Kad ostali biskupi utihnu, i dok segod ne čuje glas Kaptola i Vatikana, Vlado Košić njihov je službeni glas

Ne smijemo dokinuti ni jednu od zapovijedi, ali ni zaboraviti da “slovo ubija, a Duh oživljuje” – napisao je u srijedu navečer dubrovački biskup Mate Uzinić na Facebooku. Možda je mislio na biskupa Košića i njegovo ubitačno slovo upućeno premijeru Plenkoviću, a možda i nije. To zna samo biskup Uzinić. Nema ozbiljnijeg medija u Hrvatskoj iz kojeg te srijede nisu zvali Kaptol i tražili komentar Košićeva pisma. Od glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije svi su dobili odbijenicu. Kao da su tražili mišljenje neke komunističke partije čiji se centralni komitet još nije sastao i odlučio što da o toj stvari misli.

Hrvatske političke stranke vrlo sporo nadilaze mentalitet kakav je vladao u nedemokratskom jednopartijskom sistemu. Nažalost, nakon javnog i otvorenog izricanja neslaganja s rukovodstvom još uvijek redovito slijedi izbacivanje, ili unutarnja izolacija s raznovrsnim metodama maltretiranja pojedinca neusklađenog s partijskom linijom. Monolitno, jednoumno i jednopartijski ponašaju se i korporacije i cijele struke gdje je najveći zamislivi krimen “cinkanje” kolega ili kritiziranje rukovodstva.

Ali, zašto se tako u Hrvatskoj ponaša i Katolička crkva, ona iz čijih se redova najžešće šiba po još uvijek živom komunističkom mentalitetu? Pri tom, kada kažem Katolička crkva, mislim u prvom redu na njezinu hijerarhiju. Zar se jedinstvo, ili privid jedinstva, postiže izbjegavanjem javne i otvorene rasprave i komunikacije čak i u toj instituciji koja, u skladu sa svojim evanđeoskim poslanjem, ljudima treba biti svjetionik slobode? Srećom, kao i u mnogim drugim stvarima, mnogi vjernici ne čekaju mig s oltara da bi si uzeli neku od sloboda odavno osvojenih mimo, a često i usprkos religijskim institucijama i hijerarhijama. Novinari tako pred zagrebačkom katedralom na Tijelovo nisu imali problema pronaći sugovornike. Građani vjernici iskazivali su spremno svoj stav o pismu biskupa Košića. Neki su rekli da se s njim potpuno slažu, drugi su bez zadrške najnoviju političku intervenciju biskupa Košića osudili kao potpuno neprimjerenu. Ovi su drugi, barem u prilogu N1 televizije koji sam ja gledao, bili brojniji, ali to za ovu temu nije važno. Ono što je bitno jest da su ljudi govorili.

A govorio je dan nakon objave svog pisma i sam biskup Košić, u svojoj tijelovskoj propovijedi, u kojoj je postavio i ova pitanja: “Imamo li mi tu neku bojazan koja je ostala još iz doba kada je totalitarni bezbožni sustav zabranjivao Crkvi miješanje u svjetovne stvari? Ili smo podložni medijima i onima u javnom životu koji danas ne vole Crkvu pa na svaki njezin iskaz brige za opće dobro zajednice i društva prišivaju nedopušteno miješanje u društvena i politička pitanja?”

U tim svojim pitanjima biskup ponovno izvrće stvari i tjera vodu na svoj mlin hraneći svojim brašnom mnoga gladna usta. On ponovno servira desničarsku mantru, baš kao i u pismu Plenkoviću, da su neistomišljenici i kritičari neprijatelji koji ne vole ni Crkvu, ni Hrvatsku. On opet sugerira da Hrvatskom još vladaju žilavi ostaci “totalitarnog bezbožnog sustava”, samo što sada svoje kritike, umjesto SDP-u, izručuje na glavu Plenkovićeva HDZ-a.

Premda su pitanja koja biskup Košić postavlja u svojim propovijedima retorička, ne neka od njih odgovorila je katolička teologinja i mirovnjakinja Ana Marija Raffai prošle srijede u emisiji “Hrvatska uživo” na HRT-u.

“Ja ovdje govorim kao vjernica, aktivna vjernica Katoličke crkve, koja želi unutar Katoličke crkve imati prostore dijaloga i koja želi da unutar društva ta Katolička crkva pridonosi općem dobru i susretanju ljudi. Ovaj stil i ovaj tekst tome ne pridonosi. Naprotiv, tome šteti”, rekla je o biskupovu pismu premijeru žena koja itekako voli svoju Crkvu i vjeru iz koje crpi motivaciju i snagu za svoje kršćansko djelovanje koje je društveno itekako korisno. U istoj je emisiji gostovao i katolički svećenik i redovnik Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi. Povod je bila nagrada “Europski građanin” koju mu je dodijelio Europski parlament, na prijedlog hrvatske europarlamentarke Dubravke Šuice. On nije govorio o Košiću, nego o izbjeglicama i širenju solidarnosti među ljudima i svojoj vjeri koja ga u tome nadahnjuje i koju on tako svjedoči. Dakle, u Katoličkoj crkvi, pa i u Hrvatskoj, ima mnogo različitih lica i glasova.

Ali, svu tu plemenitu raznolikost i bogatstvo životvornog duha učas ubije jedno biskupsko slovo. Doduše, Jutarnji list izvještava o vrlo žestokim kritikama na račun biskupa Košića s Kaptola, ali pri tom se poziva na “visoki izvor”. Tako tipično za sva mjesta, institucije i organizacije ispunjena neslobodom, mnogo sklonija moći nego demokraciji. Nažalost, jedan biskup, pa još “kontroverzan”, politici i medijima mnogo je atraktivniji i zanimljiviji nego mirno, staloženo i argumentirano izlaganje neke tamo teologinje, ili ustrajno ljudsko i kršćansko djelovanje nekog tamo isusovca, pa makar on bio prozvan i “Građaninom Europe”. Nije zato čudo u hrvatskim novinama pročitati da je Tvrtko Barun neobičan svećenik. U Hrvatskoj svakako jest.

No, bez obzira na svu raznolikost i bogatstvo koja u njoj širom svijeta buja, Katolička crkva, ne zaboravimo, nije demokratska, nego strogo hijerarhijski ustrojena ustanova i zato nije neumjesno postaviti pitanje: jesu li političke i politikantske poruke, prosudbe i presude sisačkog biskupa, izrečene s najzadrtijih pozicija krajnje nacionalističke desnice, službeni stav Hrvatske biskupske konferencije i hijerarhijskog vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj? Nažalost, jesu, sve dok je Vlado Košić jedini biskup koji govori, dok svi ostali šute.

Znam da se Crkvi ne žuri i da je, površno brzopletom svijetu usprkos, nekada bolje sabrati se i promisliti prije nego što se išta kaže. Ali, u takvom svijetu i usred šutnje svih ostalih biskupa, Kaptola i Vatikana, najistaknutiji glas i službeno lice te Crkve u Hrvatskoj je biskup Vlado Košić.