Ferdinand Major bivši je hrvatski paraolimpijac i danas trener plivanja koji je dječju paralizu prebolio još u djetinjstvu. Posljedice bolesti osjeća i danas , ostao je osoba s invaliditetom, a život mu je, kako kaže, postao "tiha borba“. – Cijeli život vodite neku tihu borbu s realnošću. Počevši od birokratskih prepreka i zavrzlama– govori Major. Ni ne pamti, kaže, koliko je upita, dopisa i žalbi na nepoštivanje prava osoba s invaliditetom poslao na raznorazne adrese što gradskih, a što državnih ustanova. – Pišete, žalite se, dobijete ispriku. I uvijek neko opravdanje koje meni nije argumentirano – kaže.
U svojoj sportskoj karijeri, što igračkoj, što trenerskoj prošao je dvorane i stadione širom svijeta. I zato mu je još teže gledati kakav tretman dobivaju osobe s invaliditetom u Zagrebu, gradu koji voli i u kojem živi 50 godina. – Kad sam čuo da je Zagreb dobio nagradu za inkluzivni grad mislio sam da me netko zeza – govori bez zadrške. Radi se o zlatnoj nagradi za Europsku prijestolnicu inkluzije i raznolikosti koju je metropola dobila prije dvije godine u konkurenciji čak 70 regija i gradova Europske unije.
Da je metropola miljama daleko od zlata, tvrdi Major, navodeći samo neke primjere loših praksa s kojima se susreo. – Dođem na Maksimir sa štakama, pokazujem kartu, vidite da sam slabije pokretan. I ne daju mi da koristim lift – prisjeća se ovaj strastveni Dinamovac koji je bio na stotinama utakmica voljenog kluba. Smeta mu, ističe, i rješenje za osobe u kolicima na Maksimiru. – Napravili su mjesto za osobe u kolicima, ali kad sjednete, ne vidite trećinu terena, smeta vam klupa za rezervne igrače – objašnjava. A u Europi? – Na stadionu u Amsterdamu zaštitar vidi da sam na štakama, pita me kartu i kaže: “Pa ti imaš hrpu stepenica, hajde, odvest ću te na lift.” Nisam prošao dvije stepenice. Tamo se osjećam kao čovjek. Ovdje me hvata bijes – kaže Major.
Za Arenu Zagreb Major kaže da građevinski je među najboljima objektima na svijetu. – Arena je savršeno projektirana. Osoba u kolicima ne mora proći nijednu stepenicu i može samostalno doći na svoje mjesto – govori. Problem nastaje, tvrdi, u pravilima upravljanja: informacije i upute za osobe s invaliditetom nisu jasno istaknute, a parkiranje i ulaz često ovise o organizatoru. – Na webu jasno piše da posjetitelji lože i VIP salona imaju pravo parkiranja u garaži, a osobama s invaliditetom se to ne nudi – kaže. Spominje i sigurnosni aspekt: osobe u kolicima, tvrdi, ponekad smještaju na razine do kojih se dolazi liftom ili stepenicama, odvajaju ih od pratnje, a u evakuaciji se lift ne smije koristiti. – Što ako je evakuacija i gore je 20 osoba u kolicima? Tko će ih nositi niz stepenice? – pita.
Neugodnu situaciju doživio je prije nekoliko godina i na Snježnoj kraljici. Tvrdi da mu nije dopušten pristup “lakšom stranom” s automobilom jer nije imao VIP kartu. – Kupio sam običnu kartu i tjerali su nas da se penjemo gore na vrh pa se koridorom spuštamo po snijegu. Ja sam na kraju odustao. Ispada da VIP ima veće pravo pristupačnosti nego osobe s invaliditetom – kaže Major. Usporedba sa Slovenijom, dodaje, otkriva koliko stvari mogu funkcionirati u korist osoba s invaliditetom. U Planici ga je, priznaje, pozitivno iznenadilo što se nije morao unaprijed najavljivati niti moliti za osnovno pravo prolaza. – Dođem do rampe, pokažem kartu i znak pristupačnosti i kažu mi: “Može, samo prođi dalje”. Parkiram 15 metara od ulaza. I to na događaju većem od naše Snježne kraljice – opisuje.
Parkiranje, ističe Major, je problem s kojim se osobe s invaliditetom susreću iz dana u dan, na tržnicama, ispred bolnica, groblja... Kao jedan od primjera navodi tržnicu Utrina koju redovito posjećuje, gdje su parkirališna mjesta namijenjena osobama s invaliditetom, kaže, u pravilu zauzeta vozilima bez odgovarajuće oznake. – U većini dolazaka barem jedno mjesto je zauzeo netko tko je “stao samo na minutu”. A ta minuta za nas znači da se morate okrenuti i otići – govori. Nedavno je svjedočio i kako su u krugu Mirogoja čak tri parkirna mjesta za osobe s invaliditetom zauzela vozila zimske službe, što ga je posebice razbjesnilo. Iznimka, nažalost, nisu ni bolnice, navodi Major. – Kod ulaza u Vinogradsku bolnicu mjesta za osobe s invaliditetom praktički nije bilo. Tek nakon mojih dopisa osigurano je desetak mjesta. I to je problem, sve se mora izboriti, iako zakon jasno propisuje da takva rješenja moraju postojati – kaže.
Kao još jedan, posebno porazan primjer sustavnih prepreka Major izdvaja Glavni željeznički kolodvor. Osoba u kolicima, objašnjava, ondje se samostalno može kretati tek do prvog perona, odnosno prvog kolosijeka, dok se za pristup svim ostalima mora unaprijed najaviti kako bi je željezničko osoblje provelo do vlaka. – Sramota je da glavni grad ima takav kolodvor. To su stvari koje se možda čine sitnima, ali kad ih živite svaki dan, shvatite koliko vam postupno i stalno otežavaju život. Poruka koja nam se šalje je jasna: prava postoje na papiru, a u stvarnosti bi nam, ispada, bilo najlakše ostati zatvoreni u vlastitim domovima – zaključuje Major.