Jedna majčina molba, objavljena u našem tekstu prošle srijede, bila je dovoljna da se u Sesvetama pokrene mala kvartovska akcija. Nakon što smo prošle srijede objavili apel majke koja je zamolila da se na koševe postave mrežice kako bi njezin sin Dominik s autizmom mogao igrati košarku, reakcija je stigla ekspresno. Četvorica vrijednih mladića iz kvarta organizirala su se i nedjelju, umjesto na kavi ili odmarajući se, proveli radno, obnavljajući igralište.
Podsjetimo, majka Nikica obratila se našoj redakciji jer na igralištu pokraj njihove kuće godinama nedostaju mrežice na koševima, a linije na betonu gotovo su potpuno izblijedjele. Za većinu djece to je tek manji nedostatak, no za njezina 16-godišnjeg sina Dominika, dječaka s autizmom koji je prije godinu i pol zavolio košarku, to je bila velika prepreka.
– Moj dječak uspjeh ubacivanja u koš povezuje sa zvukom lopte koja prolazi kroz mrežicu. Tek tada zna da je pogodio. To je dio autizma – objašnjavala je majka u pismu našoj redakciji. Zbog toga su često morali odlaziti igrati košarku u drugi kvart, iako igralište imaju doslovno nekoliko minuta od kuće. Nakon objave priče reagirali su susjedi i to ekspresno. Filip i Marko Škrlec, Petar Jukić i Luka Breškić brzo su se organizirali, kupili boju i mrežice te u nedjelju zasukali rukave. U svega dva sata prefarbali su linije na igralištu te majci i Dominiku donirali rezervni par mrežica kako bi ih imali ako ponovno nestanu.
– Organizirali smo se vrlo lako, nismo puno razmišljali. Dogovorili smo kada smo svi slobodni, napravili popis što nam treba i krenuli – kaže Filip Škrlec kojeg je na akciju ponukao naš tekst. Dodaje kako ih je posebno motiviralo to što je riječ o dječaku iz njihova kvarta. – Dominik je dečko kojem treba pomoć i nekako mislimo da je najvažnije pomagati ljudima oko sebe, počevši od obitelji pa do susjeda. Netko je već ranije postavio mrežice i hvala mu na tome, ali one se brzo pokidaju ili nestanu pa smo donijeli još jedan par – kaže. Mladići pritom poručuju kako ovakve male stvari često ne bi smjele čekati birokraciju.
– Ljuti nas što se socijalna politika u Zagrebu često ističe kao nešto najvažnije, a kad se pojavi ovakav problem, čini se da sve zapne u procedurama. Ne može biti argument da nema planiranih ulaganja ako je riječ o sto eura i dva sata posla. Ako zbog toga treba prolaziti kroz razna budžetiranja, onda socijalna politika ostaje samo na priči – smatraju. Njihova hvale vrijedna akcija posebno je dirnula Dominikovu majku Nikicu, koja priznaje da takvu reakciju nije očekivala. – Najiskrenije, nisam se ničemu nadala, a pogotovo ne ovakvoj reakciji. Kad su mi se javili da će doći i urediti igralište, bila sam iskreno oduševljena već samom činjenicom da se netko iz kvarta prepoznao u toj priči. Dobri ljudi, na sreću, još uvijek postoje – kaže. Posebno emotivan bio je trenutak kada je Dominik vidio što se događa.
– Kad je vidio mrežice i da se nešto radi na igralištu, vidjela sam njegov osmijeh. To mi je bilo najvažnije. A možda još jače od toga bilo je to što sam osjetila da je shvatio da su se ljudi okupili zbog njega – govori. Atmosfera tog dana, dodaje, bila je posebna. – Ljudi su stajali sa strane, gledali što se događa, netko je dobacio "bravo za ideju". Sve je bilo nekako opušteno i pozitivno. Dominik je svima davao petice, Filipa je čak i poljubio. Vidjelo se koliko mu to znači – prisjeća se. Kaže kako je upravo košarka nešto što njezinu sinu puno pomaže u svakodnevici.
– To je nešto što ga ispunjava i opušta. Kada mu je teško, košarka je način da to izbacimo van i pretvorimo u nešto pozitivno – objašnjava. Igralište pokraj njihove kuće godinama nije bilo uređivano, a mrežice su se rijetko zadržavale dugo jer bi brzo nestale ili bile pokidane. Zbog toga su često odlazili igrati u drugi kvart, na igralište na Harambašićevoj, gdje su koševi uvijek uređeni. Sada, prvi put nakon dugo vremena, Dominik ima uređeno igralište u vlastitoj ulici. – Danas je u školi, ali jedva čekam da dođe kući. Čim ga pokupim, idemo na koš – kaže majka.