Trump se zapetljao i s Iranom, a to najviše koristi Rusiji i Kini

U samo nekoliko dana Washington se naglo našao suočen s mogućnošću rata s Iranom. U stvarnosti, to je bio jedan posve predvidiv ishod nakon izbora Donalda Trumpa u studenome 2016. godine. Dobro isplanirani scenarij lagano se odvijao, vodeći, posve neizbježno, na rub rata. No, zemlja je svejedno u šoku. Nakon katastrofične invazije na Irak, ideja da bi SAD ponovno mogao ući u rat na Bliskom istoku za većinu je Amerikanaca apsurdna i nezamisliva.

“Ekonomsko davljenje”

Čak i predsjednik Trump, koji se dugo bunio protiv intervencija u inozemstvu, čini se alarmiran potencijalnim razvojem događaja. No, možda će biti nemoguće zaustaviti marš prema ratu iako bi to možda i želio.

Hrvatske čitatelje, ne manje nego američke, vjerojatno zanima kako smo došli do ove šokantne točke.

Odnos između SAD-a i Irana bio je krhak još od osnivanja Islamske Republike Iran 1979. godine i uvijek je imao potencijala za konflikt. Administracija Georgea W. Busha, koja je Iran prozvala „okosnicom zla“, imala je za jasan cilj srušiti klerikalni režim nakon što se riješe Sadama Huseina u Iraku. No, ti su planovi napušteni kada se Irak pretvorio u stupicu i kaos za američku vojnu silu. Obamina je, pak, administracija svemu prišla na sasvim drugačiji način. Nije tu više bilo strategije za promjenu režima, već se ponajprije bavio ograničavanjem iranskog nuklearnog programa, koji bi mogao biti iskorišten i za proizvodnju oružja.

Kombinacija sankcija i diplomacije pomogla je da 2015. dođu do dogovora kolokvijalno zvanog JCPOA, koji je efektivno zamrznuo iranski nuklearni program na barem deset godina. Protiv tog su se dogovora bunili, s pravom čini se, Izrael, Saudijska Arabija i zemlje Zaljeva koje su tvrdile, a to se i desilo, da dogovor neće promijeniti iransku oštru i prijeteću politiku u regiji. Protiv dogovora je bila i Republikanska stranka počevši od tadašnjeg kandidata za predsjednika, Donalda Trumpa, koji je taj dogovor prozvao „najgorim u povijesti“.

Tijekom prve godine i pol Trumpove administracije, njegov ga je tim za vanjsku politiku uvjeravao da se drži dogovora, zato što se i Iran drži zadanih pravila. Dolaskom Johna Boltona kao glavnog savjetnika i Mikea Pompea kao državnog tajnika – obojica pristaše bombardiranja Irana i svrgavanja vlasti – čak niti uvjeravanje od strane Francuske, Velike Britanije i Njemačke nije Trumpa moglo razuvjeriti od toga da se povuče iz dogovora u svibnju 2018. godine.

Za predsjednika, odluka je imala više veze s unutarnjom politikom – održavanjem predizbornog obećanja te zadovoljštine njegovim evangeličkim proizraelski sljedbenicima i glasačima. Trump je možda zaista vjerovao da može postići bolji dogovor s Irancima.

Međutim, sve je to sada bilo u rukama njegovih suradnika koji su u cijelosti htjeli eliminirati Islamsku Republiku, a ne pregovarati s njome. Nekoliko dana nakon povlačenja, Pompeo je najavio set od 12 tražbina kojima traži potpunu kapitulaciju Irana po pitanju njegovih vanjskopolitičkih i sigurnosnih pravila i odluka. SAD je i ekonomski počeo „daviti“ režim, prijeteći sankcijama svim državama koje su trgovale s Iranom, makar to bili i saveznici. Cilj je bio ili uzrokovati unutarnju pobunu ili osvetu od strane režima koja bi onda opravdala vojni napad na državu koju bi sasjekli jednom zauvijek.

Ako je ikada bilo bilo kakve sumnje o svrsi, ona je uklonjena 2019. kada je SAD počeo raditi pritisak na europske saveznike da se i oni povuku iz JCPOA. Za Europljane, najviši je prioritet bio osigurati da Iran nastavi slijediti pravila i da ne dođe do utrke u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku. U to ime napravili su i financijski mehanizam (Instex) koji bi nastavio “štititi” trgovinu s Iranom od američkih sankcija. Amerikanci su, pak, „ubijanjem“ JCPOA de facto poticali Iran da ponovno pokrene svoj nuklearni program.

Teheran spreman za borbu

To je pozadina nedavnih podataka koji indiciraju kako se Iran priprema za konflikt. To uključuje komunikaciju s iranskim milicijama u Iraku i na drugim mjestima diljem Bliskog istoka, kao i javljanja kako su im dostavljene rakete od strane saveznika u regiji. Nedavni napadi na naftne tankere u Hormuzu i na saudijskom naftovodu mogu se, možda pripisati Iranu. Kao odgovor na to Bolton je najavio odašiljanje nosača aviona i B-52 bombardere u regiju. Sve je bilo spremno za konflikt.

Predsjednik Trump tvrdi kako to nije ishod kojeg želi. Možda osjeća rizik za svoj mandat i potencijalan rat bez kraja, pa pleše između prijetnji Iranu i pokušajima da ispregovaraju „pošteni dogovor“.

To što želi mir je pohvalno, no dok su mu instrumenti oni koji žele vidjeti pokoreni Iran ima jako malo prostora za pregovore i malo alternativa za konflikt. Ne treba biti empatičan prema iranskom fanatičnom režimu da vam bude jasno da oni neće kapitulirati niti prihvatiti ekonomski kolaps bez borbe.

Najbolja je nada u izbjegavanju rata ako se i druge strane odluče, na neki način, suprotstaviti američkim sankcijama i pomoći Iranu. No, čini se da Europljani nemaju želuca za otvoreni konflikt sa Sjedinjenim Državama. Tu bi mogli pomoći Rusi i Kinezi koji preziru način na koji Amerika želi svrgavati režime te bi mogli pomoći svojim iranskim prijateljima da odole pritisku, sve dok ne shvate da im još više ide u korist da se SAD opet zapetlja u još jedan nerazrješivi konflikt na Bliskom istoku.