Ujutro 21. studenoga 1796. na jednoj od bečkih ulica srušio se stariji gospodin dostojanstvena držanja. Prolaznici koji su mu pritrčali odmah su ga prepoznali, jer u Beču je postojalo samo jedno takvo lice. Angelo Soliman, “visoki princ Afrike”, kako su ga zvali, čovjek kojeg su desetljećima viđali u društvu prinčeva i učenjaka, umro je od moždanog udara u 75. godini. A onda je počela priča od koje se ledi krv, priča koja bi i danas, 230 godina poslije, mogla poslužiti kao optužnica protiv epohe koja se toliko ponosila svojim razumom.
Rodio se oko 1721. negdje u zapadnoj Africi, vjerojatno na prostoru današnje Nigerije, a kasnije je pričao da mu je izvorno ime bilo Mmadi Make i da potječe iz ugledne obitelji. Kad mu je bilo sedam godina, oteli su ga trgovci robljem tijekom napada na njegovo selo. Preko sredozemnih tržnica robljem dospio je u Messinu, gdje je završio u kući jedne markize i ondje bio kršten pod imenom Angelo Soliman. Ondje ga je zapazio carski general knez Georg Christian von Lobkowitz i zatražio ga na dar, kako se tada tražio lijep konj ili sat. Dječak je postao njegov sobar i pratitelj na vojnim pohodima po Italiji i Ugarskoj, a suvremenici su zabilježili da je gospodaru u jednoj bitki spasio život te da je s vremenom postao njegov najbliži pouzdanik.
Nakon Lobkowitzeve smrti 1753. Solimana je, opet poput vrijedna predmeta, preuzeo jedan od najbogatijih ljudi Monarhije, knez Joseph Wenzel von Liechtenstein, i doveo ga u Beč. Ondje je bivši rob intelektualno procvao do mjere koju ondašnji narativ o “crnim ljudima” nije smatrao mogućim. Govorio je šest jezika, među njima njemački, francuski, talijanski, latinski i češki, briljirao u matematici i povijesti te slovio za jednog od najboljih šahista u gradu. Upravljao je kneževim kućanstvom, kretao se po dvorskim salonima i postao odgojitelj nasljednika kneževske kuće. Nosio se besprijekorno, po zadnjoj modi, no gospodari su ga u svečanim prigodama znali odijevati u izmišljene “orijentalne” kostime s turbanom, jer je egzotični sluga bio statusni simbol. U tome je sažeta sva dvosmislenost njegova položaja. Bio je istodobno cijenjeni intelektualac i živi ukras.
Granice te tolerancije pokazale su se 1768., kad se potajno oženio Magdalenom Christiani, udovicom iz ugledne obitelji. Zbog braka između crnog sluge i bijele gospođe izbio je skandal, a razbješnjeli knez otjerao ga je iz palače. Soliman je s obitelji živio skromno, posvećen vrtu, knjigama i kćeri Josephini, rođenoj 1772. Posjetitelji su opisivali njegov dom kao utočište tihe učenosti, a njega kao čovjeka blaga i odmjerena, koji o vlastitoj nevjerojatnoj sudbini govori bez gorčine. Na dvor se vratio tek kad ga je nasljednik staroga kneza pozvao natrag i povjerio mu odgoj mladoga princa Aloisa. Pravi ugled stekao je 1783., kada je primljen u bečku masonsku ložu “Zur wahren Eintracht” (Prava sloga), okupljalište intelektualne elite prosvjetiteljstva predvođene mineralogom Ignazom von Bornom, čovjekom kojeg mnogi smatraju uzorom za lik mudrog Sarastra iz Mozartove opere “Čarobna frula”. U njoj su se okupljali znanstvenici, pisci i glazbenici, s ložom je bio blisko povezan i Wolfgang Amadeus Mozart, a Soliman se u tom društvu uzdigao do najviših dužnosti. Neki povjesničari glazbe i danas nagađaju da su Mozartu upravo susreti sa Solimanom bili na pameti dok je stvarao likove “Čarobne frule”. Čovjek otet iz Afrike kao rob postao je, činilo se, živi dokaz najdraže teze prosvjetitelja, one da razum ne poznaje boju kože.
Utoliko je strašnije ono što je uslijedilo. Čim je Soliman umro, ravnatelj carskog prirodoslovnog kabineta zatražio je, a dvor cara Franje II. odobrio, da se s tijela slavnoga Bečanina skine koža. Prepariranu su je napeli na drveni kostur, ukrasili staklenim očima, pojasom od perja i školjkama, kakve Soliman za života nikada nije nosio, te ga izložili u prirodoslovnoj zbirci. Čovjek koji je šezdeset godina hodao Bečom u svili i s trorogim šeširom sada je stajao polugol među prepariranim životinjama, kao primjerak “divljaka”, ilustracija rasne hijerarhije koju je cijelim svojim životom opovrgnuo. Sve se odvilo pod plaštem znanosti, jer bilo je to doba u kojem su učenjaci mjerili lubanje i razvrstavali čovječanstvo u “rase” kao kukce u zbirke, pa je tijelo poznatog Afrikanca kabinetu bilo dragocjena akvizicija. Nikoga na dvoru nije smetalo što eksponat ima ime, prezime, djecu, rodni list…
Njegova kći Josephine molila je, pisala i preklinjala da joj vrate očevo tijelo kako bi ga kršćanski pokopala. Uzalud. Podršku joj je pružio i nadbiskup, podsjećajući dvor da je pokojnik bio kršten i pobožan, no car nije popustio. Josephine je umrla 1801. godine, ne dočekavši očev pokop, dok je preparirani Soliman ostao izložen u kabinetu. S vremenom je premješten u spremište, gdje je ostao sve do listopada 1848., kada je tijekom revolucionarnih sukoba u Beču izgorjela zgrada u kojoj se čuvao. Vatra je tako učinila ono što civilizacija nije htjela učiniti, no “visoki princ Afrike” ni danas nema grob.