U hrvatske srednje strukovne škole uvedeni su u rujnu novi kurikulumi koji su zamijenili tri desetljeća stare obrazovne programe. Ta reforma donijela je i ukidanje nekih zanimanja, ali i uvođenje novih, poput tehničara za razvoj videoigara, agromelioratora, drvno-ekoloških tehničara i tehničara za robotiku. Novo vrijeme, nova zanimanja... Poslovi današnjice i budućnosti vezani su ponajvećma za tehnologiju, zdravstvo, kibernetičku sigurnost i zelene energije. Školovat će se mladi za UX/UI dizajnere kako bi izrađivali digitalna sučelja prilagođena korisnicima, razvojni programeri blockchaina bavit će se decentraliziranim digitalnim knjigama koje pohranjuju podatke u obliku "blokova" povezanih u "lanac" kriptografskim vezama, s fakulteta će dolaziti specijalisti za mentalno zdravlje jer će zavladati velika potražnja za savjetnicima i terapeutima, a jedan od dokaza tome su i sve popularniji poslovi poput glumljenja rodbine, prijatelja, pa i bračnih partnera. Traže se radnici za poslove koji ne donose materijalna dobra, poput dijelova za automobile ili madrace, nego duhovna. Sanaciju samoće. Primjerice, profesionalni grlitelji...
Oni nude platonsku terapiju dodirom za klijente i to naplaćuju od 40 do 80 američkih dolara po satu. Stručnjaci kažu da fizički dodir i intimnost mogu poboljšati opće stanje jer dovode do oslobađanja oksitocina, hormona koji regulira stres i potiče osjećaj dobrobiti. Kako je sve više onih koji ne mogu iskusiti tu bliskost u svakodnevnom životu, pojavila se na tržištu radne snage potreba za profesionalcima koji dolaze grliti na poziv. Ili, na primjer, glumiti nečije roditelje, djecu ili unuke. U kinima se ove godine našao film "Obitelj za iznajmljivanje", s Brendanom Fraserom u glavnoj ulozi glumca koji počinje raditi za agenciju za iznajmljivanje obitelji. Zaglavio je glumeći manje uloge sve dok ga ne pozove tvrtka Rental Family, koja angažira ljude koji će glumiti članove obitelji i prijatelje za strance. Očajan zbog besparice prihvaća posao, a prvi radni zadatak bio mu je glumljenje zaručnika Yoshie, već vjenčane lezbijke koja želi organizirati tradicionalno vjenčanje za svoje konzervativne roditelje prije nego što ona i njezina supruga odu živjeti u Kanadu, a oni neka ostanu živjeti u uvjerenju da si je našla muža stranca i skrasila se, kako to tradicija i nalaže. Film nije nastao prema nekom konkretnom stvarnom događaju, no u Japanu se doista mogu unajmiti ljudi i za te potrebe. Redateljica Hikari je za Today.com rekla da ljudi žude za povezanošću i muči ih osjećaj izolacije pa ne čudi sve veća ponuda na tržištu. – Trenutačno u Japanu postoji oko 300 takvih tvrtki. U velikom gradu poput Tokija, pa čak i u ruralnom gradiću, možete se osjećati jako izolirano. Svaka osoba s kojom sam razgovarala tražila je nekakvu vezu. Iako plaćaju uslugu, pronalaze prijateljstvo unutar ta dva ili tri sata koja provedu zajedno. A glumci koji postaju surogati, oni se također sto posto daju. Uloge se mogu činiti lažnima, ali emocija je stvarna – rekla je i dodala kako te tvrtke čine nešto vrlo važno za živote ljudi.
– Bio je jedan čovjek koji dugo nije mogao stupiti u kontakt sa svojom kćeri i prije nego što je preminuo, želio se ponovno povezati s njom, ali nije uspio. Zato je zaposlio nekoga tko je izgledao kao njegova kći i zamolio da dođe u bolnicu kako bi se mogao ispričati i reći koliko ju je volio – kazala je Hikari. Glazbenica i instruktorica fitnessa Tyen Rasif (28) iz Singapura otputovala je lani u Japan kako bi unajmila oca na jedan dan i tako zacijelila generacijsku traumu nakon što ju je pravi otac napustio kad je imala 11 godina. Susret sa surogat-ocem snimila je i podijelila na TikToku, skupivši više od dva milijuna pregleda. – Nedostajala mi je jako očeva prisutnost u životu – rekla je. U Japanu vlada "epidemija usamljenosti", s 1,5 milijuna ljudi koji se vode kao samci bez društvenog života. – U Japanu možete unajmiti djevojku, dečka, pa čak i cijelu obitelj. Budući da je moj otac otišao kad sam imala 11 godina, unajmila sam starijeg čovjeka – kazala je. Radilo se o 63-godišnjem Natoriju, koji je živio u Singapuru i Kini, sve dok se nije skrasio u Japanu. On i Tyen proveli su jedan dan zajedno. – Razmišljali smo o tome kako bi izgledao svaki normalan odmor oca i kćeri. Posjetili smo hram, popili matchu i dao mi je neke životne savjete – rekla je. Natori je otkrio da mu je najčudnija gaža bila kad mu je jedna glumica platila da samo sjedi na tribinama i gleda njezinu predstavu. Petinu njegovih klijenata čine muškarci koji traže stariju osobu za obilazak grada jer se tako osjećaju sigurnije.
Je li tako nešto zamislivo u Hrvatskoj, hoće li se i kod nas pojaviti obrti ili poduzeća registrirana za grljenje ili glumljenje rodbine? Trećina naših građana živi u samačkim kućanstvima i usamljenost je veliki problem jer dolazi do anksioznog i depresivnog raspoloženja, kaže za Obzor Ljubica Uvodić-Vranić, specijalistica psihologije rada. Usamljenost ljudi koji su u lošim vezama pogubnija je i od stvarne samoće. Kako gleda na trend unajmljivanja ljudi koji glume bliske osobe? – Možete unajmiti stan, posuditi automobil, knjigu i druge stvari, a ljudi su živa bića i ne mogu se posuđivati. Onaj kome je to palo na pamet, vjerojatno radi novca, i onaj koji to prihvaća, sveo je ljudsko biće na stvar. O tempora, o mores! Čovjek je društveno biće. Došli smo na svijet zaslugom najmanje dvoje ljudi i ono što je dalje bilo događalo se s drugima. Nas se ljude i kažnjava tako da nas se odmakne od naše rodbine prijatelja, susjeda i sugrađana smještanjem u zatvore. A još teža kazna od zatvora je samica. Naš govor je naša socijalizacija bez koje je malo što ljudsko moguće. Važan je onaj dodir koji je emocionalno obojen, a plaćeni dodir to nije – kaže nam psihologinja Uvodić-Vranić.
Ipak, svijet je pun takvih i sličnih neobičnih poslova. Plaća se ljude koji smišljaju imena za lakove za nokte, zatim oni koji njušeći pazuhe testiraju učinkovitost dezodoransa i parfema, kušači hrane za kućne ljubimce provjeravaju kvalitetu i okus mesnih i bezmesnih pripravaka za pse i mačke, ispitivači kreveta testiraju udobnost, mekoću i čvrstinu ležajeva, postoje i osobe koje na svom licu prate učinkovitost krema, boostera, tonika i micelarnih voda, ghostwriteri za online upoznavanje koji pišu objave na društvenim mrežama za svoje sramežljive i peru, odnosno tipkovnici nevične klijente, plaćaju se "stajaći" u redu u bankama ili uredima za mirovinsko... Profesionalna sirena nastupa pod vodom u akvarijima i turističkim resortima, a može se unajmiti i za kućne zabave, proslave rođendana, svadbe, a zašto ne i svečanosti nakon primanja sakramenta krštenja. Vodič za paranormalno može zaraditi 30 do 40 američkih dolara po satu vodeći grupe ljudi po napuštenim vilama, dvorcima, bolnicama i zatvorima u kojima onda zajedno traže paranormalne aktivnosti. U sve više zooloških vrtova zapošljavaju se psiholozi za životinje i nudi im se plaća od 52.000 dolara godišnje.
I životinje pate pa psiholozi traže rješenja kako im tu patnju ublažiti. Traženi su i konzultanti za feng shui, ne (još) za zoološke vrtove, nego za domove, a zarada se tu kreće od 50 do 400 dolara po satu. Posao im je uskladiti međusobnu povezanost stanara i okoline koja ga okružuje, pazeći da energetske sile ne narušavaju sklad. Kušači pseće i mačje hrane mogu zaraditi do 45.000 dolara godišnje, a koordinator za intimnost i do 1100 dolara dnevno na filmskim setovima i u kazalištima, gdje dijeli savjete o tome kako trebaju izgledati ljubavne scene i drugi romantični prizori a da glumcima ne bude neugodno. Unajmljuju se i profesionalni gledatelji filmova i serija, koji po cijele dane gledaju i ocjenjuju filmske uratke. Jedan od neobičnijih poslova je i profesionalni naricatelj koji može računati na honorar od 30 do 120 dolara po događaju. Kod nas postoje narikače, no još nije poznato je li koja registrirala barem samostalnu djelatnost i uvela tarife po satu i decibelu. Nešto zabavniji posao imaju profesionalne djeveruše, koje su, doduše, slabije plaćene po satu, oko 20 dolara, ali kad se sve skupi, od pomoći mladenki u odabiru savršene vjenčanice, što može potrajati tjednima, organiziranja djevojačke večeri i pripreme same svadbe do odigravanja uloge djeveruše, može se dobro zaraditi po jednom vjenčanju. Hit su i instruktori surfanja sa psima. Profesionalni lovac na mačke hvata odbjegle mačke po ulicama, dok profesionalni čekač u redu može zaraditi i do 25 dolara po satu. Kakvo je stanje u nekim hrvatskim bankama i državnim službama, i kod nas bi tu bilo kruha.
Među zanimanjima kojima umjetna inteligencija puše za vratom našli su se i pisci poruka u kolačićima sudbine. Smišljaju poruke koje se ubacuju u kolačiće, na primjer "Život može biti lijep ako si na pravoj strani i u pravoj stranci" i "Mito s mesom – recept za uspjeh u životu". Usluga najma osoba koje će glumiti članove obitelji ili partnere na društvenim događajima poput vjenčanja nije novost, ali posljednjih godina cvate. Pojavila se, a gdje bi drugdje, u Japanu početkom 1990-ih. Navodno je prva tu uslugu ponudila tvrtka Japan Efficiency na čelu s Oiwom Satsuki, koja je pionirski uvidjela prazninu u dušama i odlučila zadovoljiti emocionalne potrebe ljudi koji se osjećaju usamljeno u modernom Japanu. Do svibnja 1992. Japan Efficiency imao je dvadesetak klijenata, no ubrzo je taj broj upeterostručen, da bi u jednom trenutku Satsuki shvatila da na listi čekanja ima 400 prijavljenih klijenata.
– Ljubav je osnova svakog društva, ali ovdje je zaboravljena. Japan je zemlja u kojoj odrasli izražavaju svoju ljubav materijalnim darovima. Mi stariji smo kao djeca ljubav primali u obliku stvari. Isto smo činili svojoj djeci kad smo i sami postali roditelji. Što se dogodilo u 1980-ima? Između ostalog, ljudi su shvatili da ih sama materijalna dobra ne čine sretnima. Počeli su uviđati što su zaboravili, ili što nikada nisu imali – rekla je Satsuki. Nicalo je sve više takvih agencija u kojima su isticali da su njihove usluge prilagođene aspektima japanske kulture kao što su očuvanje obraza i društveni bonton. – U japanskoj kulturi postoji nešto u vezi s pretjeranom brigom ljudi za izgled i kako ih drugi vide. Ljudi koji nam se obraćaju često nemaju koga nešto pitati. Mi smo im posljednje utočište. Ponekad se i sama pitam: što će se dogoditi ako ne pomognem ovoj osobi – rezonirao je Ichinokawa Ryuichi, osnivač i predsjednik Hagemashi-taija, jedne od takvih kompanija, kakvih je 2009. u Japanu radilo desetak.
Tvrtka Office Agents ponudila je osnovni paket za plaćenog gosta na vjenčanju, no ako je klijent htio da taj gost pleše ili pjeva, račun bi se udvostručio. Za jedno vjenčanje, koje je bilo drugo za mladoženju, Office Agents je osigurao svih trideset gostiju koji su glumili njegovu obitelj, prijatelje i kolege jer nije htio pozvati iste ljude koji su mu bili na prvom vjenčanju. Tvrtka je izjavila da je godišnje primala i po stotinjak zahtjeva za vjenčanje i mogla je klijentima osigurati grupu od 1000 glumaca. Iz Japana se ta praksa proširila i na druge zemlje, primjerice u Južnu Koreju. U Francuskoj je 2007. otvorena stranica Super-grandparents, kako bi se djeca povezala sa surogat-bakama i djedovima na razdoblje od jednog mjeseca do jedne godine. Kad je doznao za to, poduzetni Scott Rosenbaum 2009. osnovao je kompaniju Rent-a-Friend sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, koja je narasla i počela globalno nuditi usluge za svoje pretplatnike, povezujući ih sa svojim zaposlenicima koji mogu biti sve što požele. Kineske tvrtke počele su zapošljavati strance kao zamjenske zaposlenike i partnere, kako bi se klijenti mogli pohvaliti poslovnim partnerima s vezama u inozemstvu. Kao, stigli su im partneri iz Njemačke ili Francuske. Praksa je bila poznata kao "Bijeli tip za uljepšavanje izloga" i "Bijeli tip u kravati". I nekretninama bi porasla cijena kad bi se proširio glas da se neki uglađeni stranac, možda Šveđanin ili Talijan, zanima za njih.
U Kini se nude i usluge najma partnera kako roditelji klijenta ne bi stalno zapitkivali kad će konačno pronaći nekoga, jer godine idu i sve će teže naći muža, odnosno suprugu. Posao je posebno cvjetao tijekom praznika. – Glumio sam oca 12-godišnjakinji koju je odgajala samohrana majka. Djevojčicu su u školi vršnjaci maltretirali jer nije imala oca pa me njezina majka unajmila. Od tada glumim oca. Ja sam jedini pravi otac kojeg poznaje. Ako klijentica odluči da kćeri nikad neće otkriti istinu, morat ću nastaviti igrati tu ulogu na neodređeno vrijeme. Ako se jednog dana njezina kći uda, glumit ću oca na tom vjenčanju, a onda ću možda imati i ulogu djeda... Zato uvijek pitam svakog klijenta dokle je spreman ići i što sve može podnijeti? – izjavio je Ishii Yuichi, osnivač i voditelj Family Romance u jednom intervjuu.
Tvrtka Family Romance pokrenula je uslugu iznajmljivanja glumaca koji su pozirali s klijentom na fotografijama namijenjenima kasnijem dijeljenju na društvenim mrežama. Cijena za svakog glumca iznosila je 50 dolara po satu, uz uvjet da se iznajmi na minimalno dva sata, a sve putne troškove snosio bi klijent. Rezultat su bili prekrasni selfiji s ljetovanja udvoje, fotke na kojima ispijaju koktele na plaži ili jašu na devama u Dolini kraljeva. Fenomen društvene izolacije nazvan hikikomori dobro je poznat u Japanu. Poremećaj ponašanja manifestira se povučenošću, nedostatkom komunikacije s najbližima i gubitkom interesa za posao i školu koji traje dulje od šest mjeseci. Problem je prepoznalo, ali dosta kasno, i japansko ministarstvo zdravlja, rada i socijalne skrbi, ali ne kao bolest ili psihijatrijski poremećaj, nego kao nepsihotični društveni fenomen. Taj ekstreman oblik socijalne fobije pogađa pretežno mladiće, obično u tinejdžerskim godinama. Zatvaraju se u kuće i izbjegavaju kontakte, čak i s bliskim članovima obitelji. Pojava je, ali pod drugim imenima, uočena i u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, SAD-u... Jedan je znanstvenik čak zaključio da se takve osobe jednostavno ne uklapaju u moderno doba i život u suvremenom Japanu pa da zato pate jer se ne mogu vratiti u prošla vremena polufeudalnog Japana, koja su duboko usađena u svijest Japanaca i njihovu životnu i kulturnu tradiciju.
Obiteljski odnosi u Japanu mijenjaju se već dugo, djeca se iseljavaju čim uspiju skupiti polog za stan, stariji roditelji smještaju se u staračke domove, a bračni parovi grade individualne karijere i stilove života. Od rata, Japan je toliko podčinjen proizvodnji da smo zaboravili na ljudsko srce, kažu. Za cijenu od 375 dolara na sat jednu će klijenticu, stariju ženu, nedjeljom poslijepodne dočekati obitelj, moći će se poigrati s njihovom djecom i izmaštati da su to njezini unuci. Uključen je i ručak. Nude se i osobni asistenti domaćicama kojima prave društvo dok zajedno čiste kuću i odlaze u kupnju. Jedna je 75-godišnja Japanka unajmila par s malim djetetom jer je željela dodirnuti bebinu kožu. Tvrtka Ikemeso Takkyūbin nudi čak i uslugu rastuživanja ljudi i dovođenja do suza, čime se postiže osjećaj katarze. Naziv tvrtke prevodi se kao "dostavljači suza". Prvi angažman bila je ceremonija rastave braka, na kojoj su ženske klijentice osjetile jače emocije, pogotovo kada im je atraktivni muškarac brisao suze.
Poduzetnik Hiroki Terai zdušno potiče ljude da plaču. Poznata kao rui-katsu ili "traženje suza", ta je praksa posebno popularna među ženama, koje tvrde da im ublažava razinu stresa. Opisano je to i u dokumentarnom filmu "Plakanje sa zgodnim muškarcem", u kojem je filmaš Darryl Thoms istražio taj fenomen. Terai mu je dopustio da snimi jednu od svojih seansi terapije plakanjem. Na ideju o takvom načinu savjetovanja japanskih parova došao je kada je vidio koliko bivših parova treba pomoć kako bi lakše preboljelo razvod. Ceremonija je važan koncept u japanskoj kulturi, od točenja čaja i aranžiranja cvijeća do tradicionalnog treninga samuraja i karatea. – Ceremonija pomaže programirati um i učiniti ga prijemčivim za promjene – kazao je Thoms. Terai mu je otkrio i da su u mnogim slučajevima razvoda žene te koje su inicirale prekid. Mnogi japanski muškarci rade više od 14 sati radnim danom, često i vikendom, a slobodno vrijeme provode igrajući videoigre ili spavajući. Njegova usluga izvorno jest osmišljena kako bi pomogla razvedenim ženama, ali s vremenom je otkrio da ima i širu primjenu. Ona pruža ushićenje koje osjećate nakon što zaplačete. Unajmljeni muškarci moraju biti zgodni jer se žene, tvrdi, ponašaju drukčije u blizini ljudi koji ih privlače, pa su i emocije pojačane kada je blizu netko koga smatraju privlačnim. Širenje zjenica, brži otkucaji srca i drugi znakovi i te kako pomažu. U Latviji pak, piše se posljednjih dana, žene sve češće angažiraju "muževe na sat" kako bi obavili razne kućanske poslove koji se tradicionalno smatraju muškima.
Zbog izražene demografske neravnoteže tamo je sve teže pronaći partnera, ali i majstora za sitne popravke, piše The Sun. Nedavno izvješće Eurostata otkriva da Latvija ima čak 15,5 posto više žena nego muškaraca, triput više od prosjeka Europske unije. U dobnoj skupini iznad 65 godina broj žena dvostruko je veći od broja muškaraca. Dania, koja radi na raznim festivalima, rekla je za The Sun da je na poslu okružena gotovo isključivo ženama. – Nema u tome ništa loše, ali čisto zbog ravnoteže voljeli biste imati više muškaraca, barem za malo flerta ili razgovora – rekla je. Njezina prijateljica Zane priznala je da su sve njezine prijateljice otišle u inozemstvo i tamo pronašle dečke jer je u Latviji više žena nego muškaraca. Razlog je što muškarci kraće žive zbog nezdravih životnih navika, em više puše, em su češće pretili. Latvijke su se tako okrenule kreativnim rješenjima poput usluge unajmljivanja muževa. Na platformama poput Komande24 već za nekoliko eura može se angažirati "muškarac sa zlatnim rukama koji nudi sve, od vodoinstalaterskih i stolarskih radova do popravaka, montaže televizora i sličnih kućanskih zadataka". U Velikoj Britaniji pisalo se naveliko i o poduzetnoj Lauri Young, koja je počela iznajmljivati svog supruga Jamesa ženama koje trebaju pomoć oko kućanskih radova. Usluge naplaćuje 44 dolara po satu, odnosno 280 dolara za cijeli dan. Lista čekanja rasla je iz dana u dan... Ima posla tko hoće raditi.