Mladen Bajić očito si je i više od dva mjeseca prije početka trećeg mandata osigurao još četiri godine u fotelji glavnog državnog odvjetnika. Kad bismo analizirali što su sve DORH i USKOK u posljednje doba potegnuli, kako su zagrabili i prema „velikim ribama", nema te države i vlasti koja ga ne bi željela, dakako, ako joj je stalo do totalnog obračuna s korupcijom i kriminalom.
Bajić se u tome dosad pokazao beskompromisnim, baš kao što to čini i Jadranka Kosor na čelu Vlade ili Tomislav Karamarko na čelu MUP-a. Iako ni to neće biti dovoljno ako na kraju svoju riječ ne kaže pravosuđe. Tek kad bude pravomoćno osuđenih i oduzete protupravno stečene imovine, definitivno ćemo moći reći da smo na pravom putu. Sad smo tek na pola puta.
A kako se Bajić pokazao beskompromisnim u sadašnjem razdoblju, tako se u prijašnjem, kad se malo otvore oči, lako može vidjeti da se pokazao sposobnim i za preživljavanje i taktiziranje, osluškivanje politike, što je sada "in", gdje smije pipnuti, a gdje ne smije.
Nikoga on neće moći uvjeriti da su ovi "teški" slučajevi tek sad isplivali, a da se za puno toga prije nije znalo. Bolje je reći da se nije smjelo ili, još točnije, da nije baš bilo poželjno. Glavnog državnog odvjetnika, dakako, biraju stranke u Saboru, on je predmet političke trgovine, kao i svi drugi koje Sabor imenuje, ali to nikako ne bi trebalo značiti da je on onda toliko dužan njima da mora paziti do koje granice ide sa svojim "njuškalima". DORH je samostalna institucija i tako bi trebao i nastupati, ali u Bajićevu slučaju previše je bilo političkih ustupaka. Zar je HDZ-u trebao biti zahvalan što ga je ostavio na istom mjestu nakon pada Račanove vlasti i još mu produljio mandat?
Njegovi zamjenici sad ga hvale na sva usta, što je jasno, jer o njegovoj sudbini ovise i njihovi stolci. Pa se hvale i kako su u DORH-u zahvaljujući njemu postali znatno ažurniji. Pa nije valjda da je glavni hrvatski problem samo broj čekajućih, neriješenih spisa? Problem je u tome što mnogi spisi nisu čekali zbog neažurnosti, nego zbog politikantstva i pragmatizma.
A kako Bajić radi i voli zadovoljavati političke i ine interese, dovoljno govore dva primjera. Prvo, činjenica je da DORH do danas nije podnio nijednu prijavu protiv onih koji su pod zvijezdom petokrakom okrvavili ruke 1945. godine i kasnije, iako ih ima još među živima, a postoje i nedvojbeni dokumenti.
U kuloarima se prepričava, što je možda istina, a možda anegdota, kako je Bajić svojedobno rekao da će prije dati ostavku nego optužiti nekog partizana. I drugo, kako bi opravdao da se nešto radi na utvrđivanju partizanskih i komunističkih zločina, formirao je istraživački tim koji kopa po hrvatskim arhivima i traži mu dokaze.
Za taj posao podijelio je i milijunski kunski iznos, i to Slavku Goldsteinu i Josipu Jurčeviću. Što to govori? Nije Bajiću toliko stalo da se do kraja utvrdi istina, koliko da s ovom dvojicom zadovolji valjda lijeve i desne. Kao da su i žrtve lijeve i desne, crne i crvene, i kao da istraživanje povijesti i procesuiranje zločina ima ikakve veze s nekom ideologijom.
SDP-ov zahtjev da mu se ne produlji mandat, dakako, lov je u mutnome. U njih pak nema nikakve druge ideje, čiji vrh samo sanja da što prije zasjedne na vlast, a tek onda će vidjeti što im je činiti.
U pravu je Vesna Pusić koja Bajića drži sad gotovo nezamjenjivim. Bio bi to ustupak kriminalu da se sad Bajić mijenja, baš u trenutku velikog obračuna. Ima Vesna Pusić pravo kad kaže da on jako dobro zna raditi svoj posao, ali kad hoće. Ako su politički pritisci bili takvi da prije nije mogao, trebao je to javno reći, prozvati one koji ga pritišću i(li) gospodski odstupiti. No, sad, što je tu je. Hrvatska u ovom trenutku Bajića treba, a on mora i te kako dokazati da je to povjerenje zaslužio.
ma usrali su se Esdipijevci,..jer sada Oni stizú na red, kod Bajicá...!!