Malković je prezime koje u Hrvatskoj nose 43 osobe. Državni zavod za statistiku, koji na svojoj tražilici učestalosti imena i prezimena otkriva taj podatak na temelju popisa stanovništva iz 2021., ne otkriva koliko Malkovića posjeduje domovnicu i putovnicu, odnosno koliko ih je među hrvatskim državljanima. Ali od ovoga tjedna taj je broj veći za jedan: John Malkovich, jedan od najvećih živućih američkih glumaca, u utorak je u Zagrebu primio rješenje o stjecanju hrvatskog državljanstva. U zaseoku Malkovići, odakle praktički potječu svi znani i neznani hrvatski Malkovići, danas živi samo jedan, 57-godišnji Josip Malković, koji nas u petak prijepodne dočekuje kraj ulazne ploče s nazivom zaseoka na području grada Ozlja, u mjesnom odboru Lović Prekriški, i vodi nas do točnog mjesta gdje je, po svemu što znamo (a ne znamo baš puno), rođen djed novopečenog hrvatskog državljanina Johna.
Josip Malković, po zvanju rimokatolički svećenik, rođen je i odrastao u zaseoku Malkovići, gdje se vratio živjeti u kolovozu prošle godine. – Kad sam se ja rodio, prije 57 godina, u selu su bile četiri nastanjene kuće, svi prezimenom Malković. Nismo bili u srodstvu, osim s jednim susjedima s kojima jesmo krvno povezani. Tada je ovdje, u te četiri nastanjene kuće, živjelo jedanaestero ljudi. Danas, nakon malo više od pola stoljeća, ja sam trenutačno jedini stanovnik ovog zaseoka. Čuvar ovog mirnog i lijepog mjesta – govori Josip Malković. Stojimo ispred kuće koja je sagrađena ne tako davno, danas se koristi kao vikendica, ali je građena na temeljima i u gabaritima stare kuće u kojoj je vjerojatno kao dijete bio i Johnov djed. Ta stara izgorjela je u Drugom svjetskom ratu, kada su je zapalili Talijani, "kao što su gorjele i druge kuće u selu", kaže naš sugovornik. Ali dotad je Johnov djed već bio u Americi jer je otišao u razdoblju prije Drugog svjetskog rata.
– U toj kući bilo je šestero djece od istog oca i dvije majke, jer se otac dvaput ženio. I neki od njih su se odselili. Priča se da je, dakle, djed Johna Malkovicha bio jedan od te djece. Nažalost, ne znamo mu ime. Ni John Malkovich nije se nikad očitovao javno o tome kako mu se taj djed zvao. Ali vjerojatno je otišao u drugom valu iseljavanja iz ovog kraja, nakon Prvog svjetskog rata. Prvi val iseljavanja bio je nakon 1880. godine, najčešće u Ameriku, Sjevernu i Južnu. Neki su se Malkovići odselili u Argentinu – kaže Josip Malković. – Prije tridesetak godina, kao student, istraživao sam povijest prezimena Malković u ovom kraju i doznao da su se Malkovići ovdje pojavili u 16. stoljeću. Najstariji pisani trag je iz 1587. o čovjeku koji se zvao Juraj Malković. Po svoj prilici, Malkovići su ovdje došli iz Like. Postoji neki trag da su prije toga mogli živjeti u okolici starog grada Modruša. I došli su ovdje u zbjegu pučanstva u vrijeme turskih prodora i provala, kada su ljudi iz tog kraja bježali sjevernije – govori Josip Malković dok šetamo kraj nekih od davno napuštenih kuća u zaseoku Malkovići.
U ovoj je bilo osmero djece, pokazuje Josip na jednu staru kuću, zaraslu u korov. Malo kasnije, kad stižemo do seoskog groblja kraj crkvice na brijegu, gdje su zapisani i stihovi Davora Trstenjaka "Tko nije bio na Loviću Prekriškom, taj se nije nauživao hrvatske ljepote", Josip Malković pokazuje i gdje su pokopani Malkovići iz kuće koju je ranije opisivao kao dom s osmero djece u sjećanjima iz njegova djetinjstva. Do tog trenutka već nam se u obilasku sela i brežuljaka pridružio Nikola Radelja, mještanin koji živi u Loviću Prekriškom, a čija je kuća građena na temeljima ostataka plemićkog dvora. Nakon zrinsko-frankopanske urote, kad se oko 1670. raspalo ozaljsko vlastelinstvo, vazali su postajali vlasnici lokalnih dvorova i kurija. Posljednji poznati vlasnik bio je prezimena Derkos. Danas je to kuća i dvor Nikole Radelje i njegova sina, na ostacima ostataka nekoć plemićkog zdanja sada je kokošinjac, a na brežuljku pase stado ovaca. Žumberačka janjetina je cijenjena među znalcima.
Na brežuljku, na groblju oko crkve, Nikola Radelja sjeća se kako je 1983. kopao grob Josipova strica Franje Malkovića. Na limenoj pločici piše da je taj Malković rođen 1933. i umro 1983., ali imena mjeseci napisana su na francuskom jeziku. Taj je komad lima skinut s lijesa u kojem je pokojnik dovezen iz Pariza. Josip Malković, njegov nećak i danas jedini stanovnik zaseoka Malkovići, sjeća se da je stric Franjo u Francuskoj radio jedno vrijeme u tvornici automobila Renault, a pred kraj života u restoranu "Le Napoleon" u Parizu.
Radio je kao pomoćno osoblje i jednog se dana, dok je nosio suđe, samo srušio. U bolnici se ispostavilo da ima tumor na mozgu, nije mu bilo spasa na operativnom stolu i pokopan je na djedovini. Tako se nekad živjelo i umiralo u Malkovićima. John Malkovich vjerojatno neće tako. Nema razloga da bude pokopan u Loviću Prekriškom kad je i rođen u Americi te se cijeli svoj život osjeća kao Amerikanac, a nedovoljno istražena priča o hrvatskom podrijetlu po djedovoj liniji samo je – priča. Jedna od priča u Malkovichevu životu, koja ga ne definira ni približno koliko glumački talent i osobna kreativnost. U listopadu 2017., kad je u Dvorani V. Lisinskog u Zagrebu izvodio monodramu po tekstu argentinskog pisca Ernesta Sabata i uz pijanističku pratnju Anastasije Terenkove, novinari su ga pitali o hrvatskom podrijetlu i tada je rekao da je posjetio zaseok Malkovići.
– Jučer sam posjetio selo u kojem je navodno rođen moj djed. Znate, svašta su mi govorili o mom podrijetlu, a moj je otac za svog oca također govorio da je bio najveći lažac na svijetu. Kada je prvi put u nekim novinama napisano da sam hrvatskog podrijetla, majka mi je rekla da potječemo iz Crne Gore, za što do tada također nisam čuo. A kada sam bio u Bosni, govorili su mi: "Ma daj, šuti, pa ti si Bosanac." Kako god bilo, odrastao sam kao Amerikanac, a hrvatski jezik nikada nisam naučio jer su ga djed i baka čuvali kao svoju tajnu, došaptavajući se na njemu u kutu da ih nitko ne razumije – rekao je Malkovich u listopadu 2017. u Zagrebu. S majčine strane djed i baka bili su mu škotsko-njemačkog podrijetla.
Postoji i jedna teorija o tome kako je John Malkovich svojedobno došao u gradske urede Grada Ozlja tražiti podatke o svom podrijetlu i kako je bio hladno dočekan te praktički otjeran, no ta priča – prvotno objavljena 2016. na portalu direktno.hr u komentaru pod naslovom "Odnos prema iseljeništvu: Malkovicha u Ozlju isprašili kao balavca" i ovih dana obilato reciklirana po raznim drugim portalima – ipak se čini kao "fake news" više nego išta drugo. Tu priču demantira nam i gradonačelnica Ozlja Lidija Bošnjak, koja je u drugom mandatu na čelu grada, a prije toga je bila pročelnica i općenito ima već skoro tridesetogodišnji radni staž u gradskoj upravi.
– Ta priča nije točna. Ne postoji nikakav trag, nikakvi zapisi, a ni službenici Grada Ozlja toga se ne sjećaju. Niti smo ikad čuli da je on o tome govorio, kamoli da bi se netko od gradskih službenika neprimjereno prema njemu ponašao. Mi u gradskoj upravi nemamo portira, dakle svi koji dolaze moraju doći kod nas na kat i ja bih se sigurno sjećala da se to dogodilo. Ali nije. Mi ga ovom prilikom pozivamo. Čestitam mu na stjecanju hrvatskog državljanstva. Pozivamo ga da dođe u Ozalj i u Malkoviće, naša su mu vrata uvijek otvorena i dočekat ćemo ga sa simpatijama – kaže gradonačelnica Lidija Bošnjak.
John Malkovich rođen je 9. prosinca 1953. u zabačenom rudarskom gradiću Christopher u saveznoj državi Illinois. Otac mu je bio konzervator, usput je izdavao i časopis Outdoor Illinois i zvao se Daniel Leon Malkovich. Majka Joe Anne, djevojački Choisser, bila je kći vlasnika novina Benton Evening News. Od početka svoje glumačke karijere početkom 1979., John Malkovich glumio je u više od 70 filmova i u nizu kazališnih predstava. Prvu nominaciju za Oscara zaslužio je ulogom slijepog veterana Prvog svjetskog rata u filmu "Mjesta u srcu", a drugu ulogom inteligentnog atentatora u filmu "Na vatrenoj liniji" 1993. godine.
Za vrijeme Domovinskog rata, 1992. pojavio se u spotu pjesme Nenada Bacha "Can We Go Higher", gdje je recitirao stihove hrvatske himne "Teci Savo, Dravo teci, nit' ti Dunav silu gubi, sinje more svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi". Poznat je po filmu "Biti John Malkovich" i po ulozi psihopatskog kriminalca u filmu "Opasan let". Glumio je i papu u TV seriji Novi papa (2020.). Kreativno se bavio (i bavi se) još mnogim stvarima osim glume, među ostalim i modnim dizajnom pod vlastitim modnim brendom zgodnog imena Technobohemian ili genijalnim rekreiranjem najpoznatijih fotografskih portreta u povijesti.
Fotografirao ga je Sandro Miller i ti portreti Johna Malkovicha kao Alberta Einsteina, Che Guevare, Johna Lennona, Andyja Warhola, Ernesta Hemingwaya, Pabla Picassa, pa čak i Marilyn Monroe objavljeni su u knjizi "Malkovich, Malkovich, Malkovich: Homage to Photographic Masters". A i putovali su po svijetu u obliku foto-izložbe. Eto jedna ideja: zašto ta izložba ne bi došla i u Malkoviće, u posjetiteljski centar na mjestu nekadašnje područne škole, pedesetak metara udaljene od kuće gdje je rođen Johnov djed Malković?
Od kreativnih projekata kojima se u svojoj karijeri bavio John Malkovich vrijedi još spomenuti film "100 Years". Snimljen 2015. po njegovu scenariju, u njegovoj režiji i s Johnom Malkovichem u glavnoj ulozi, reklamiran je kao "Film koji nikad nećete vidjeti" i premijera mu je, sa stogodišnjom odgodom, zakazana za 18. studenoga 2115. godine. Kako će tada izgledati zaseok Malkovići? Ako dotad preživi novinarstvo u nekom obliku, možda će netko i o tome izvještavati.
Nisu zapalili partizani!?