Plesala je iako joj je srce bilo slomljeno - izgubila je troje djece, utjehu potražila u boemu, a doživjela je bizaran kraj

Koloplet ljubavi, umjetničke strasti, skandala i velikih, životnih tragedija - tako bi se, u jednoj rečenici, mogao opisati život Isadore Duncan, pjesnikinje plesa i žene koja je koračala daleko ispred svog vremena. Prema nekim izvorima, rođena je na današnji dan, 26. svibnja 1877., dok drugi tvrde da je rođena jedan dan, ali i jednu godinu kasnije, no ono što je neupitno jest da je Angela Isadora Duncan rođena u vrijeme kada je život žena bio ograničen na kućanske poslove, što se snažno odražavalo i na druge aspekte života pa je tako i ples kojega je neizmjerno voljela bio ‘okovan’ teškim i strogo definiranim, krutim pravilima klasičnog baleta. Ovo je priča o majci suvremenog plesa koja je skinula te okove. 

Djetinjstvo malene Isadore bilo je daleko od bezbrižnog. Njezin otac, bankar i strastveni ljubitelj umjetnosti, upleo se u financijski skandal, ali i u izvanbračne afere, što je u konačnici dovelo do razvoda njezinih roditelja. Nakon bračnog brodoloma, Isadorina majka, učiteljica glazbe Mary Dora Gray, s četvero se djece preselila u Oakland. Živjeli su vrlo skromno, no, iako je obitelj bila na rubu siromaštvu, Isadorina je majka neumorno poticala umjetničko izražavanje svoje djece, čitala im je Shakespearea, Keatsa i Whitmana, razvijajući tako i kod malene Isadore, već u ranom djetinjstvu, bezgraničnu ljubav prema umjetnosti, ali i prema slobodi duha. Kada joj je bilo samo deset godina, smatrajući da ju škola guši, Isadora je napustila školske klupe, no nastavila je upijati razna znanja stalnim posjetama knjižnici. Odluku da želi postati plesačica donijela je rano i ta je njena odluka bila čvrsta i nepokolebljiva. Suočena s teškom financijskom situacijom svoje obitelji, Isadora je, već kao djevojčica, počela zarađivati držeći satove plesa djeci iz susjedstva i već je tada odlučno odbacivala rigidnost baletnih škola, baletne papučice i steznike. Usprotivila se dotadašnjim metoda učenja klasičnog baleta, koje je nazivala "školom izvještačene gracioznosti i hodanja na prstima, koja sputava dušu i deformira tijelo”, te je razvila vlastiti stil plesa temeljen na prirodnim ritmovima, slobodnim, tečnim pokretima koji su bili inspirirani morskim valovima, vjetrom i umjetnošću antičke Grčke, koju je pomno proučavala u muzejima. Vjerovala je da ples nije samo tehnička vještina te da pokret stoga treba biti izraz duše i emocija, a plesač medij božanske ekspresije. No, taj njezin radikalno drugačiji pristup plesu nije odmah naišao na razumijevanje okoline. Nakon neuspješnih pokušaja u Chicagu i New Yorku, gdje je kratko radila i u kazališnoj kući Augustina Dalyja, koju je napustila zbog prekrute atmosfere, Isadora je 1899. godine, preživjela tragediju – u požaru je izgubila sve što je imala. Nakon što je njen dom postao zgarište, s obitelji je otplovila u Europu, odlučna da podršku za svoju inovativnu viziju i drugačiji pristup baletu nastavi tražiti u inozemstvu.

Osvojila je salone, a potom i velike pozornice

Sreća na koju je Isadora godinama čekala, konačno joj se osmjehnula. Priča kaže da ju je, dok je plesala u jednom vrtu u Londonu, zapazila slavna glumica umjetničkog imena Mrs. Patrick Campbell. Silno oduševljena Isadorinom umjetnošću, mladu je talentiranu plesačicu uvela u visoko društvo. Bila je to prekretnica u Isadorinu životu, nakon čega su joj se širom otvorila vrata brojnih privatnih salona, a potom i velikih, svjetskih pozornica. Plesala je bosa, odjevena u prozirne haljine, nalik grčkim tunikama koje su omogućavale slobodu pokreta, ali i otkrivale tijelo. Za konzervativno društvo tog vremena taj Isadorin revolucionarni plesni stil bio je šokantan i skandalozan, no oni koji su razumjeli njenu poruku slavili su ju kao vizionarku i osloboditeljicu, a takvih je, iz dana u dan, bilo sve više i više. Isadorini nastupi ubrzo su postali senzacija diljem Europe, posebno nakon rasprodanih nastupa u Budimpešti 1902. godine, gdje je na bis izvodila valcer "Na lijepom plavom Dunavu". Isadorin utjecaj na suvremenike postao je golem, inspirirala je koreografa Mihaila Fokina, ali i brojne umjetnike poput Augustea Rodina, koji ju je ovjekovječio u svojim djelima. Sljedeći svoju filozofiju plesa kao sastavnog dijela obrazovanja i zdravog života osnivala je plesne škole u Berlinu (1905.), Parizu te kasnije u Moskvi. Ples je za Isadoru bio način povezivanja neba i zemlje, a njezina tehnika i filozofija plesa prenosile su se generacijama. No, njezin je rad imao i duboku društvenu dimenziju, zagovarajući pravo na slobodno izražavanje tijelom i duhom, zagovarala je i oslobođenje žena.

U 16 mjeseci izgubila je troje djece

Daleko od svjetala pozornice i Isadorin privatni život bio je gotovo jednako nekonvencionalan te je baš kao i njezin ples prkosio društvenim normama. Još kao djevojčica, razočarana i nesretna zbog rastave svojih roditelja, zaklela se da se nikada neće udati, jer više ne vjeruje u instituciju braka, no to nije značilo da se odrekla ljubavi - njene ljubavne veze bile su vrlo strastvene i donijele su joj zasigurno najsretnije trenutke u životu. S britanskim kazališnim vizionarom, Gordonom Craigom, 1906. dobila je svoje prvo dijete - kćer Deirdre Beatrice, a četiri godine kasnije s Parisom Singerom, bogatim nasljednikom tvornice šivaćih strojeva Singer i sina Patricka Augusta. Imati djecu izvan braka i to s različitim partnerima, u vrijeme u kom je Isadora živjela bilo je iznimno kontroverzno, no kao i u svemu, ona nije marila za moralne osude društva smatrajući ih okovima koji sputavaju žene.

Uživala je u majčinstvu, ali na žalost ta njezina sreća nije dugo potrajala - završila je strašnom tragedijom koja se dogodila u Parizu. U travnju 1913. godine automobil u kojem su bili njena kći Deirdre, sin Patrick i njihova dadilja sletio je s ceste u rijeku Seinu. Niti djeca, niti dadilja nisu preživjeli stravičnu nesreću, a na neki ju način nije preživjela ni sama Isadora. Tragedija u kojoj je izgubila oboje djece bacila ju je u duboki očaj od kojeg se nikada nije u potpunosti oporavila. U očajničkom pokušaju da bar malo ublaži tugu i ponovno osjeti majčinstvo, navodno je preklinjala talijanskog kipara Romana Romanellija da spava s njom. Ostala je trudna i u kolovozu 1914. po treći je put postala majka, no i to svjetlo na kraju mračnog tunela ubrzo je bilo ugašeno – njen novorođeni sin umro je samo nekoliko sati ili dana nakon rođenja. Potpuno slomljena životnim brodolomima, Isadora je kasnije formalno usvojila šest svojih učenica iz berlinske škole, djevojčice poznate kao "The Isadorables" uzele su njezino prezime te su nastavile njezino plesno nasljeđe.

Burna ljubav s boemom

Nakon niza tragičnih događaja koji su ju slomili, Isidora Duncan još je jednom pronašla iskru nade i to u 18 godina mlađem ruskom pjesniku, Sergeju Jesenjinu. Njihova je romansa započela u jesen 1921. godine, neplaniranim susretom u umjetničkom studiju zajedničkog prijatelja, slikara Alekseja Jakovljeva. Isidora nije govorila ruski, a Jesenjin engleski, no niti jezična barijera koja im je otežavala komunikaciju, a niti razlika u godinama, baš ništa nije moglo umanjiti magnetnu privlačnost, niti ugasiti iskru strasti koja je odmah planula između slobodoumne plesačice i mladog pjesnika-boema. Od samog početka njihova je ljubavna priča bila intenzivna i strastvena, ali i izrazito turbulentna. Mladi Jesenjin nastavio je sa svojim boemskim životom i opijanjima, što je često dovodilo do burnih svađa i dramatičnih scena. No, unatoč svemu tome, pa čak i unatoč Isadoriniom dotadašnjem, odlučnom protivljenju instituciji braka, na iznenađenje mnogih, par se 1922. godine vjenčao.

Njihova zajednička turneja po Europi i Americi bila je obilježena skandalima, javnim aferama, nasilnim ispadima, ekscesnim ponašanjem i teškim opijanjem Jesenjina, koji je u izljevima bijesa demolirao hotelske sobe. Njegov životni stil "pijanog huligana", kako ga je sam Jesenjinov opisao, ali i njegova sve glasnija kritika boljševičke vlade, stvorili su atmosferu konstantnog nemira i napetosti. Sa svakim incidentom, koji je iznova privlačio neželjenu medijsku pozornost, jaz u njihovoj vezi bio je sve dublji, a temelji ionako krhkog braka ozbiljno poljuljani. Kraj je došao vrlo brzo i bio je dramatičan baš kao i njihova ljubav - nakon što je kap prelila čašu gorčine, 1923. godine Jesenjin je ostavio Isadoru i vratio se u Rusiju. Još jedna njena očajnička potraga za ljubavlju i strašću završila je razočarenjem i gubitkom. Samo dvije godine kasnije, 28. prosinca 1925., tada 30-godišnji Jesenjin tragično je skončao u petrogradskom hotelu Angleter. Iako su okolnosti njegove smrti i danas obavijene velom misterije, prema službenoj verziji, počinio je samoubojstvu vješanjem, nakon što je dan ranije, navodno vlastitom krvlju, napisao svoju posljednju pjesmu "Doviđenja, dragi, doviđenja". Iznenadna Jesenjinova smrt dodala je još jedan, debeo i težak, sloj tuge životnoj priči Isadore Duncan, koja je već bila preopterećena tragedijama, a samo dvije godine kasnije dogodila se i posljednja u nizu tih tragedija - 14. rujna 1927. godine, u francuskom gradu Nici, završilo se zadnje poglavlje Isadorina života.

Isprobajte arhivu Večernjeg lista

Dramatičan kraj koji je šokirao svijet

Tog kobnog, rujanskog dana, Isadora je bila suvozač u otvorenom, sportskom automobilu marke Amilcar CGSS kojim je upravljao Benoît Falchetto, francuski mehaničar talijanskog podrijetla. Dok su se vozili vijugavim cestama Rivijere, sunce je obasjavalo Azurnu obalu, more u daljini blistalo je poput safira, a blagi povjetarac milovao je Isadorino lice. Odjevena u svoj prepoznatljivi stil, lepršavu haljinu i dugački, svileni šal koji je vijorio na vjetru, uživala je u osjećaju slobode ne sluteći da je to njena posljednja vožnja. Ipak, riječi koje je Isadora navodno izgovorila prije polaska "Adieu, mes amis. Je vais à la gloire!" ("Zbogom, prijatelji moji. Idem u slavu!"), pokazale su se proročanskima.

Isadorin omiljeni, dugački, svileni šal, koji je bio simbol slobode duše i nekonvencionalnog stila, tog je dana postao njezin ubojica. U kobnom trenutku šal se zapleo u stražnji kotač i osovinu vozila, postavši u sekundi smrtonosna omča koja se snažno zategnula oko krhkog vrata plesačice. Posljedice su bile fatalne. Isadora Duncan umrla je na licu mjesta od gušenja i oštećenja karotidne arterije. Vijest o njezinoj tragičnoj i bizarnoj smrti odjeknula je svijetom, a val žalosti preplavio je svijet umjetnosti, od pariških salona, pa do njujorških pozornica.

Ironijom sudbine, žena koja je živjela za slobodu pokreta, umrla je zbog jednog odjevnog predmeta koji je simbolizirao upravo tu istu slobodu. Kao posljednji, dramatični čin u životu ispunjenom strašću, inovativnim idejama i neumornom potragom za slobodom, smrt Isadore Duncan označila je kraj jedne ere u svijetu plesa, ali i rođenje jedne legende koja je ostavila neizbrisiv trag u umjetnosti, otvorivši generacijama plesača i koreografa vrata jedne sasvim nove dimenzije plesa.