Tri četvrtine stoljeća prošlo je od najvećih vojnih operacija u Drugome svjetskom ratu, a ta zbivanja i nadalje u hrvatskoj javnosti izazivaju žestoke prijepore i sukobe. U za to vezanim raspravama su ovoga kasnog proljeća osobito istaknute žene.
Marija Selak je početkom mjeseca u panelu stručnjaka u magazinu Globus ovako komentirala izostanak službenih političkih predstavnika Hrvatske na obilježavanju 75. godišnjice D-Day-a, tj. iskrcavanja saveznika u Normandiji: „To je zato što su svi Hrvati ustaše, to je genetski determinirano, svaka politika koja dođe na vlast je ustaška i ovo je samo još jedna manje suptilna manifestacija našeg prirođenog ustaštva.“
Za razliku od te mlade filozofinje, Bruna Esih, političarka i povjesničarka (još uvijek nije doktorirala, pa možda o tome komunicira u sklopu priprema za izradu disertacije), nije koristila ironiju: u medijski razglašenoj objavi na Facebooku, prezentiranoj u jeku kampanje za europske izbore, oslobođenje Zagreba nazvala je „okupacijom“ i „tragičnim danom hrvatske povijesti“.
Nepunih mjesec dana nakon poruke te Hrvatice, jedna je Njemica na skupu političkih lidera zapada u engleskom gradu Portsmouthu zahvalila Saveznicima na D-danu i za tu invaziju vezanom za oslobođenje Njemačke od nacista. Angela Merkel nije bila na ovogodišnjoj proslavi u Normandiji (sudjelovala je 2014. na obilježavanju 70-godišnjice iskrcavanja), ali može se očekivati da će tamo za koju godinu, rame uz rame s ostalim čelnicima država zapada, redovito stajati i osoba na dužnosti kancelara Njemačke.
Ta osoba zasigurno neće biti Merkel: za razliku od Esih, više se ne mora brinuti za predizborno privlačenje birača; kancelarka će najkasnije do jeseni 2021. izgubiti taj položaj, dok perjanica Neovisnih za Hrvatsku zajedno za svojom strankom ima perspektivu da razmjerno uskoro sudjeluje u koalicijskoj vlasti s u posljednje vrijeme oslabljenim HDZ-om i drugim akterima desnice.
Krv Gornjih i Donjih Bara
Politički trendovi ne daju osnovu za očekivanje da će vladajući političari kod nas u skoroj budućnosti obilježavati bitke iz najkrvavijega rata u kojima su sudjelovali brojni antifašisti iz naše zemlje. Suvremeni hrvatski vlastodršci, i to različitih političkih opcija, ne dolaze na proslave vezane za bitke na Neretvi i Sutjesci.
Pritom okreću glave od okolnosti da je u tim i drugim bojevima sudjelovalo tisuće partizana iz Lijepe Naše, a mnogi od njih su u njima izgubili život ili su ranjeni. Od država nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije samo Hrvatska u 2013. nije sudjelovala na velikoj proslavi 70-godišnjice obljetnice Pete ofenzive ili Operacije Schwartz (Crno), kako su je zvali Nijemci, te njihovi talijanski, četnički, ustaški i drugi saveznici.
Taj je izostanak izazvao posebno čuđenje kod promatrača jer je prije šest godina kod nas bila na vlasti koalicija lijevoga centra predvođena SDP-om koji se diči svojom vezanošću za vrijednost i tradiciju antifašizma. Pojedini socijaldemokrati su se što se toga tiče ipak prenuli, pa je Splićanin Ranko Ostojić krajem 2017. godine pokrenuo inicijativu da Sabor 2018. bude pokrovitelj obilježavanja 75-godišnjice Bitke na Sutjesci.
Njegovu je inicijativu Predsjedništvo Sabora odbilo s „obrazloženjem“ da se navedena bitka vodila na teritoriju druge države (BiH) i da Hrvatska ima veće prioritete. Vodeći HDZ-ovci su u kuloarima komentirali da iza Ostojićeva prijedloga ne stoji SDP te da bi najveća oporbena stranka, da joj je do toga doista stalo, takvo pokroviteljstvo „sredila“ dok je obnašala državnu vlast. Prema njihovu sudu, odobravanjem takvoga pokroviteljstva HDZ bi izgubio mnogo glasova s radikalne desnice.
Iako i neki pripadnici vodstva vladajuće stranke kao osobe imaju simpatije za antifašističku borbu iz prve polovice četrdesetih prošloga stoljeća, sasvim drugačije rezoniraju kad uzmu u obzir svoju karijeru i stranku (a to dvoje je uglavnom isto). Privatne vrline, poroci javni, ustvrdio bi neki nepristrani promatrač… Nagledao sam se i naslušao napretek iskaza licemjerja u našoj visokoj (zapravo moralno uglavnom jako niskoj) politici, ali je malo primjera političke hipokrizije kao što je navedena „košarica“ Ostojićevoj inicijativi.
Naime, Sabor je već nekoliko godina pokrovitelj proslave na Bleiburgu vezane za nemila neposredno poratna zbivanja na području drugih država (Austrije i Slovenije). Uvjeren sam da je sudjelovanje parlamenta u obilježavanju žrtava zločina, koje su nad zarobljenicima i nekim civilima počinili pripadnici Jugoslavenske armije nakon završetka rata, moralno i politički opravdano.
U isti mah smatram da su za našu zemlju veoma korisna upozorenja Austrijanaca i drugih međunarodnih aktera na sustavne političke zlouporabe za to vezanih komemoracija povijesnih revizionista i desnih ekstremista.
Zakonodavnoj bi vlasti u Republici Hrvatskoj proslave velikih bitaka iz Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima i za to vezane počasti partizanima (koje većinom nisu bili komunisti iako su ih predvodili članovi Partije) trebale biti među prioritetima. I to zbog više važnih razloga.
Jedan je istaknut u Izvorišnim osnovama Ustava. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu samostalnost se prema tom prevažnom tekstu uz ostala ključna povijesna zbivanja očitovalo u „uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)“.
Razlozi su i vanjskopolitičke naravi: pa valjda je Hrvatska, tada u sklopu avnojevske Jugoslavije, slijedom doprinosa svojih partizana bila važan dio velike antifašističke koalicije pa stoga zavređuje poštovanje drugih država. Nadalje, i Bitka na Sutjesci, kao i ona na Neretvi, koja joj je neposredno prethodila, bile su u vojnostrateškom smislu ključne za ishod rata na području bivše Jugoslavije. Nijemci i njihovi saveznici unatoč angažiranju čak 127.000 vojnika nisu uspjeli u nastojanju da uspostave kontrolu nad širim područjem Mediterana i preusmjere tu angažirane velike snage na istočnu i zapadnu bojišnicu.
Tamo bi im tada posebno trebale snažne 1. brdska, 104. i 118. lovačka divizija, 4. puk Brandenburg (specijalci), pa i zloglasna Sedma SS Princ Eugen gorska divizija većinski sastavljena od folksdojčera iz Srbije i istočne Hrvatske. Naposljetku, ali svakako ne manje važno, vodstvo Sabora je pritom odlučivanju trebalo uzeti u obzir da se u sukobu na Sutjesci borilo najviše partizana iz Lijepe Naše, zbog čega se zbog njihovih velikih doprinosa i žrtava, ali i zbog sudjelovanja brojnih Hrvata na strani Nijemaca, nerijetko naziva „hrvatskom“ bitkom.
Pripadnika hrvatskoga naroda je na pogrešnoj strani najviše bilo u 369. legionarskoj diviziji, koja je kako kredibilni očevici navode – uz ostale i član britanske misije pri Titovoj vojsci ugledni povjesničar William Deaken u knjizi „Bojovna planina“ – pregažena u osvit 10. lipnja u proboju Prve proleterske brigade za kojom je krenula većina partizanskih jedinica.
U Bitki na Sutjesci život je izgubilo čak 2769 antifašista iz moga zavičaja: 41 posto od ukupnoga broja poginulih partizana bilo je iz Dalmacije, najviše iz tadašnje šibenske, splitske, kninske i trogirske općine. Druga Dalmatinska brigada ukupno je u tim borbama izgubila čak 833 pripadnika, odnosno dvije trećine svoga sastava, što je veći broj poginulih od ijedne od ostalih dvadesetak partizanskih brigada.
Samo u pet dana na strateški ključnom sektoru Gornjih i Donjih Bara ta je legendarna partizanska jedinica ostala bez oko dvostruko više pripadnika nego što je u Domovinskom ratu veoma istaknuta Četvrta gardijska brigada, također najviše sastavljena od boraca iz srednje Dalmacije, izgubila u cijelom oružanom sukobu u prvoj polovini 90-ih.
Elementarne sile
Kao Dalmatinac i poštovatelj partizanske borbe pohodio sam u nekoliko navrata poprišta Bitke na Sutjesci. Prije šest godina s prijateljem Draganom prvi sam put došao, i to napetom vožnjom po makadamskoj cesti u trajanju od sat i pol, na lokaciju koja kao da je na vrhu svijeta (1500 metara nadmorske visine), gdje su se borci Druge Dalmatinske suočili s najtežim iskušenjem.
Na pustim Barama (naposljetku smo ipak sreli neke planinare iz Poljske) uglavnom smo šutjeli, obuzeti osjećajima i zadivljeni ljepotom toga prostora na kojemu se pod vrhovima visokih planina rasprostiru veliki travnjaci, brežuljci i nalaze dva lijepa jezera. U tekstu koji sam nakon povratka s toga izleta napisao ustvrdio sam kako se priroda i povijest spajaju na tom začudnom mjestu kao elementarne sile koje naizgled nemaju veze jedna s drugom, ali ih se može doživjeti u začudnoj cjelini.
Divljina prirode odgovara težini borbi koje su se sredinom 1943. vodile na tom prostoru, a njena ravnodušnost za ljudske patnje i gubitke podudarna je razmjerno raširenoj ignoranciji, pa i sve prisutnijem zaboravu u hrvatskom i okolnim društvima za Bitku na Sutjesci i ukupno partizansko vojevanje.
Na tom sam mjestu nastojao komemorirati neke partizane poginule na Sutjesci. O njima sam čitao u knjigama i ostalim povijesnim dokumentima te novinama, vidio njihova imena i prezimena upisana u sklopu 7000 poginulih na betonskom zidu fascinantne (freske Krste Hegedušića…), ali već dugo zapuštene Spomen-kuće na Tjentištu, ili su mi ih spominjali pojedini preživjeli sa Sutjeske dok su još bili živi.
Najviše sam mislio na jedanaestogodišnju Asju i njenu majku Rajku (Tinu) Petričić-Dukinu te ostale poginule s Maloga Iža, jednoga od naših najljepših otoka. Na Sutjesci je poginulo čak 65 Maloižana, i to najviše pripadnika Druge dalmatinske brigade. Za razliku od oko 3000 antifašističkih spomenika koji su u Hrvatskoj srušeni ili oštećeni od početka 90-ih do danas, oni na Malom i Velom Ižu nisu devastirani.
Pa zašto bi netko iole povijesno upućen, domoljuban i čovjekoljubiv oštetio spomenike koji komemoriraju ustanak naših bodula protiv pljačkaške talijanske vlasti – Pavelić je prepustio veći dio priobalja i otoka Dalmacije svojim pokroviteljima – te njihove goleme napore i žrtve – od 1287 tadašnjih stanovnika Maloga Iža u tom je ratu sudjelovalo 415, a poginula su 172 – u borbi protiv fašizma? Ali neki ovdje nemaju objektivan uvid u povijesna zbivanja, a pojedinim prisutnima u javnosti mržnja je sasvim otrovala srce…
Krajem proljeća 1943. u planinama Hercegovine teško su stradali i Banijci. Primjerice, 7. banijska brigada tada je i više nego prepolovljena: od 907 njezinih boraca na Sutjesci ih je palo 506. Pobliži uvid u nacionalni sastav boraca opovrgava tvrdnje koje su iznesene u nekim medijima da je u toj bitki od ukupnoga broja poginulih bila polovina Hrvata.
GALERIJA Zavirite u Titov grob
Najmanje polovina da, ali boraca iz Hrvatske. Pripadnici srpskoga naroda činili su oko trećine pripadnika dalmatinskih brigada. A Sedma banijska divizija sastojala se velikom većinom od Srba. No neki njeni istaknuti pripadnici bili su Hrvati. Poglavito se po sposobnosti i ljudskosti isticao zapovjednik 7. banijske brigade Nina Maraković, koji je u 31. godini poginuo 13. lipnja 1943. pri proboju iz neprijateljskoga obruča.
Po tom narodnom heroju zove se ulica u Sisku, ali od kraja prošloga desetljeća više ne (politička odluka) i ulica u Zagrebu. U knjizi „Ratni dnevnici (1942. – 1944.)“ Kaje/Katarine Garibović-Lalović i Pere Lalovića potresno je opisan trenutak kad partizanka Kaja, netom nakon što je i sama ranjena, dobiva vijest da je poginuo njezin drug i komandant Nina Maraković.
Ta jedinstvena knjiga, koju je uredio istaknuti hrvatski politolog Dragan Lalović (sin dvoje autora, koji nisu više među živima), a njezino prvo izdanje objavila Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Vijeće crnogorske nacionalne manjine Zagreba, zbog svoje povijesne i druge važnosti zaslužuje veliku pozornost hrvatske javnosti. Ali ta je pozornost dosad uglavnom izostajala…
A gdje je bio Tito?
Bitke oko Bitke na Sutjesci ne vode se samo između desničara i ljevičara. I unutar ljevice još od početka osamdesetih godina traju ne samo rasprave nego i polemike i svađe vezane za otvorena pitanja koja obilježavaju narativ o Petoj ofenzivi.
Jesu li partizani izgubili ili dobili tu bitku? Zašto su imali tako mnogo poginulih? Zbog kojih razloga u toj bitki, za razliku od one na Neretvi, nije spašena većina ranjenika? Jesu li Tito i članovi Vrhovnoga štaba u mjesec dana bitke donosili loše odluke? Zašto vodstvo partizanske vojske i KPJ nije odalo dužno priznanje komandantu Prve proleterske brigade Koči Popoviću za donošenje veoma smione, ali lucidne i za većinu partizana spasonosne odluke da krene u proboj ne gubeći vrijeme, bez konzultacija s ranjenim i u to vrijeme prema više pokazatelja dezorijentiranim Josipom Brozom?
Odgovore na ta i druga osjetljiva pitanja trebaju dati povjesničari, a oni se dosad uglavnom nisu iskazali u odgonetanju zagonetke vezane za zbivanja u kasno proljeće 1943. na Sutjesci.
Intenzivne rasprave o toj bitki i o odnosu prema njoj koje se vode kod nas, kako u privatnoj komunikaciji tako i u javnosti, pokazuju pak kako nisu u pravu oni koji ozbiljno tvrde da su svi Hrvati ustaše ili da je odnos većine u ovoj zemlji prema zbivanjima u Drugome svjetskom ratu obilježen desnim ekstremizmom. A što se političkih aktera na vlasti tiče, to su pak druge priče…
Isječak iz dokumentarnog filma Križni put - Zločin bez kazne
čuj ovo dalmatinci pod okupacijom talijana se borili protiv fašizma koljući ćene djecu i svećenstvo po Hercegovini...