Zanemareno i prezreno nasljeđe Vojne krajine

Malo nas je toga kao društvo u tolikoj mjeri definiralo, a danas je toliko zanemareno i prezreno, kao naše vojnokrajiško nasljeđe. Osim nekolicine povjesničara i znanstvenika srodnih profila vojnokrajiškom poviješću gotovo se nitko ne bavi, a čini se da malo koga uopće i zanima. Ta se tema rijetko spominje u javnosti – tek se ponekad pojavi poneka natuknica, prije svega vezana za lokalnu povijest, važne bitke ili pojedine plemićke obitelji, ali o samoj instituciji gotovo da vlada zakon šutnje. A kada se i spomene, u najboljem se slučaju radi o generalizaciji, a u najgorem o konfabulacijama, pa čak i (ciljano) promašenim tezama.

Paradoksalno, čak se i među stanovništvom na nekadašnjem vojnokrajiškom prostoru, dakle među potomcima onih koji su kao krajišnici trošili svoje često prekratke živote, malo zna o toj baštini i o njoj se rijetko govori. Dio krivnje nedvojbeno snose povjesničari i drugi znanstvenici koji rijetko izlaze iz okvira svojih strukovnih zajednica te izbjegavaju javni angažman u kakofonoj medijskoj areni, ali osnovni problem leži u poražavajućoj činjenici da se naše društvo generalno ne zanima za svoju povijest – a to se ponajprije odnosi na Vojnu krajinu uz koju su ionako vezane mnoge kontroverze i neriješena pitanja. Vojna krajina čedo je imperijalnog doba – važan, ali ipak tek jedan segment goleme državne zajednice Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske, koja je sve do početka 20. stoljeća dominirala srednjoeuropskim prostorom. Svakako nije lagan zadatak uhvatiti se ukoštac s tako kompleksno ustrojenom institucijom koja se protezala na širokom prostoru (od Jadranskog mora do Transilvanije), koja je trajala stoljećima i okupljala stanovništvo različitog etnoreligijskog predznaka, a još je teže nositi se sa svim kontroverzama koje su iz toga proizlazile. Osobito je pak teško nositi se s njezinim nasljeđem. Međutim, upravo zbog toga nadnacionalnog karaktera istraživanje nekadašnjih imperija (p)ostaje relevantno i za suvremeno društvo jer vrlo je teško razumjeti današnjicu a da barem u osnovnim crtama ne poznajemo ono što joj je prethodilo.

Vojnokrajišku baštinu moguće je promatrati iz dviju perspektiva – isključivo hrvatske ili one koja je razumijeva u širem kontekstu imperijalne institucije, čija je složenost po svojoj naravi i paneuropska. Najprimjereniji pristup jest njihovo istodobno uvažavanje, jer upravo takvo sagledavanje omogućuje cjelovitije razumijevanje nastanka Vojne krajine, njezinih razvojnih obilježja, povijesne uloge, kao i njezina postupnog nestanka te trajnog nasljeđa.

Stoga, na pitanje zašto se uopće baviti Vojnom krajinom, kakvo značenje ona ima za nas danas i zašto bismo trošili financijska sredstva i ulagali napor u analizu povijesti već poodavno propalog carstva, treba dati višeslojan odgovor. Prije svega Vojnom se krajinom treba baviti jer je ona u višestoljetnom vremenskom luku obuhvaćala trećinu do (više od) polovine današnjeg/onodobnog hrvatskog teritorija. Dakle, već po osnovnoj geografskoj logici, nešto što je pokrivalo toliko veliki prostor današnje Republike Hrvatske zaslužuje ozbiljnu i sustavnu historiografsku, a onda i svaku drugu znanstvenu obradu.

Na to se nastavlja činjenica da je na području Vojne krajine nakon kolonizacija, tijekom 17. i 18. stoljeća, brojnost stanovništva koje je ondje živjelo bila gotovo jednaka kao na području civilne Hrvatske. U pojedinim razdobljima gotovo polovina stanovništva onodobne Hrvatske živjela je na prostoru Vojne krajine, što je izvanredno važan podatak za pozicioniranje vojnokrajiškog sustava na koordinatnom sustavu naše povijesti. Život definiran puškom i batinom, prožet nasiljem (i društvenim i državnim) ostavio je ozbiljne mentalne i sociokulturne posljedice na stanovništvu tog prostora još generacijama nakon što je ta imperijalna tvorevina propala u ambis povijesti. Ključno je analizirati te povijesne pojave i procese, kako radi povijesnih istraživanja tako i radi razumijevanja nas samih.

Nadalje, Vojna krajina rezultat je najdramatičnijeg razdoblja u hrvatskoj povijesti – razdoblja osmanskih osvajanja od druge polovine 15. do kraja 16. stoljeća. U povijesti svih naroda, pa tako i hrvatskog te naroda koji na hrvatskom prostoru žive, postoje mnogi bremeniti trenutci i razdoblja. U tome nema ničega neobičnoga. Međutim, u kategoriji dramatičnoga navedeno razdoblje zauzima prominentno mjesto. Nikada u našoj povijesti nije došlo do tako golemih, zapravo kolosalnih promjena i diskontinuiteta kao tada. Nikada prije ni poslije nije se tako jasno i beskompromisno manifestirala cijela lepeza radikalnih promjena – od političkih, teritorijalnih, administrativnih, demografskih, gospodarskih, etnoreligijskih pa sve do jezičnih i kulturoloških transformacija. Sve se to u nerijetko ekstremnoj formi zbilo u ne pretjerano dugom razdoblju od 100 do 200 godina. Stoga je apsolutni prioritet to razdoblje dubinski analizirati, upoznati i usporediti ga s onim što mu je prethodilo te s onim što je uslijedilo nakon njega, kako bismo bolje razumjeli svoje pretke, a time i sebe same. Ovdje nije riječ o infantilnoj glorifikaciji vojne prošlosti, nego o poštovanju prema vlastitoj povijesti i onima koji su nam prethodili.

Također, Vojnu krajinu treba istraživati zato što su na tom prostoru djelovali izrazito važni protagonisti hrvatske povijesti i jer su se upravo tamo odvili neki od najvažnijih događaja naše prošlosti. Mnoge poznate osobe i mnogi značajni događaji (in)direktno su povezani s (vojno)krajiškom sastavnicom naše prošlosti. Svi ti Frankopani, Zrinski, Erdődyji, Oršići, Zimići, Draškovići, Patačići, Kneževići, Rukavine i bezbroj drugih iz plejade hrvatskog plemićkog i časničkog kadra dio su vojnokrajiške priče. Dovoljno je spomenuti jednoga od najpoznatijih – Josipa Jelačića koji je važnu dionicu svoga uspona prema najvišim ešalonima domaće, pa i regionalne politike, odradio kao istaknuti časnik, a potom i zapovjednik jedne krajiške pukovnije. Štoviše, upravo su krajiški časnici igrali važnu ulogu u narodnom preporodu 19. stoljeća. Vojnokrajiška zapovjedna mjesta bila su centri promišljanja narodnog preporoda i generator razvoja moderne nacionalne misli. A unatoč upornoj konzervativnoj državnoj politici prema krajištu, krajišnici su sudjelujući u sukobima diljem Europe upijali i donosili neke vrlo moderne i tada aktualne trendove. Masonski pokret, kultura krumpira, pa čak i štale, da spomenemo samo neke. Prva masonska loža osnovana je, recimo, upravo u Vojnoj krajini, u Glini, što jasno demonstrira važnost vojnokrajiškog prostora u pogledu recepcije određenih modernih europskih strujanja.

Izrazito važan razlog zašto je potrebno baviti se Vojnom krajinom leži u činjenici da je vojnokrajiška povijest bila na udaru kolosalnih manipulacija, primarno u razdoblju Domovinskog rata 1990-ih. Dovoljno je kazati "Republika Srpska Krajina" da bi se osvijestilo kako je važno i delikatno vojnokrajiško pitanje te koliko je važno pristupiti ozbiljnom, profesionalnom, smirenom i teorijsko-metodološki utemeljenom istraživanju vojnokrajiške povijest iz raznih rakursa i s različitih pozicija. Ako to ne učinimo mi, činit će drugi, čije namjere nisu uvijek motivirane znanstvenom spoznajom, nego rastu i bujaju iz plodnog taloga neznanja, ekstremizma i dnevnopolitičkih manipulacija. Ozbiljne države i društva svjesna su te činjenice, kao i potencijalno razornih posljedica koje takve pseudoznanstvene interpretacije mogu imati na suvremene društvene odnose i procese. Tom se baštinom i danas manipulira u dnevnopolitičkom pogledu. Paradržava RSK i dalje ima pseudofiktivne predstavnike u susjednim zemljama, koji i dalje baštine radikalizam i propale zablude koje su unesrećile mnoge. Jedini ispravan put prema razboritom promišljanju i razumijevanju prošlosti jest onaj koji se temelji na ozbiljnim, na izvorima utemeljenim i hladno racionalno izvedenim znanstvenim istraživanjima.

Stoga bi zemlja poput Hrvatske morala osnovati zasebno znanstveno tijelo koje bi se bavilo poviješću Vojne krajine. Unutar tog tijela kompetentni bi znanstvenici proučavali povijest te važne institucije, ali iznimno odgovorno, uz visoku razinu autorefleksije i metodološki profinjen pristup. Hrvatski je krimen to što smo se predugo i prečesto odricali elemenata vlastite povijesti, osobito kontroverznih ili barem tako doživljenih osoba, događaja, razdoblja i struktura koje se nisu uklapale u pojednostavljeni povijesni odnosno društveni narativ ili ih se, što nije bio rijedak slučaj, nije dobro razumjelo. Budući da je mnogo tema tako loše istraženo, to samo po sebi izaziva nesnalaženje i zbunjenost suvremenika. Mnogi aspekti naše prošlosti možda ne bi niti bili kontroverzni kada bi im se posvetilo više (znanstvene) pažnje.

Ne smijemo se odricati elemenata svoje prošlosti samo zato što su nekome (bili) nepoćudni ili jer nam se danas ne čine dovoljno "našima". Uostalom, to je provjereni recept za hranjenje tuđih šovinizama i salto mortale potez koji zrela i samosvjesna društva nikako ne bi smjela činiti. Međutim stječe se dojam da toga nije svjesna ni znanstvena manjina koja o tome aktivno promišlja, a kamoli javnost, politički akteri ili u najširem smislu država. Tu se zaista radi o "našoj" baštini, o hrvatskoj povijesti, koju u zabludjelom stanju amputiramo iz našeg "hrvatskog" fundusa, što je sasvim kratkovidan pa i sulud čin. Poput, recimo, riječi Banija. Radi se o par excellence hrvatskoj riječi, koja svoje ime duguje terminu ban, a označuje područje kojim upravlja ban, dakle Baniju. Tvrditi da je Banovina "hrvatskija" od Banije, koja je valjda kompromitirana srpskom prisutnošću na tom prostoru, pa onda i recentnom pobunom, jest potpuno suluda teza koja zapravo ima vrlo negativne posljedice po hrvatske interese. Uostalom, ona je dubinski netočna, te se odričemo nečega integralno hrvatskog jer nam ne djeluje dovoljno hrvatski. Paradoks za paradoksom. Znači li to da bi onda trebalo promijeniti naziv Baniji, nekoć mjestu uz Kupu kod Karlovca, a danas dio tog grada? Tvrditi da jedna riječ, koja potječe od bana kao političke figure koja stoji u samim početcima hrvatske državnosti, te je izvorno i karakteristično hrvatska, nije dovoljno hrvatska te da je u nekom pogledu i antagonistička, zapanjujuće je. To je znak dubokog nepoznavanja naše prošlosti, a rekao bih i sveprisutne provincijalizacije.

Dakle, ta baština u mnogim svojim aspektima i danas rezonira, a te reflekse i signale prihvaćaju, apsorbiraju i njima se koriste mnogi koji s plemenitom potrebom za što čišćim razotkrivanjem povijesne istine nemaju mnogo veze. Mi se moramo uhvatiti ukoštac sa svojom poviješću, otkrivati je i tumačiti u najboljoj znanstvenoj maniri, ne prepuštati je drugima samo zato što nam se čini sumnjivom ili neshvatljivom. Moramo je internalizirati i učiniti prisnom, ali uvijek pazeći da i sami ne zapadnemo u zamku fabriciranja. Kao što je to je maestralno pisao veliki hrvatski povjesničar i čarobnjak riječi Miroslav Bertoša o mletačkoj komponenti hrvatske baštine, tako je i vojnokrajiška baština, čak mnogo više nego venecijanska, mjesto prijepora i historiografskih amputacija. Ta se baština mora istraživati u svojoj punini, precizno i što objektivnije, smještena u svoj vremenski kontekst, jer to zaslužuje i jer je od vitalne važnosti za znanost i društvo u cjelini.