Obiteljski obrti nešto su čime se zagrebački obrtnici mogu jako ponositi. Obrtničke obiteljske sage znaju biti toliko zanimljive da bi mogle poslužiti kao predložak za neku TV seriju ili film. U njihovim pričama isprepliću se povijesne mijene kojih na ovim prostorima nije nedostajalo. Zato smo odlučili porazgovarati s poznatim zagrebačkim obrtnikom Marijanom Hudetzom. Riječ je o čovjeku koji je svojim dugogodišnjim radom snažno utjecao na razvoj komorskog sustava i promidžbu obrtništva, za što je nagrađen najvećim priznanjem Udruženja obrtnika grada Zagreba, Statuom udruženja.
Hudetzi spadaju u skupinu rijetkih obitelji koje se mogu pohvaliti obrtničkom tradicijom duljom od 163 godine. U tom dugom razdoblju mnogo se toga promijenilo, od državnih tvorevina do političkih režima, ali jednom zapaljeni obrtnički plamen ništa nije moglo ugasiti. Dragutin Hudetz 1862. je godine u Osijeku otvorio knjigoveški obrt, a njegov sin Ivan 1900. preselio je obrt u Zagreb. On je 1918. sagradio i tvornicu na Savskoj cesti u kojoj je bilo zaposleno 250 ljudi. Krajem Drugog svjetskog rata tvornicu kartonske ambalaže vodio je Marijanov otac. Nova vlast zamjerila mu je što je tijekom rata proizvodila kartonske lijesove za njemačke vojnike. Tvornica je nacionalizirana i iz nje je nastao Grafokarton, koji je u međuvremenu propao.
Društvene turbulencije krajem Drugog svjetskog rata nisu zaobišle ni vašu obitelj?
Moj djed Ivan Hudec imao je petero djece, četiri sina i jednu kćer. Dva sina preuzela su posao vođenja tvornice. Nakon Drugog svjetskog rata jedan se brat odrekao tvornice, a drugi, moj otac, nije htio. Za to je “nagrađen” s 11 godina zatvora. Mama se nije mogla pomiriti s time pa je, dok je tata bio u zatvoru, otišla po pomoć kod našeg poznatog kipara Augusta Augustinčića, koji se tada nalazio u Beogradu. Znali su se iz Zagreba, iz razdoblja prije rata. Rekla mu je: “Gospodin Augustinčić, pogledajte, imam tu zlatni sat na ruci, ali sam poklopac morala prodati da bih mogla prehraniti svoje sinove.” Na što joj je on odgovorio: “Gospođo, vaš muž bu prije u Zagrebu nek vi.” I stvarno, kad se vratila iz Beograda, otac ju je dočekao na vratima.
Pretpostavljam da ste, poput većine djece obrtnika, od malih nogu pomagali u obiteljskom obrtu?
Da. Mene je to sve zanimalo i ponekad sam znao pomagati ocu. Imali smo tada jedan mali stroj za štampanje zlatotiska. Problem je bio što je radio na plin, a u radionici ga nije bilo. Onda bi on meni sve “narihtal”, a ja sam, kad bih imao vremena, doma štampao zlatotisak. Nisam za to dobivao neki džeparac, ali kad je trebalo ići na ferije, izlet ili u kino, za to sam bez problema dobio novac.
Osim što ste majstor svoje struke, vi ste i inženjer strojarstva. Čini mi se da je strojarstvo nakon obiteljskog obrta vaša druga ljubav?
Hrvatska je nekad bila industrijsko središte bivše zemlje, a mi smo kao djeca sa školom posjećivali tadašnje tvornice. Tako smo jednom prilikom posjetili i proizvodne pogone Varteksa. Ondje su bili bazeni u kojima se močio tekstil. Miris nije bio nimalo ugodan i znao sam da to nije za mene. Međutim, kad smo posjetili pogone Jugoturbine u Karlovcu, kad sam vidio kako se izrađuje koljeničasta osovina od pet metara za brodske motore, to je bilo to. Tako sam se zaljubio u strojarstvo. Moj pokojni otac je želio da upišem gimnaziju, ali upisao sam tehničku školu. Nije mi to zamjerio. Kad sam upisao fakultet, priznao mi je da sam pametno postupio. Tehnička škola tada je bila stvarno kvalitetna i ondje sam puno toga naučio. Da se pohvalim, iz mojeg razreda samo nas petorica smo upisali Strojarski fakultet i nitko od nas nije pao matematiku, koja je najproblematičnija na prvoj godini. Studenti su u prosjeku izlazili od tri do četiri puta na taj ispit. S druge strane, mi smo znali kako nešto izraditi, kako se turpija i zašto. Zato smatram da je dobro da djeca idu u strukovne škole i da nauče nešto raditi.
Je li vam znanje iz strojarstva koristilo i u vašem obiteljskom obrtu?
Je. Znao sam kupiti srce stroja i izraditi nacrt za potrebne dodatke, a grušt ili stalak izradili su mi zagrebački majstori, mehaničari. To su zapazili i drugi pa me je jedan vlasnik tvornice pozvao da dođem raditi kod njega. Dobio sam i ponudu da dođem raditi na fakultet kao asistent, ali sve sam to odbio i zahvalio se. Zanimala me jedino moja radionica u Gundulićevoj ulici i obiteljska tradicija koja je tada već bila dulja od jednog stoljeća.
Ljubav prema obiteljskom poslu nastavile su i vaše kćeri?
Jako sam ponosan na to. Imam dvije kćeri i dvije firme. Nisam ih morao nagovarati da dođu raditi. Rekao sam im: “Tu imate stolac, stol.”
Koliko vam je važan odnos s vašim djelatnicima, koji u obiteljskim obrtima često postaju dio obitelji?
Kod mog pokojnog oca radila je jedna žena, Zorica. Kad je otišla u mirovinu, zamolila me da zaposlim njezinu kćer, koja se kod nas zadržala do mirovine. A ona me također zamolila da zaposlim njezinu kćer, koja se kod nas pak zadržala tek dvije godine i otišla dalje. Nedavno je u mirovinu otišao jedan naš djelatnik, Ivica, koji je kod nas došao kao dvadesetogodišnjak. On nije bio naše struke i sve je naučio u radionici. Osobno sam ga svemu naučio. Ima stvari koje se mora naučiti u školi, ali on za svoj posao nije morao imati tu školu. Sve je to naučio uz rad.
Kad se pogleda popis korisnika vaših usluga, od ureda predsjednika, premijera i sabora pa do renomiranih poslovnih subjekata, stvarno se imate čime ponositi.
Želio bih se pohvaliti, ne znam znate li da su u kutije koje sam osobno radio bili stavljani pokloni koje je Josip Broz Tito nosio stranim državnicima tijekom svojih posjeta? Tako su se kutije Kartonaže Hudetz našle i u rukama najmoćnijih lidera tog vremena, Hruščova i Kennedyja, ali i drugih uglednika diljem zemaljske kugle.
Obrtnici su dali svoj doprinos razvoju Zagreba i to se vidi u njegovim vizurama. Kakav je danas odnos našeg društva prema bogatoj obrtničkoj tradiciji hrvatske metropole?
Danas, kad se prošećete centrom grada, možete vidjeti jako puno zatvorenih lokala. U mom je susjedstvu osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća bilo četiri, pet malih dućana. Svakoga dana imali smo friško mlijeko i kruh. Danas tih malih dućana više nema, nijedan nije opstao. Posao su preuzeli veliki trgovački lanci. Nekad su ipak obrtnici bili vezivno tkivo u svojim sredinama. Pekli su kruh, peglali, šivali... Evo i Varteks se, nažalost, zatvorio.
Kad smo se već dotaknuli industrijskog sektora, kakva je prema vašem mišljenju situacija na tom polju?
Bivša država držala je 10 posto svjetske brodogradnje. U njoj je tada živjelo od 15 do 20 milijuna ljudi, a na Zemlji je bilo oko tri milijarde stanovnika. Podatak od 10 posto ukupne svjetske brodogradnje u tim omjerima ipak nešto govori. Od te ukupne sume ni Makedonija, ni Srbija, ni Bosna, a ni Crna Gora nisu imale brodogradnju. Slovenija je imala tvrtku Litostroj koja je proizvodila sličan asortiman kao i Jugoturbina, ali nije imala brodogradilišta. Nažalost, mi sada prodajemo naše zadnje brodogradilište.
Jesmo li kao društvo svjesni što smo izgubili u smislu održivog gospodarskog razvoja i naše budućnosti?
Mislim da nismo svjesni. Moj pokojni brat bio je diplomirani ekonomist i radio je u Jugoturbini. Putovao je svijetom i prodavao njihove motore i turbine. Možda ih nije mogao prodati u Engleskoj, Njemačkoj i Americi, ali uspio je u Indoneziji, Pakistanu i Kini. U tim su zemljama naši industrijski proizvodi bili traženi. Što će danas takav diplomirani ekonomist prodavati? Čak i hranu uvozimo. Moj je unuk završio tehničku školu, ali u njoj nisu imali tehničke rukovodioce. Nema više ni znanja jer su tvornice zatvorene. Končar se sveo na dvije tisuće zaposlenih, a nekad je ondje radilo 37 tisuća ljudi. Prvomajska je zatvorena. Ne znam je li vam poznat podatak da su se u Zagrebu osamdesetih godina proizvodili CNC strojevi, kada u Koreji i Kini nisu puno znali o tome? A iako Prvomajska već dugo ne postoji, ja i dalje radim na strojevima koji su u njoj proizvedeni. Kad sam onamo kao učenik dolazio na praksu, bilo je po 200-300 odljeva tokarskih ili nekih drugih strojeva jer se sivo željezo moralo stabilizirati nakon lijevanja.
A kakva je budućnost obrtništva, osobito zagrebačkog?
Gledajte, obrtništvo je i šnajderaj, ali šnajderima sad više baš i ne ide posao. Obrtništvo je i frizerski salon i slično, to opstaje. Problem je što mi nemamo proizvodnju. A veliku proizvodnju teško je organizirati. Da biste napravili nekakvu halu, trebate dosta platiti za građevnu dozvolu. Kako biste nabavili dvadeset strojeva, treba platiti namete, a onda na red dolaze plaće radnika. Zamislite da sad imam 250 radnika, posao treba biti uhodan da bi se isplatile plaće i doprinosi. Danas kod nas nema puno gospodarskih subjekata koji izvoze svoju robu i bilježe povećanje proizvodnje, a za koje bismo, recimo, mi mogli raditi kartonsku ambalažu. Mislim da se nalazimo pred velikim izazovima i ne mogu sa sigurnošću reći hoće li se naša tradicija nastaviti i za 50 ili 100 godina. Ja se tome nadam i bilo bi mi drago da se nastavi.