Vučićeve noćne more iz Trebinja: Hrvatska 1 - Srpski svet 0

Tko o čemu, Aleksandar Vučić o Hrvatskoj. Ovoga puta iz susjedne Bosne i Hercegovine, iz Trebinja, srbijanski predsjednik u svom prepoznatljivom paćeničkom tonu ponovno upozorava na navodne prijetnje iz regije koje mu se, po običaju, priviđaju. Glavna meta njegovih napada, ponovno je Hrvatska. Po tko zna koji put zasmetao mu je vojni savez Zagreba, Prištine i Tirane. „Nije on usmjeren protiv bilo koga drugog, već protiv srpskog naroda“, poručuje Vučić. Naravno, predsjednik Srbije, očito opsjednut Hrvatskom i Hrvatima, ni ovoga puta ne može bez povijesnih analogija i neizostavne 1941. godine.

„Oni koji misle da smo naivni i da će moći raditi ono što su radili 1941. i mnogo puta u povijesti, neka znaju: sve ste učinili prošle godine da me srušite s vlasti, uz milijardu uloženih eura, pa niste uspjeli. Ja vam nisam Slobodan Milošević – ni naivan, niti glup da vam vjerujem“, izjavio je Vučić. Aleksandar Vučić u svojim javnim nastupima redovito poistovjećuje suvremenu Republiku Hrvatsku sa zločinačkom NDH, a Jasenovac koristi kao emocionalno oružje, a ne kao mjesto pijeteta. Taj obrazac očekivano su preuzeli svi njegovi politički poltroni u Srbiji i medijska mašinerija predvođena Informerom: prema njima, Hrvati i Hrvatska su ustaše i ustaška država. Vučić je u više navrata Hrvatsku uspoređivao i s nacističkom Njemačkom.

Pravo pitanje glasi: zašto je Aleksandar Vučić toliko opsjednut Hrvatskom i zašto je ona u njegovom svijetu urota uvijek glavni neprijatelj? Možda zato što mi u Hrvatskoj vrlo dobro znamo tko je on. Vučić je izniknuo iz šinjela ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji je također opsjednut Hrvatskom; može se reći da je Vučić učenik Šešelja i da je pokupio manire od svog političkog „oca“.

Za srbijanskog predsjednika Hrvatska je idealna meta jer od takvih vulgarnih napada ne snosi nikakve ozbiljne sankcije, a istovremeno izaziva reakciju domaće javnosti, posebno kod njegovog biračkog tijela. Iako su i oni odjeveni u „naprednjački dres“, to je ipak radikalsko tijelo, a ovakvi nastupi Vučiću omogućuju glumatanje „zaštitnika nacije“. Njegovi napadi gotovo uvijek se poklapaju s vremenom kada je njegov režim u problemu ili uoči izbora. Vučić uvijek sebe želi prikazati kao razumnog i odgovornog lidera u odnosu na „histeričnu Hrvatsku“, dok istovremeno proizvodi cijelu histeriju. Redovito koristi retoričke figure poput: „Mi nećemo odgovarati uvredama“, „Nećemo pasti na njihove provokacije“, „Oni žele uništiti snažnu Srbiju“, „Srbija želi mir, oni provociraju“.

Iza ove fiksacije i očite traume Vučića prema Hrvatskoj stoji i njegov kompleks, kao i vječna borba za „regionalno liderstvo“, za koje u Beogradu smatraju da im pripada. Hrvatska, suočena sa svojim brojnim problemima, iako na marginama EU-a, ipak je dio tog svijeta i ispred Srbije u gotovo svakom pogledu. Vučićevu frustraciju dodatno pojačava činjenica da je on na međunarodnom planu tek marginalac. No, toga ga ne sprječava da za svaki problem u državi optuži Hrvatsku. Tako je Hrvatska „krivac“ kada studenti prosvjeduju, ili kada se dogodi bilo što drugo, krivci su za Vučića uvijek isti.

U svojoj fiksaciji na Hrvatsku, iz pozicije tvrdog srpskog nacionalista, Vučić možda i nehotice priznaje da je Hrvatska gotova, završena priča za velikosrpske nacionaliste. Moglo bi se reći da je jednostavno ispala iz njihovih planova i „mokrih snova“, pa se sada s njom nastoje uspoređivati. Svjesni su da ondje više ništa ne mogu učiniti, dok je, primjerice, pitanje Bosne i Hercegovine ili Crne Gore za njih još uvijek otvorena tema u okviru planova „srpskog sveta“. Vučić ima noćne more na pomisao o dobrim odnosima između Zagreba i Podgorice, jer „srpski svet“ smatra Crnu Goru svojim plijenom.

Tim stalnim izjavama o Hrvatskoj Vučić zapravo potvrđuje da je Hrvatska izgubljena za projekt tzv. „srpskog sveta“. Dodatna frustracija i potvrda tog poraza vidljiva je i u njegovu govoru u Glini iz 1995. godine, kad je, kao Šešeljev jurišnik, uvjeravao okupljene da ondje više nikad neće biti Hrvatske, nego Velika Srbija. Povijest je, međutim, htjela da svega nekoliko mjeseci nakon tog huškačkog govora Hrvatska vojska i policija oslobode taj i ostale okupirane dijelove Hrvatske.

Taj poraz očito je ostavio dubok trag na Vučiću, a govor u Glini ostao mu je trajni podsjetnik tog neuspjeha. Tako je Hrvatska za Vučića, kroz cijelu njegovu političku karijeru, od Šešeljeva potrčka, preko zloglasnog Miloševićeva ministra informiranja, pa do premijera i predsjednika države, odnosno „oca nacije“, kako ga nazivaju njegovi poslušnici, ostala velika, neizbrisiva opsesija, odnosno otvorena rana. No, ovakva histerija koju proizvodi Vučić i njegov režim, uz medijsku podršku, dovodi i do ozbiljnih i opasnih situacija. Premlaćivanje hrvatskih turista u Beogradu za doček Nove godine ili paljenje vrata katoličke crkve u Novom Sadu najbolji su pokazatelj što može proizvesti sustavna i opasna histerija.

Video