Malo tko se u Hrvatskoj može pohvaliti iskustvima poput sudjelovanja na maratonu u srcu sjevernokorejskog Pyongyanga, vjenčanja na živopisnim Havajima ili pak ručka s nesvakidašnjim pogledom na životinjski svijet namibijske savane. Mnogobrojni doživljaji iz svijeta stali su u kovčege domaćih zaljubljenika u putovanja – Ive Mihalic Krčmar i Branka Krčmara, bračnog para koji u internetskim bespućima mnogi prepoznaju kao Putoholičare. Jer od svojih su priča stvorili i svojevrsni digitalni spomenar u obliku bloga, a danas na društvenim mrežama inspiriraju druge da krenu u otkrivanje svijeta. Autori su, dakle, prve specijalizirane web-stranice na kojima su se mogle pronaći informacije i savjeti kako najspretnije organizirati putovanje, što im je omogućilo i brz napredak. Instagram era otvorila je neka nova vrata za suradnje, ali putnici influenceri u Hrvatskoj su i dalje su nešto rjeđa pojava od onih klasičnih. Od 2006., kada su otišli na svoje prvo zajedničko putovanje u Tunis, Krčmari su uspostavili tempo koji im je omogućio da u dvadesetak godina posjete između osamdeset i devedeset zemalja. Branko je svojedobno odlučio u potpunosti se posvetiti putovanjima i vođenju portala pa je stoga otvorio i obrt, a Iva radi u školi kao nastavnica informatike, stoga putovanja obavezno kombinira s praznicima.
– Spajamo produžene vikende, pa si uzmemo nekoliko dana da autom obiđemo neki europski grad. Kada idemo na udaljenije destinacije, pokušavamo ih ugurati u period praznika. Branko putuje češće tako da se broj posjećenih zemalja u njegovu slučaju penje skoro do stotke – otpočinje Iva Mihalic Krčmar. Ali statistika im je na začelju prioriteta, o čemu dovoljno govori i činjenica da su se nekim državama rado vraćali.
– U početku smo krenuli putovati s agencijom, a onda smo razmišljali kako bismo se i sami mogli baciti u organizaciju. Prvo takvo iskustvo bio nam je London i to nam se jako dopalo jer ideš kamo hoćeš i sam biraš koliko ćeš vremena provesti na pojedinoj lokaciji. To je bio trenutak kada smo odlučili da ćemo nadalje sve raditi sami. Nakon nekoliko godina dosta ljudi nas je pitalo kako to uspijevamo pa smo se stoga odlučili na pokretanje web-stranice gdje smo o tome redovito pisali. Agencije su super opcija ako stvarno nemaš vremena sve to sam proučiti i isplanirati, ali meni je to gušt. Volim istražiti lokaciju na koju idemo i kako ćemo do toga i doći. Usto, naš je tempo nerijetko malo žešći od onog agencijskog pa je i to jedan od razloga zašto je prevagnula ova opcija – govori Iva. Najljepše im je, domeće, vidjeti da je njihova priča o samostalnoj organizaciji putovanja uspjela inspirirati njihove pratitelje da pokušaju isto.
Oni, pak, u prosjeku svaka dva mjeseca napuštaju rodno Međimurje u potrazi za novim avanturama na manje ili više poznatim mjestima. Putovanja su, priznaje Iva, postala nešto poput ovisnosti. Najteže joj je pao period mirovanja u trudnoći kada je listala fotografije sa starih putovanja u iščekivanju zelenog svjetla doktora za odlazak na prvi let. S druge strane, putovanja su im u neku ruku i posao jer u itineraru moraju ostaviti dovoljno vremena za odrađivanje obaveza. I dalje, naime, punom parom rade na održavanju Putoholičara s pričama i savjetima za putovanja, a paralelno razvijaju i bazu klijenata s kojima surađuju na društvenim mrežama. Zahvaljujući dobrom planiranju i uz zahtjevan tempo, opet uspiju doživjeti više od prosječnog putnika, a na nesvakidašnji podvig odlučili su se kada su svoju ljubav 2015. odlučili okruniti brakom na Havajima. Tada su medijski stupci bili puni naslova o međimurskom paru koji je krenuo na put oko svijeta.
– Havaji su nam stvarno raj na zemlji. Na tako malom otoku imaš sve što ti treba i što si možeš poželjeti – od sunčanja na plaži, sportova i rekreacije pa sve do povijesnih znamenitosti ili pak ludih lokacija za partijanje. Usto je vrijeme uvijek savršeno. Nakon vjenčanja krenuli smo na svojevrsni krug oko Zemlje sa zapada prema istoku. Onda smo tri godine kasnije napravili isto, samo u suprotnom smjeru. Nakon što smo prošli SAD uzduž i poprijeko, odvozili famozni Route 66 i vjenčali se na Havajima, na red su došli Australija, Japan, Ujedinjeni Arapski Emirati… Ako izuzmemo Europu, moglo bi se reći da smo najviše puta bili u Jugoistočnoj Aziji i na Bliskom istoku. Tu smo stvarno susreli najsrdačnije ljude koji su ti spremni pomoći u bilo kojem trenutku. Nekoliko godina smo se stalno vraćali, baš kao i u SAD koji smo od 2015. u više navrata posjećivali. Ondje su nas oduševili nacionalni parkovi koje zaljubljenici u prirodu moraju staviti na svoju listu, to je zaista nešto neviđeno. Zanimljiva je bila i Namibija gdje smo se osjećali kao da smo dio nekog dokumentarca. Potpuno je normalno da ti slon prelazi preko ceste ili da sretneš lavove na ručku – prisjeća se Iva.
Ali na vrhu liste najneobičnijih iskustava ipak su se našla ona u Sjevernoj Koreji. Onamo su se, domeće Iva, uputili s tisuću pitanja, a vratili se s još najmanje toliko. Jedno je to od rijetkih putovanja na koje su otišli u agencijski organiziranom aranžmanu jer drukčija opcija za posjet zapravo i ne postoji. Po dolasku u Kinu, iz koje se do Pyongyanga ide vlakom ili avionom, slijedi obavještajni razgovor o pravilima ponašanja u zemlji.
– Do tog razgovora i nisam imala neki strah, ali moram priznati da su me isprepadali nizom zabrana koje su nam u sat i pol vremena prezentirali. Čim smo prešli granicu, vlak je stao i krenulo je pretraživanje, popisivali su stvari koje smo unijeli u zemlju. Dobili smo lokalnog vodiča, mladu ženu koja je odlično znala engleski i stvarno nam je spremno i bez zadrške odgovarala na sva pitanja, ali stalno nam je prolazilo glavom da stvari koje nam prezentira možda i nisu posve istinite. Tek kad smo se vratili kući i prisjećajući se situacija s kojima smo se susreli, bilo nam je jasno da nismo mogli nikamo otići bez pratnje. Primjerice, ljudi koji su pušili uvijek su imali nekakvu suptilnu pratnju koja ih je držala na oku kako ne bi odlutali od hotelskog dvorišta. Kada smo išli na maraton u Pyongyangu, u jedinom trenutku kada mi se činilo da me baš i ne mogu baš nadzirati, stala sam pored ograde na kojoj je bila djevojčica s djedom. Nas dvije smo pokušavale nešto pričati, a onda me je jedan čovjek potapšao po ramenu i dao mi do znanja da nastavim dalje – prepričava Iva.
U nizu neobičnih putovanja svakako se, u vidu ugodnih iznenađenja uvrstio i Oman koji ih je oduševio ljudima i prirodom, ali i pristupačnim cijenama. Predrasude su razbili i u Brazilu, koji su unaprijed nepravedno ocrnjele priče o pljačkama turista, ali Iva domeće kako je sve stvar prilagodbe i dobre informiranosti o zemlji u koju dolaziš. Pazili su da ne nose brendiranu odjeću i nakit, svaku su večer skidali fotografije s mobitela i izbjegavali kvartove koji tradicionalno slove kao opasni. Neugodniji priču od one koje su očekivali doživjeli su pak u Namibiji.
– Dolazili smo u jedan hotel kada se već spuštao mrak i morali smo se nekamo smjestiti jer rasvjete nema, a životinje su posvuda. Nikako nismo uspijevali naći smještaj jer ondje dobijete samo GPS koordinate prema kojima se morate snalaziti. Odjednom su se pojavila nekakva vrata i ograda nakon koje smo se još neko vrijeme morali voziti. Došli smo do prvoklasnog hotela i nismo mogli vjerovati koliko smo ga malo platili. Na kraju se ispostavilo da su zaboravili dodati jednu nulu na iznosu za noćenje, ali su nam dopustili da prespavamo jer se već smračilo. Ujutro smo shvatili da je to bilo tako skriveno jer je to hotel u koji bogati posjetitelji dolaze na lov. Imaju uređenu pistu gdje omame životinje kako bi ih turisti mogli lakše ubiti. Odmah smo se spakirali i otišli – prisjeća se Iva.
Zasad ih nijedna priča s putovanja nije obeshrabrila u tome da nastave istraživati svijet, a na listi želja trenutačno se nalazi Novi Zeland, kao i prilika da svjedoče magičnoj polarnoj svjetlosti. S druge strane, potvrđuju i kako se od 2006. naovamo način na koji putuju itekako izmijenio, posebice nakon pandemije koronavirusa.
– Bila sam osoba koja je voljela sve staviti na papir i biti spremna za svaku destinaciju, toga više nema. Tako smo nedavno bili na Azorskim otocima i to se dogodilo baš spontano. Doslovno smo kupili kartu i otišli. Ono što sam primijetila jest da zapravo sve više ljudi putuje, pogotovo otkako nam je stigao Ryanair u Zagreb. Mislim da su tu društvene mreže odigrale veliku ulogu, pogotovo u odabiru lokacije. Nekad to bude loše za destinaciju jer bude napučena turistima pa volimo tražiti mjesta koje su možda još uvijek skrivena. Usto, mislim da se promijenila i ona tradicionalna hrvatska percepcija da si sedam dana u godini moraš izdvojiti isključivo za more. Dok smo odrastali, to je nekako bio normativ. Sada ljudi za godišnje češće idu i u europske gradove i vole uložiti u istraživanje novih mjesta – komentira Iva.
Svoja putovanja unazad nešto više od godinu dana moraju prilagoditi i novom članu obitelji – sinu Viliju koji je već obišao 12 zemalja. Na svoj su ga tempo počeli privikavati od prvog dana, ali malim koracima koji su, uvjerena je Iva, zasigurno napravili razliku u njegovoj percepciji putovanja. Tako su prvo otišli do najbližeg grada, zatim i u susjednu županiju, pa na noćenje u Sloveniju i onda na nekoliko dana u Njemačku. Vili je, stoga, sa šest mjeseci bio i više nego spreman za svoj prvi let na Sejšele.
– Naravno da nije bilo jednostavno kao kad smo bili sami, ali nije bilo ni toliko strašno kako su nas uvjeravali. Svjesna sam da se odričemo nekih malih luksuza, poput spavanja u avionu. Toga više nema jer se moramo posvetiti njemu, ali sada kada je prošao godinu i tri mjeseca, sve mu je postalo zanimljivo, kamo god krenuli. Smatram da ti bude onako kako si posložiš u glavi, ali naravno da nisu ni sva djeca ista. Zato smo dali sve od sebe da ga od početka privikavamo na naš život u koji je obilježen putovanjima – zaključuje Iva.