Vlado Gotovac otvoreno je kritizirao Tuđmana, složio se da 'Imamo Hrvatsku', ali je smatrao i da nije svejedno kakva će ona biti

Politički progoni, kazne, lišavanje građanskih prava, zatvorske ćelije, ali i neiscrpan idealizam i nepokolebljiv liberalni svjetonazor obilježili su turbulentnu sudbinu hrvatskog političara, filozofa i književnika, Vladimira Gotovca, koji je svaki dan svog života posvetio jednom snu – sanjao je bolju, pravednu, tolerantnu, demokratsku Hrvatsku. "Ne bojim se samoće, jer je domovina uvijek sa mnom", rekao je samo nekoliko tjedana prije svoje smrti. Umro je u 71. godini, na današnji dan, 7. prosinca 2000. godine, u svom rimskom domu. Kao vodeća intelektualna ličnost Hrvatskog proljeća, utemeljitelj, prvi i počasni predsjednik Liberalne stranke, zastupnik u Hrvatskom saboru i nepokolebljivi borac za ljuska i građanska prava, ostavio je u hrvatskoj povijesti dubok i neizbrisiv trag. Rođen u Imotskom, 18. rujna 1930., Vladimir Gotovac se sa svojim roditeljima često selio, jer mu je otac Martin bio starojugoslavenski žandar. Osnovnu školu pohađao je na tri adrese, u Prnjavoru u BiH, Župi Biokovskoj i Lovreću, a nakon gimnazijskih dana u Imotskom, gdje je 1951. maturirao u Klasičnoj gimnaziji, seli u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu upisao čistu filozofiju.

Svoj prvi rad objavio je 1952., a tri godine kasnije, zaposlio se kao novinar u Redakciji kulture i drame na Radio-televiziji Zagreb, gdje je kasnije postao i urednik. Diplomirao je 1963. Objavljivao je u časopisu "Krugovi", a početkom sedamdesetih angažira se u Matici hrvatskoj. Objavljuje tekstove u matičinu glasniku, Hrvatskom tjedniku. Ubrzo nasljeđuje Igora Zidića na mjestu glavnog urednika, na kom se zatekao u vrijeme Hrvatskog proljeća te se tada našao na prvoj crti obrane prava na slobodu govora. U prosincu 1971., nakon sjednice u Karađorđevu i sloma tog pokreta, iz prosvjeda je ugasio tjednik čiji je zadnji broj izišao na samo četiri stranice, a četvrta je bila prazna, samo s impressumom na dnu. U to vrijeme Gotovac postaje žrtva represije. Nakon istraga i sudskih progona, 26. listopada 1972. bio je osuđen na četiri godine zatvora i još četiri godine zabrane javnog nastupanja zbog "kontrarevolucionarnog napada na državu".

Kao zatvorenik br. 5023, kaznu je izdržavao u zatvoru u Staroj Gradiški. Molbu za pomilovanje odbio je potpisati, smatrajući da bi time priznao krivnju. Početkom siječnja 1976. vratio se u Zagreb, a 1977. je dao intervju Švedskoj televiziji, zbog čega je bio ponovno osuđen, taj puta na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. Na tom suđenju, u Zagrebu 1981. godine, Gotovac je iznio i svoju viziju Hrvatske i svijeta. "Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje, upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem, jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla", poručio je totalitarnom režimu Vlado Gotovac. Godinu kasnije, od 1982. pa do 1984., odsluživao je kaznu zatvora u Lepoglavi.

Antologijski govor

Nakon demokratskih promjena, a 1990. godine, Gotovac se ponovno vraća u javni život i na Hrvatsku radio–televiziju, kao savjetnik direktora. Te godine postaje i predsjednik Matice hrvatske. U jeku najžešće agresije na domovinu, 30. kolovoza 1991. godine, na prosvjedu majki vojnika koji su silom zadržani u tadašnjoj JNA, ispred Zapovjedništva 5. vojne oblasti, na zagrebačkom Krešimirovom trgu, održao je antologijski govor. "Ja vas volim i ja se vama ponosim. I kada bih trebao birati hoću li s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Ovi ovdje nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi. Generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi.

Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji", govorio je tada Gotovac. Njegove je govor postao simbol otpora i čovječnosti, a Gotovac jedan od ključnih glasova nove Hrvatske. Kao kandidat HSLS-a 1992. izabran je u Hrvatski sabor, bio je zastupnik u dva mandata. No, upravo je Gotovac postao i jedan od najvećih kritičara prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, kojeg je optuživao za autoritarnost i odstupanje od demokratskih načela, a 1993. potpisao je i zahtjeva za Tuđmanovom ostavkom u časopisu Erasmus. Smatrao je da je točno to da "imamo Hrvatsku", ali i da nije svejedno kakva će ona biti, kako je kasnije rekao njegov suradnik Zlatko Kramarić.

Fizički napad i ožiljak na demokraciji

Te 1993. godine Gotovac je po drugi put izrekao sudbonosno 'Da', oženio se rimskom liječnicom i sveučilišnom profesoricom, Simonom Šandrić. Čelnu dužnost Matice hrvatske napustio je 1996., a u veljači te godine izabran je za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke, čiji je jedan od osnivača. Na izborima 1997. Gotovac se kandidirao za predsjednika Republike Hrvatske. Tijekom predizbornog skupa u Puli fizički ga je napao časnik Hrvatske vojske, u vojnoj odori. Udarivši Gotovca u glavu uzviknuo je: "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!". Na tim je izborima, sa 61,4 posto glasova, ponovo trijumfirao Franjo Tuđman, a Gotovac je, s osvojenih 17,6 posto glasova, završio na trećem mjesto, iza Tuđmana i SDP-ova kandidata Zdravka Tomca (21 posto). Kada se potkraj te 1997. tadašnji predsjednik HSLS-a, Dražen Budiša, počeo zalagati za koaliciju s vladajućim HDZ-om, Gotovac se, dosljedan svojim principima, tome oštro usprotivio. Nakon raskola na 7. Saboru HSLS-a, sa svojim je pristašama istupio iz HSLS-a, nakon čega je okupio istinske, hrvatske liberale te je početkom 1998. osnovao Liberalnu stranku.

Na Osnivačkom saboru te stranke izabran je za njenog predsjednika, a kasnije i za počasnog predsjednika. "Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!", poručio je Vladimira Gotovac, čiji se život završio prije 25 godina. Umro je od teške i neizlječive bolesti u 71. godini, 7. prosinca 2000. godine, u 11 sati i 15 minuta u svom rimskom domu. Posmrtne ostatke Vlade Gotovca iz Rima je u Hrvatsku dovezao zrakoplov Vlade. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Dok se njegov lijes, uz zvuke Hrvatske himne, spuštao u grobnicu, njegovi su prijatelji i kolege bacali zemlju koja je dovezena iz njegovog rodnog Imotskog, gdje mu je podignut i spomenik. Iza Gotovca je ostao bogat književni opus, no najveće bogatstvo su njegove ideje za koje se ustrajno borio i za koje je živio, dokazujući da politika može, ali i mora, imati savjest.