Tijekom izvještavanja o diplomatskim sastancima na marginama Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, iranska državna televizija primijenila je svoju standardnu praksu cenzure, no ovoga puta meta su bile visoke europske dužnosnice. Na snimci sastanka iranskog ministra vanjskih poslova Abasa Aragčija s finskom ministricom Elinom Valtonen i švedskom ministricom Mariom Malmer Stenergard, gledateljima u Iranu prikazana je zamućena slika u predjelu nogu ministrica kako se ne bi vidjela njihova gola koljena.
Snimku je na društvenim mrežama podijelila poznata iranska aktivistica i novinarka Masih Alinejad, koja je opisala bizarnu cenzuru kao samo još jedan simptom duboko ukorijenjenih ograničenja s kojima se žene u Iranu svakodnevno suočavaju. Ovaj čin, iako naizgled trivijalan, postao je globalni podsjetnik na sustavnu opresiju koju iranski režim provodi nad ženama, gdje je i najmanji dio otkrivene kože prijetnja državnoj ideologiji.
Reakcija finske ministrice Eline Valtonen bila je oštra i direktna. U intervjuu za finske medije, izvještaj na iranskoj televiziji nazvala je "tužnim", te je istaknula kako on zorno odražava stvaran status žena u Iranu. "Moja prva reakcija bila je da je smiješno, ali odmah sam dodala - i tužno", izjavila je Valtonen. Naglasila je kako ne prilagođava svoju odjeću ovisno o tome s kim se sastaje te da ima princip ne sudjelovati na događajima gdje se od nje zahtijeva pokrivanje lica ili kose.
Njezina stranka, Finska nacionalna koalicijska stranka, također je reagirala i nazvala incident "tužnim primjerom gaženja ženskih prava" i podsjetnikom na to kako se žene diljem svijeta još uvijek kontroliraju i brišu iz javnog prostora. Valtonen je potvrdila da u svakom susretu s iranskim dužnosnicima redovito postavlja pitanje o pravima žena, što je učinila i na ovom sastanku.
Zamućivanje snimki nije iznimka, već pravilo u iranskim medijima i dio je državne politike nametanja strogih islamskih propisa o odijevanju. Dok se svijet zgraža nad cenzurom koljena, žene u Iranu žive pod prijetnjom daleko brutalnijih kazni. Prisilno nošenje hidžaba, nametnuto djevojčicama već od sedme godine, temelj je sustava koji ženu smatra građaninom drugog reda. Svaki otpor, poput skidanja hidžaba u javnosti, pjevanja ili plesa, smatra se zločinom protiv države i kažnjava se bičevanjem i dugogodišnjim zatvorskim kaznama.
Aktivistice poput Yasaman Aryani, Monireh Arabshahi i Mojgan Keshavarz osuđene su na ukupno 55 godina zatvora samo zato što su na Međunarodni dan žena skinule marame u podzemnoj željeznici i dijelile cvijeće. Njihove priče, kao i one o serijskim napadima kiselinom na žene s "lošim hidžabom", svjedoče o brutalnosti režima koji žensko tijelo tretira kao bojno polje.
Iranske aktivistice koje su uspjele pobjeći iz zemlje, poput Elnaz Sarbar, godinama upozoravaju Zapad na stvarnost života pod šerijatskim zakonom. U kampanji #LetUsTalk, pokrenutoj na društvenim mrežama, žene s Bliskog istoka dijele bolna iskustva, ističući kako je hidžab za njih simbol opresije, a ne raznolikosti ili slobodnog izbora. "U Iranu su mi rekli da ću, ako ne nosim hidžab, biti izbačena iz škole, zatvorena, bičevana i protjerana.
Na Zapadu mi kažu da će dijeljenje moje priče uzrokovati islamofobiju. Ja sam žena s Bliskog istoka i bojim se islamske ideologije. Pustite nas da govorimo", poručila je Masih Alinejad. One se bore protiv dvostrukog ušutkivanja: prvo od strane režima u domovini, a zatim i od dijela zapadnih progresivaca koji, u strahu od optužbi za netoleranciju, ignoriraju glasove žrtava i romantiziraju instrumente njihova tlačenja. Incident sa zamućenim koljenima europskih ministrica stoga je više od bizarne vijesti; to je prozor u mračnu stvarnost koju milijuni žena žive svaki dan.
Pa to je njihov način ponašanja, nema tu ničeg žalosnog po njih, a mi ne gledamo iranksu tv pa nam je svejedno kom se vide ili ne vide koljena.