Što se krije iza Trumpovih riječi u intervjuu koji je odjeknuo svijetom: Prvi put sažima ono što se dosad nagađalo

"Moja vlastita moralnost. Moj vlastiti um. To je jedino što me može zaustaviti", odgovorio je američki predsjednik Donald Trump na pitanje o tome gdje su granice njegova mišljenja i djelovanja. U tim rečenicama u intervjuu za The New York Times, Trump ne daje tek izjavu, već prvi put sažima ono što se dosad nagađalo, procjenjivalo ili pokušavalo zaključiti iz njegovih poteza: svoju doktrinu. U njoj je moć osobna, vlasništvo temelj kontrole, pravo je samo pitanje definicije, prijetnja stvar procjene, ugovori imaju rok trajanja, presedani ne obvezuju, a institucije vrijede samo "pod određenim okolnostima".

Potpuno izokrenuo Kanta

Ironično, njegova će doktrina – samo pojmovno – dozvati Immanuela Kanta i "moralni zakon u njemu", no potpuno će je izokrenuti. Kod Kanta moral djeluje kao opći zakon koji ograničava moć, dok u Trumpovoj formulaciji moral postaje osobni kriterij vlasti. Politička razlika je presudna: granica se više ne povlači pravilom koje vrijedi za sve, nego procjenom onoga tko odlučuje i svaka odluka stoji sama za sebe.

Kad govori o granicama vlastite moći, Trump ih ne veže ni uz pravo ni uz institucije, nego uz sebe. "Moja vlastita moralnost. Moj vlastiti um. To je jedino što me može zaustaviti", kaže. Na pitanje treba li se njegova administracija pridržavati međunarodnog prava odgovara potvrdno: "Da, treba", ali odmah povlači granicu: "ovisno o tome kako definirate međunarodno pravo". Upravo tu nastaje lom. Pravo prestaje biti okvir koji prethodi odluci i postaje pojam koji se odluci prilagođava. U povijesnom smislu, to je obrat u odnosu na poredak koji je nastajao upravo s idejom da pravila nadžive pojedine lidere i ograniče one koji imaju najviše moći. U Trumpovoj formulaciji pravila ne nestaju, ali gube autonomiju – postaju alat, a ne granica.

Isti obrazac vidi se i u načinu na koji definira prijetnju. Ona se ne određuje univerzalnim kriterijima, nego posljedicama po Sjedinjene Države. U razgovoru o Venezueli novinari su Trumpa suočili s pitanjem presedana: po čemu se američka intervencija razlikuje od mogućeg kineskog poteza prema Tajvanu ili ruskog prema Ukrajini. Odgovor ne ide prema pravu, nego prema učinku. "Ovo je bila stvarna prijetnja", kaže Trump o Venezueli, pozivajući se na migracijske i sigurnosne posljedice. Usporedba s Kinom – "niste imali ljude koji se slijevaju u Kinu" – pokazuje da u toj logici ne postoji univerzalni standard. Kad razgovor dođe do Tajvana, granica se dodatno personalizira.

"Na njemu je što će učiniti", kaže o kineskom predsjedniku Xi Jinpingu, dodajući da to ne očekuje "dok sam ja predsjednik". Razlika se tako ne povlači pravilom, nego trenutkom i odnosom među liderima. U američkoj povijesti, inače, riječ doktrina imala je drukčiju funkciju. Monroeova doktrina iz 1823. jasno je definirala granice: zapadna hemisfera zatvorena je za europske sile, dok se SAD obvezuju na neintervenciju u Europi. Bila je to doktrina interesa, ali i prostorno određena i odvojena od osobnosti predsjednika koji ju je izgovorio. Trumpova doktrina ide suprotnim smjerom. Ona ne povlači crtu na karti, nego u svijesti onoga tko odlučuje. Granica više nije kontinent ili sfera utjecaja, nego trenutačna procjena predsjednika o tome što jest, a što nije prijetnja.

Iz iste logike proizlazi i naglasak na vlasništvu. "Vlasništvo je vrlo važno", kaže Trump, objašnjavajući zašto ugovor ili savez za njega nisu dovoljni. Razlog nije pravni, nego psihološki: to je njegov "osjećaj da je vlasništvo nužno za uspjeh". Vlasništvo, dodaje, daje razinu kontrole koju nije moguće postići sporazumom – nešto što se ne može dobiti ni najmom ni ugovorom. Kad se ta logika prenese na geopolitiku, teritorij prestaje biti pitanje suvereniteta ili savezništva i postaje instrument izravne kontrole. Zato, upitan što mu je veći prioritet – Grenland ili očuvanje NATO-a – Trump ne bira izravno, ali prihvaća samu dilemu: "Možda će to biti izbor", gdje, u svom idiolektu – u kratkim, zatvorenim iskazima, snažnom personalizacijom i eliptičnim formulama, prvi put otvoreno priznaje da bi savezničke obveze i teritorijalni interes mogli doći u izravan sukob.

Relativizira se i vrijeme. Obveze nisu trajne, a sporazumi ne stvaraju dugoročnu obvezu. "Ako istekne, istekne", kaže o sporazumu New START, posljednjem važećem američko-ruskom sporazumu o ograničenju strateškog nuklearnog naoružanja, koji istječe u veljači ove godine. "Jednostavno ćemo sklopiti bolji sporazum", dodaje. Istek se ne tretira kao lom, nego kao tehnički detalj, iako bi njegovim završetkom svijet prvi put nakon više od pola stoljeća ostao bez ikakvog formalnog ograničenja dvaju najvećih nuklearnih arsenala. Kontinuitet nije vrijednost sam po sebi, a stabilnost ne predstavlja obvezu.

Jedina granica – on sam

Na kraju tog niza dolaze i institucije – domaće i međunarodne. One ne nestaju, ali prestaju biti granica. Sudovi imaju moć samo "pod određenim okolnostima", a odluke koje ne odgovaraju mogu se zaobići promjenom forme. Izvanredne ovlasti ostaju stalno dostupne: "nisam baš osjetio potrebu da to učinim". Isto vrijedi i za međunarodne institucije i režime. One postoje kao forumi i procedure, ali ne kao obvezujući autoritet. Ne određuju granice dopuštenog, nego cijenu njihova zaobilaženja. Trumpova doktrina tako ne opisuje iznimku, nego poredak u kojem je jedina trajna granica – on sam.

Video