislu povratka nekim zakonitostima politike. A jedna od
njih je ona da za premijerske ovlasti treba prvo dobiti izbore.
Postoji li osoba dovoljno sposobna i ambiciozbna da stranku dovede do
najboljih izbornih rezultata, malo je teško razumjeti zašto bi ta ista
osoba mandatarsku poziciju predala u krilo nekome drugome. Drugim
riječima, nije neobično što mnogima u stranci neće biti prihvatljiv
rezon po kojem je netko sposoban dovesti do izborne pobjede, ali ne i
preuzeti premijersko mjesto.
U javnosti je to već stvorilo više nego dovoljno konfuzije. Prvobitna
percepcija unutarnje sloge izokreće se u percepciju unutarstranačkog
kaosa. Pitanje je hoće li biti vremena da se ta kriza sanira.
Ako Bandić ipak ne bude među kandidatima za najvišu dužnost u stranci,
a slijedom njegovog principijelnog stava i među kandidatima za
premijera, biti će to samo zbog jednog: sigurno je, naime, da on
nikako ne želi da se cijena toga stanja prelomi baš na njegovim leđima.
Bandić vjerojatno igra na duže staze i radije će pričekati iduće
izbore, nego se već sada izložiti porazu.
BEZ KRINKE
Otvori KEKS Pay
