Prije pet godina, za vrijeme sukoba između Azerbajdžana i Armenije, ovaj je dio svijeta upoznao ubojitost dronova. Procjenjuje se kako su upravo zahvaljujući efikasnoj upotrebi turskih dronova Bayraktar azerbajdžanske snage gotovo lakoćom pobijedila armenske zauzevši 72 posto teritorija Gorskog Karabaha da bi onda tri godine kasnije zauzeli i ostatak. Iako nisu Bayraktari najvažniji faktor u azerbajdžanskoj nadmoći u tom sukobu koji je trajao 44 dana te je Azerbajdžan za njihovo efikasno korištenje morao imati i precizne podatke o ciljevima koji su mu, očito, bili osigurani, taj rat bio je obilježen korištenjem ovih dronova. Nešto kasnije, u Ukrajini, na početku sukoba ponovo su ovi dronovi donosili neko olakšanje ukrajinskim snagama, pogotovo u bitci za Kijev, bila je planirana i proizvodnja njihovih modernijih inačica u toj zemlji, no sve to zajedno prikazuje ambiciju Turske na više razina. Prije svega to je ostvarenje utjecaja tamo gdje je to moguće, poglavito u zemljama gdje postoji ozbiljnija populacija stanovništva islamske vjeroispovijesti.
Taj se cilj ostvaruje vojnom moći koju se realizira vlastitim resursima čemu su Bayraktari jasan dokaz. Konačno, takvom politikom Recep Tayyip Erdogan i njegova Turska žele postati ono što je nekada bilo Otomansko carstvo, nezaobilazan geopolitički faktor na svjetskoj razini, ako to nije moguće barem na području šire regije. Tome je dokaz nedavna isporuka neodređenog broja dronova Skydagger Kosovu i to u vremenu kada Turska preuzima zapovjedništvo nad snagama KFOR-a. Turke je malo bilo briga što je na to pobješnjela Srbija, a to je upravo zoran prikaz načina na koji Turska ostvaruje svoj konkretan utjecaj na područjima koja su nekada spadala pod Otomansko carstvo.
- U suštini, oni povećavaju cijenu svakog vojnog napada na Kosovo. Iz iskustava vojski na terenu, vidimo da dronovi mogu neprijateljskim snagama nanijeti velike troškove, rekao je za program Expose Radija Slobodna Evropa Caglar Kurc, stručnjak za odbrambenu industriju sa Univerziteta Abdullah Gül u Ankari. Kosovo je ovu kupovinu predstavilo kao korak ka jačanju odbrambenih kapaciteta, dok je NATO upozorio da se svaki vazdušni potez mora koordinisati s njegovom misijom na Kosovu, KFOR-om. Kojeg je u tom trenutku na čelu, podsjećamo, bila Turska. Prije dvije godine je Kosovo dobilo flotu dronova Bayraktar TB2 a Skydaggera, koji su kamikaze dronovi, navodno je isporučeno na tisuće.
Okretanje fokusa prema Europi Turskoj su omogućila zbivanja na Bliskom istoku, odnosno odustajanje Kurda i njihovog PKK od oružane borbe za vlastitu državu te kolaps režima Bashara al Assada u Siriji u čemu je, sasvim moguće, veliku ulogu imala i Turska. Centar za analizu europskih politika, think tank smješten u Washingtonu, analizirao je turske vojne snage koje su vjerojatno druge po snazi u NATO-u nakon američkih. Turska ima najveće kopnene snage u europskom NATO-u, s gotovo 400.000 kopnenih vojnika, a dvostruko više kada se uključe pričuve. Ima preko 2000 glavnih borbenih tenkova, gotovo polovicu onih u europskom NATO-u, dok njezine pomorske snage imaju ključnu kontrolu i utjecaj nad crnomorskim brodskim putovima.
Od europskih zemalja NATO-a, samo Turska ima sposobnost da se izdigne na nešto učinkovito, barem kratkoročno. Dronovi se i u toj analizi ističu kao apsolutna prednost Turske koja ipak u ovom periodu mora surađivati s Europom na obrani Ukrajine jer u slučaju njezina kolapsa, Rusiji se ponovo otvara prostor za pokušaj dominacije na Crnom moru i povratak na Bliski istok. Vrhunske mogućnosti u razvoju i proizvodnji dronova nedostaju europskom obrambeno-industrijskom kompleksu. Turska vojska sada je prisutna u zemljama poput Libije, Somalije, Sirije, Iraka i Azerbajdžana. Ponudila je savjetovanje, oružje i navodno pomoć u trupama saveznicima u libijskom građanskom ratu kao što smo isto vidjeli u sukobu u Nagorno-Karabahu. U onome što neki smatraju promjenom paradigme, Turska je također pokrenula nekoliko velikih vojnih operacija na sjeveru Sirije i Iraka od 2016. godine, a dužnosnici kažu da Ankara sada nastoji "iskorijeniti terorizam u njegovom izvoru".
Turski dužnosnici prikazuju rastući međunarodni fokus zemlje kao dio "win-win" strategije s partnerskim zemljama, suprotstavljajući se "kolonijalističkom Zapadu", navodi BBC u svojoj analizi. To je dosta zgodna paradigma u odnosu na turska nastojanja koja mnogi prepoznaju kao nastojanje upravo prema tom istom Zapadu. U toj analizi BBC je pobrojao i gdje sve Turska ima vojnu prisutnost. A to je na tri kontinenta i u više od desetak zemalja, Turska je među najopsežnije raspoređenim zemljama svijeta putem bilateralnih sporazuma, misija UN-a i NATO operacija. U
susjednoj Siriji, Turska ima preko 10.500 vojnika, uključujući 6.400 između gradova Ras al-Ayn i Tal Abyad, te 19 vojnih promatračkih točaka u Alepu i Idlibu, izvijestile su u travnju provladine novine Turkiye. Turska prisutnost u Siriji mogla bi se dodatno pojačati u nadolazećem razdoblju, a mediji navode da Turska namjerava sklopiti obrambene sporazume s Damaskom koji bi utrli put za više turskih vojnih baza u zemlji, unatoč izraelskom protivljenju. Procjenjuje se da na sjeveru Iraka Turska ima oko 40 vojnih i obavještajnih baza, a izvješća pokazuju da je u regiji Bashiqa stacionirano otprilike 2.000 vojnika, uz 60 borbenih tenkova i jednu bojnu komandosa. Iako izvješća ne potvrđuju da Turska ima vojnu bazu u Azerbajdžanu, kaže se da su turski vojnici raspoređeni na azerbajdžanskom tlu kako bi sudjelovali u zajedničkim vojnim vježbama i aktivnostima obuke. Samoproglašena Turska Republika Sjeverni Cipar navodno ugošćuje do 40.000 turskih vojnika.
Turska je također izgradila značajnu prisutnost u Somaliji, uspostavivši svoju najveću prekomorsku vojnu bazu, TURKSOM, u Mogadišu 2017. godine. Navodno je u ovoj bazi raspoređeno preko 1000 turskih vojnika, gdje Turska nadgleda obuku somalskih kadeta. Taj je broj povećan za još 500 u travnju 2025., prema lokalnim izvješćima. Iako to još nije potvrđeno, turski stručnjaci također su nagađali da bi Turska mogla uspostaviti bazu u Čadu. Neki izvještaji kažu da je Turska koristila čadsku bazu Abeche za prikupljanje obavještajnih podataka o sudjelovanju UAE u sukobu u Sudanu. Turska je također bila uključena u libijski građanski rat, pružajući bivšoj od strane UN-a priznatoj Vladi nacionalnog jedinstva vojne konzultacije, dronove i topništvo protiv snaga generala Khalife Haftara sa sjedištem u Tobruku. Osim toga, Turska ima vojnu prisutnost na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, Albaniji, Libanonu, Sudanu, Južnom Sudanu, Demokratskoj Republici Kongo i Srednjoafričkoj Republici putem međunarodnih misija ili bilateralnih sporazuma. Podaci koje je prikupio BBC Monitoring pokazuju da je Turska između 2019. i 2025. potpisala sporazume o suradnji s najmanje 34 zemlje, uključujući one o suradnji i obuci obrambene industrije. Ali, BBC primjećuje, sve veća vojna prisutnost Turske u inozemstvu signalizira njezine ambicije da projicira utjecaj izvan svog neposrednog susjedstva.
Nedavna izvješća koja govore da Turska planira povećati broj svojih vojnika u prekomorskim bazama ili čak pokušati uspostaviti nove, sugeriraju da će se ovaj pristup nastaviti. Ovi koraci preklapaju se sa sloganom "Stoljeće Turske" koji široko koriste turski dužnosnici i provladini mediji, ističući ambicije Ankare da igra značajniju globalnu ulogu u 21. stoljeću. Međutim, u analizi CIRIS-a, Center for International Relations and International Security, Centra za međunarodne odnose i sigurnost iz Delawarea u SAD-u, ističe se kako ovi ciljevi nisu osobna ambicija Recepa Tayyipa Erdogana nego se radi o nečemu bitno dubljem. Kada se radi o geografskim i geopolitičkim ambicijana onda govorimo o istočnosredozemnoj regiji i sjevernoj Africi kao glavnim geopolitičkim ciljevima, s pogledom koji se proteže od Gibraltara do Sueza, i traženjem izlaza na oceane.
Karta Osmanskog Carstva je turska mentalna karta, koja je dio geopolitičkog pristupa kao dijela okosnice turskih ciljeva, a ne strategija koju je oživio Erdogan. Kada govorimo o suhim brojkama, onda se može koristiti izvor poput poput GlobalFirepower.com koji rangira Tursku kao 8. silu u svijetu i prvu regionalnu silu. S takvom se procjenom uglavnom slažu svi izvori, a brojke koje tursku vojsku karakteriziraju su doista nevjerojatno velike. Turski obrambeni proračun za 2025. iznosi približno 20 milijardi dolara, a usmjeren je na jačanje obrambenih sposobnosti i modernizaciju oružanih snaga. Turska ima ukupno 890.700 vojnika, uključujući 355 200 aktivnih pripadnika i 535 500 pričuvnih snaga, uz značajne paravojne snage.
Turske zračne snage upravljaju s 1050 zrakoplova, uključujući 250 borbenih zrakoplova, 100 transportnih zrakoplova i preko 150 helikoptera, pružajući snažnu zračnu pokrivenost. Kopnena vojska ima 3000 tenkova, 25 000 oklopnih vozila, 2000 samohodnih topova i 1000 raketnih projektila, što su doista ozbiljne brojke. Turska mornarica upravlja sa 112 plovila, uključujući 16 podmornica, 4 fregate i 8 korveta, održavajući snažne pomorske sposobnosti u Mediteranu i šire. Tu je i rastući program raketne obrane i nuklearnog odvraćanja, s naprednim sustavima za obranu od balističkih raketa i zračnih prijetnji. Ulažu se velika sredstva u domaće obrambene tehnologije, uključujući dronove, napredne radarske sustave i kibernetičku obranu kako bi poboljšala svoje strateške vojne sposobnosti. Međutim, treba primijetiti
kako je ozbiljna količina ove opreme ili u potrebi osuvremenjavanja ili naprosto pred zastarijevanjem ako već nije zastarjela. Primjerice, u zrakoplovstvu su još u upotrebi zrakoplovi F-4 Phantom koje je javnost upoznala još u Vijetnamskom ratu. U planu jest zrakoplov pete generacije no Turska ga ne namjerava kupovati već bi ga radije razvila sama no to se neće dogoditi prije sljedećeg desetljeća. Kod oklopnih snaga još je velik broj Leoparda I, američkih M60 i M48 koji se zamjenjuju Leopardom 2 a počela je polagana isporuka domaćih tenkova Altay MKE L55. I naravno, tu je osnovni problem, a to je da se rat oduvijek dobivao ekonomijom koja je u ovom trenutku kod Turske vrlo slaba.
Zato zapadni stručnjaci sumnjičavošću gledaju ogromne turske vojne brojeve znajući da su oni ispali vrlo varljivima u slučaju Rusije, da ne idemo dalje u povijest. Smjernost Ankare nije bez troškova ili rizika, jer njezino krhko gospodarstvo ostaje Ahilova peta, pa neki zapadni partneri osim na brojeve sumnjičavo gledaju i na njezine vojne ambicije. U sve konkurentnijem svijetu, s brojnim drugim srednje velikim vojnim silama koje također traže veći globalni utjecaj, ostaje za vidjeti hoće li se velike ambicije Turske u konačnici podudarati sa stvarnošću, kaže se u jednoj od analiza.