Prvog dana veljače, 2003. godine, pri povratku na Zemlju raspao se space shuttle Columbia, pri čemu je poginulo svih sedam članova posade. Istraga je kasnije otkrila šokantnu priču o ignoriranim upozorenjima, fatalnim rezovima u proračunu i nemaru koji su, u konačnici, doveli do tragičnog ishoda. Tog subotnjeg jutra, 1. veljače 2003., u Svemirskom centru “John F. Kennedy”, u Cape Canaveralu na Floridi, sve je bilo u znaku uzbuđenja i iščekivanja sedmeročlane posade shuttlea Columbia, najstarijeg od ukupno pet space shuttleova u floti, koji se vraćao sa svoje 28. misije, a ujedno i 113. misije programa letjelica space shuttle američke svemirske agencije NASA. Zapovjednik Rick Husband, pilot William McCool, inženjerka Kalpana Chawla, stručnjaci Laurel Clark i David Brown, zapovjednik tereta Michael Anderson te prvi izraelski astronaut, Ilan Ramon u svemiru su boravili šesnaest dana, te su proveli više od osamdeset znanstvenih eksperimenata.
Članovi obitelji astronauta, mnoštvo novinara, tisuće zaljubljenika u svemirska istraživanja, znatiželjnici.... svi su tog jutra, s nestrpljenjem, odbrojavali minute do njihova povratka. Columbija je na pistu trebala sletjeti točno u 9 sati i 16 minuta. No, u 8 sati i 59 minuta, kada ih je od dodira s tlom dijelilo samo 16 minuta, dogodilo se nešto što je Ameriku i svijet ostavilo bez daha. Dok je Columbia, jureći iznad Teksasa brzinom od 19 000 kilometara na sat, ulazila u zemljinu atmosferu, u blizini Dallasa, na visini od 60 km, letjelica se iznenada rasprsnula. Iako su mnogi čuli eksploziju, vjerovali su da je riječ o uobičajenom probijanju zvučnog zida, no tada se začuo i neobičan tutanj. Stanovnici Teksasa i Louisiane na nebu su ugledali vatrene tragove. Columbia se raspadala pred njihovim očima. Krhotine i komadi letjelice, dijelovi motora, krila i oplate, razletjeli su se zrakom i raspršili po istočnom Teksasu i zapadnoj Louisiani u krugu od 400 kilometara. Trenutak raspada letjelice zabilježile su televizijske kamere, ali i radar američkog ratnog zrakoplovstva. Članovima obitelji astronauta djelatnici NASA-e su tog jutra, u svemirskom centru, priopćili da se dogodila strašna nesreća u kojoj je izgubljeno svih sedam života posade 'Columbije'. U potragu za njihovim posmrtnim ostacima i dijelovima shuttlea odmah su krenuli pripadnici vojske i policije, a široki se teren pomno pretraživao i iz zraka. Bila je to golema operacija tijekom koje je pronađeno više od 84.000 komada letjelice.
Tragedija shuttlea Columbia bila je druga najveća katastrofa u povijesti NASA-inog shuttle programa. Naime, sedamnaest godina ranije, 28. siječnja 1986., samo 73 sekunde nakon polijetanja, svijet je svjedočio eksploziji Challengera, pri čemu je živote također izgubilo svih sedmero članova posade, uključujući i prvu učiteljicu koja je krenula u svemir, Christu McAuliffe.
Sjeme katastrofe shuttlea Columbia posijano je samo 82 sekunde nakon njegova lansiranja. Kamere su tada zabilježile kako se s vanjskog spremnika goriva, s jedne od raketa koje su se odvajale od shuttlea, otkinuo komad spužvaste oplate, koji je potom udario u prednji rub lijevog krila 'Columbije'. Taj udarac probio je rupu na ojačanim kompozitnim pločama, te je nastalo oštećenje oplate čija je uloga zaštititi letjelicu od visoke temperature koja nastaje uslijed trenja, pri povratku u atmosferu. Iako su NASA-ini inženjeri vidjeli što se dogodilo, pregledavajući snimke, menadžment je ipak procijenio da izolacijska pjena nije imala dovoljno zamaha da izazove veću štetu, tvrdeći da niti pri pregledu sporne snimke nisu uočili značajnije oštećenje oplate. No, situacija je ipak bila mnogo ozbiljnija. Istragom je utvrđeno da je već u 8 sati i 52 minute, neposredno prije prekida komunikacije između posade 'Columbije' i kontrolnog centra na Zemlji, došlo do velikog porasta temperature unutar dijelova lijevog krila letjelice. Tijekom ulaska u atmosferu, rupa na tom lijevom krilu omogućila je vrućim atmosferskim plinovima da prodru u shuttle. Unutarnja struktura krila počela se topiti, što je dovelo do njegova potpunog raspada, a potom i do gubitka kontrole te konačnog raspadanja cijele letjelice. Posada, koja je, kako se pretpostavlja preživjela početne faze raspada, zbog naglog je pada tlaka u kabini samo nekoliko sekundi kasnije izgubila svijest. Svi su umrli prije nego što je letjelica bila uništena.
Kasnija istraga, koju je proveo Odbor za istraživanje nesreće Columbije (CAIB), otkrila je surovu istinu. Fizički uzrok tragedije bio je jasan, no korijeni katastrofe ležali su duboko unutar samog sustava i načina rada NASA-e. Naime, problem s otpadanjem izolacijske pjene nije se tada dogodio prvi put, bio je uočen i na desecima prijašnjih letova, no kako nikada nije doveo do katastrofe NASA ga je počela tretirati kao prihvatljiv rizik, a ne kao kritičnu sigurnosnu prijetnju. Taj opasni fenomen, poznat kao "normalizacija devijacije", stvorio je unutar agencije 'kolektivno slijepilo'.
Tijekom šesnaestodnevne misije dio inženjera bio je potpuno svjestan potencijalne opasnosti te su u više navrata tražili da vojni sateliti snime detaljne fotografije oštećenog krila, kako bi se procijenila stvarna šteta. No, menadžment je sustavno odbacivao zabrinutost inženjera te je svaki njihov zahtjev bio odbijen. Odbor je kasnije utvrdio da je tijekom misije bilo čak osam propuštenih prilika u kojima je menadžment mogao reagirati te potencijalno promijeniti ishod. No, umjesto da traže dokaze da je letjelica sigurna, rukovoditelji su od inženjera tražili da oni dokažu kako ista nije sigurna, što je bilo nemoguće bez traženih snimki. Iako toga nisu bili svjesni, članovi posade Columbije našli su se tada u smrtonosnom, začaranom krugu birokracije i arogancije. "NASA-in organizacijski model imao jednako veliku ulogu u nesreći Columbije kao i pjena", zaključili su kasnije istražitelji.
No, ta disfunkcionalnost nije nastala preko noći. Bila je to izravna posljedica desetljeća političkih pritisaka i kroničnog nedostatka sredstava. Naime, od početka devedesetih godina prošlog stoljeća proračun NASA-e bio je na udaru - administracije Billa Clintona i Georgea W. Busha vršile su konstantan pritisak da se troškovi smanje. Senator Bill Nelson, i sam bivši astronaut, izjavio je kako su obje administracije "izgladnjivale NASA-u", ugrožavajući time sigurnost programa koji je bio prisiljen funkcionirati s manje novca, zbog čega je došlo do odgađanja ključnih, sigurnosnih nadogradnji te smanjenja broja zaposlenih. Privatizacija održavanja, koja je 1996. godine, kroz Ugovor o operacijama
svemirskih letova, predana konzorciju United Space Alliance, dodatno je smanjila NASA-in izravan nadzor nad ključnim operacijama. Taj prijelaz s modela strogog nadzora na model površnog uvida značio je da je agencija prestala provjeravati svaki tehnički korak, prepuštajući održavanje flote privatnoj kompaniji. Time je NASA izgubila ključnu ulogu, dok je sustav nagrađivanja izvođača za poštivanje rokova stvorio opasan sukob interesa u kojem su sigurnosni rizici ostali u sjeni financijskih bonusa.
Tek desetljeće nakon nesreće 'Columbije' javnost je saznala da su neki ključni ljudi unutar agencije NASA ipak znali da je oštećenje shuttlea Columbia vjerojatno fatalno i da za posadu nema spasa, no ocijenili su da ne postoji način da se taj kvar otkloni, jer stručni tim nije mogao na vrijeme stići do shuttlea, a posada Columbije je bila predaleko od međunarodne svemirske stanice. U toj bezizlaznoj situaciji u NASA-i su morali odlučiti hoće li posadi 'Columbije' reći surovu istinu ili će ju ipak prešutjeti. Kako bi svoje posljednje dane proveli u miru, donesena je tada mučna odluka da se astronautima ne kaže da neće preživjeti ulazak shuttlea u atmosferu. Jedina osoba iz NASA-e koja je javno prihvatila krivnju bio je voditelj space shuttle programa, Wayne Hale, koji je na svom blogu napisao kako vjeruje da bi i članovi posade radije izabrali da ne saznaju za svoj neminovno tragičan kraj.
Ono što je javnost najviše šokiralo i zgrozilo bila je činjenica da je NASA već jednom prošla sličnu lekciju, koja je plaćena ljudskim životima, no iz nje ništa nije naučila. Naime, analiza tragedije Columbije uvelike je podsjećala na propuste zabilježene u slučaju katastrofe Challengera, 1986. godine, kada su uzrok također bili ignorirani tehnički problemi, pritisak da se ispoštuje raspored letova i odluke menadžmenta, koji se i tada oglušio na upozorenja inženjera. No, pamćenje institucija je očito zakazalo, a arogancija i birokratska tromost, koje su dovele do prve tragedije, ponovile su se i sedamnaest godina kasnije.
Nakon tragedije Columbije, letovi shuttleova bili su obustavljeni na više od dvije godine, čime su preostale tri letjelice, 'Discovery', 'Atlantis' i zamjenik 'Challengera' - 'Endeavour', bile prizemljene, a obustavljen je bio i razvoj Međunarodne svemirske postaje (ISS) u Zemljinoj orbiti. Shuttle je u svemir ponovo lansiran 26. srpnja 2005., u sklopu misije STS-114. Nakon ukupno 135 misija, uključujući katastrofe Challengera i Columbije, u kojima je poginulo ukupno 14 astronauta, NASA je u srpnju 2011. godine potpuno ukinula program space shuttlea, čime je završila jedna era američkog istraživanja svemira.
U spomen na sedmeročlanu posadu Columbije mjesto slijetanja NASA-inog robotskog rovera Spirit na Marsu nazvano je 'Memorijalna postaja Columbia', a imena poginulih astronauta nosi i sedam asteroida u pojasu između Marsa i Jupitera, koji se kreću oko Sunca. Poginulim članovima posada svake se godine odaje počast na Dan sjećanja koji se obilježava krajem siječnja i početkom veljače jer su, spletom nesretnih okolnosti, posade Apolla 1, Challengera i Columbije poginule upravo u tom kalendarskom tjednu. Te su tragedije podsjetnik i upozorenje da u istraživanju svemira, najopasniji ipak nisu tehnički kvarovi, nego ljudske pogreške, ignoriranje znanosti te arogancija birokracije.