Naročito ako je plavu krv dobila dugačkom tradicijom u stvaranju, delikatesni trajni pridjevak po certifikatu, sirovini te senzorskim i nutritivnim karakteristikama, nije prisiljavana sintetičkim industrijakim 'pospješivanjem', reki bismo, onakva kak ju je Bog i majstorska ruka dali. Zato simbolično sada, kada gotovo svako selo ima svoju domaću salamu, za samoborsku salamu i salamijadu simbolično možemo reći da je u Hrvatskoj na neki način kraljica koju uz grad i županiju 'ovrhovljuje' i Predsjednica države.
Da se ne bi saplitali u podugačku kolonu agronomskih i veterinarskih stručnjaka, mesara, hobista i ljubitelja tradicije koji su desetljećima sudjelovali u rađanju evo autentične priče starog majstora Gunčića koju sam zabilježio prije tridesetak godina, a on je nakon II rata radio u samoborskoj salameriji: prednju bikovsku četvrt zamotali bi u cerade, tukli drvenim batovima i mljeli sitno u fini prat u kojeg su se dodavale kockice krupno rezane fine svinjetine i tvrde slanine.
Uhvatili smo se kraljevskog nivoa zato što je salamu popratila i vrhunska turističko-ugostiteljska ponuda, visoka razina autohtonog izbora i količine koje se proizvode dostatne su za podmirenje zanimanja za nju. Da podsjetimo za salamu je bitna kvalitetna ulazna sirovina (zrelo meso genoma s dostatnom omašćenošću mišićnih staninica) i tehnološki postupak koji se nakon zrenja ocjenjuje kroz okuse, ješnost, žvačnost, topivost i druge nepčane misterije.
I uvažene goste ne bismo stigli bez pogreške nabrojiti jer u toj 'salami' bili su s mnogih važnih mjesta, ali one koji konkretno rade u tome autohtonom krunjenju Lijepe Male Naše već godinama svakako je mr. sc. Josip Krajičković, a voditelj ekipe u Samoboru sada je veterinarski profesor Dubravko Viduč. Nagrade od zlatne šajbe do zasluga uzgoja domaće svinje i držanja tradicije pročitajte na službenom mjestu jer ne bi se štel mešat u okuse, mere i nedajbože politiku.
Neukusno...