Invazivna biljka poznata kao japanski dvornik (Reynoutria japonica, nekada Fallopia japonica) potječe iz istočne Azije, a danas je prepoznata kao jedna od najproblematičnijih biljnih vrsta na svijetu. U pojedinim krajevima naziva se i „slonovo uho“ ili „magareća rabarbara“, iako mnogi i dalje nisu svjesni koliko ozbiljne posljedice njezina prisutnost može imati za okoliš.
Na europski kontinent stigla je tijekom 19. stoljeća, kada se počela uzgajati kao dekorativna vrtna biljka. Međutim, ubrzo se pokazalo da se iznimno brzo širi, zbog čega se danas ubraja među najproblematičnije invazivne vrste u Europi.
Na području Bosne i Hercegovine, ali i u širem regionalnom prostoru, japanski dvornik godinama se sadio ponajprije kao ukras u privatnim dvorištima. No, zbog njegove izrazite sposobnosti širenja i potiskivanja drugih biljaka, mnogi su ga vlasnici s vremenom počeli uklanjati iz vrtova. Biljni otpad često je završavao na odlagalištima ili uz prometnice, što je dodatno pogodovalo njegovu nekontroliranom širenju, piše Klix.ba.
Biljka se relativno lako prepoznaje. Karakteriziraju je visoke, šuplje stabljike koje podsjećaju na bambus, krupni listovi srcolikog oblika te sitni bijeli cvjetovi koji se pojavljuju potkraj ljeta. U povoljnim uvjetima japanski dvornik može dosegnuti visinu i do tri metra. Posebnu prijetnju predstavlja njegov snažan i razgranat podzemni korijenski sustav, odnosno rizomi.
Najveći problem ove vrste upravo je njezina iznimno agresivna sposobnost širenja. Razmnožava se prvenstveno putem rizoma, a čak i vrlo mali fragment korijena dovoljan je da iz njega izraste nova biljka. Zbog toga se osobito brzo širi uz rijeke, ceste, željezničke pruge te na zapuštenim i neobrađenim površinama.
Osim što potiskuje autohtone biljne vrste, japanski dvornik formira guste i teško prohodne nakupine vegetacije. Posljedica toga je smanjenje biološke raznolikosti, ali i narušavanje ravnoteže ekosustava jer domaće biljke ostaju bez dovoljno svjetla i prostora za razvoj.
Njegov snažan korijenski sustav može prouzročiti i značajnu materijalnu štetu. Rizomi su dovoljno snažni da prodru u pukotine u asfaltu, betonu pa čak i u temelje građevina. Takvo širenje može uzrokovati oštećenja na cestama, zidovima i drugim infrastrukturnim objektima. Upravo zbog toga u brojnim europskim državama ova je biljka predmet zakonskih ograničenja, a njezina sadnja ili namjerno širenje mogu biti zabranjeni.
Borba protiv japanskog dvornika iznimno je zahtjevna i dugotrajna. Samo košenje ili čupanje u pravilu ne daje rezultate jer i najmanji preostali dio rizoma u tlu može ponovno potaknuti rast nove biljke. U praksi se najčešće primjenjuje kombinacija mehaničkog uklanjanja i kontrolirane uporabe herbicida, a postupak suzbijanja često traje godinama.
Stručnjaci stoga naglašavaju kako je ključno pravodobno prepoznati ovu biljku i spriječiti njezino daljnje širenje, jer se jednom uspostavljena populacija vrlo teško uklanja.
Uza svu tu priču, mogli ste i postaviti sliku biljke.