'Djeca migranti pobjegnu u Njemačku,
 ali još se vode kao da su u RH'

Rodio sam se kad se žito želo – slikovito je opisao muškarac htijući se pošto-poto “prodati” pod maloljetnika iako su mu se kroz tamnu kosu caklile sijede vlasi. Koliko mu je godina zapravo, bilo je teško dokazati. Nikakvih dokumenata nije imao uza se pa prihvatilište u kojem se zatekao nije imalo druge no povjerovati mu.

Kao i u ostalim takvim slučajevima, vještačenje kojim bi se moglo utvrditi koliko je uistinu star nije dolazilo u obzir. Preskupo je pa se zato u nas uopće ne primjenjuje. Jedina mogućnost koja ostaje jest nekom vjerovati na riječ i nadati se da će protekom vremena sam dati točne podatke.

– Puno maloljetnika koji stižu u Hrvatsku nema identifikacijske dokumente. Bilo da ih nisu uzeli sa sobom, ili ih nisu imali ni u svojoj državi, ili su ih izgubili na putu. Iz tog objektivnog razloga je teško utvrditi njihovu dob. Ministarstvu unutarnjih poslova koje je nadležno za postupak azila ponekad treba više mjeseci da utvrdi identitet tražitelja azila koji nema dokument. Ponekad to ni ne uspije. I to je normalno – jer je za tražitelje azila vrlo čest razlog bijega iz svoje zemlje upravo službena vlast, državne institucije. Tako da MUP ne može jednostavno kontaktirati s tom državom i tražiti informacije jer bi tako možda ugrozio samog tražitelja koji je eventualno trpio progon i prijetnje za život od samog tog režima, države – kaže Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi i nositelj prestižnog nagrade Europski građanin.

Na drugom kraju države nekako u isto doba kada se muškarac sijedih vlasi pokušao prošvercati kao maloljetnik, u dom u kojem su zbog problematična ponašanja odlukom sudova smješteni maloljetnici, Centar za socijalnu skrb odlučio je da valja smjestiti nekolicinu mladića izbjeglica.

I oni su kazivali da im je manje od 18, no iskusnom oku odgojitelja ta priča nije držala vodu. Dokumentacija koju su dečki imali uza se bila je vrlo oskudna, tek nalaz o hitnom liječničkom pregledu i rješenje o prekidu dotadašnjeg skrbništva. I to je bilo to. Smješteni su na improvizirane pomoćne ležajeve, dovučene u neku od soba što su inače štićenicima doma služile za dnevni boravak. Klinci iz popravnog samo su ih gledali. Njihov jezik nije govorio nitko, ni odgojitelji, a pogotovo ne štićenici.

Uostalom, takva je slika identična u svim domovima – prevoditelja jednostavno nema pa je sporazumijevanje svedeno na komunikaciju “rukama i nogama”. Zaposlenici doma nisu imali druge no dečkima neutvrđene dobi pružiti krov nad glavom jer “djeca bez pratnje-strani državljani, sukladno odredbama Zakona o socijalnoj skrbi, imaju pravo na uslugu smještaja koju pružaju pružatelji socijalnih usluga za djecu.

Usluga smještaja obuhvaća stanovanje, prehranu, aktivnosti brige o zdravlju, njegu, odgoj, socijalni rad, psihološku podršku, socijalno-pedagošku podršku, skrb tijekom noći i aktivno provođenje vremena”, tumače nam u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku propis.

Osim krova nad glavom, djeca izbjeglice imaju i pravo na naknadu za osobne potrebe, što trenutačno iznosi oko stotinu kuna mjesečno, a podmiruje se iz proračuna. EU za njih ne daje ništa. Novčano pomažu jedino djecu koja su preseljena sukladno dogovoru o kvotama, a po tom je modelu k nama iz Italije i Grčke preseljeno samo dvoje djece.

Uhvaćeni na granici

Koliko se uopće propisani paket zakonskih obveza može ispuniti ako se s tom djecom zbog jezične barijere ne možeš ni komunicirati, nije teško pretpostaviti. U svakom slučaju, smještaj djece izbjeglica, bez obzira jesu li uistinu maloljetni ili to tek treba pokušati ustanoviti, u domove za djecu nije prihvatljiv ni jednoj ni drugoj skupini, misle to mnogi, a javno izgovara psiholog Dražen Klarić iz Isusovačke službe za izbjeglice:

– Kompleksna je to i komplicirana priča. Svi smo svjesni da smještaj nije primjeren, ali Ministarstvo ne mijenja tu politiku i ide se linijom manjeg otpora. Neki drugi oblici smještaja – poput centralne prihvatne ustanove za maloljetnike – bili bi puno prihvatljiviji.

U takvoj bi ustanovi maloljetnici boravili od tri do šest mjeseci sa stručnjacima, ondje bi imali kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, mogućnost školovanja, učenja jezika... nakon čega bi se tražila ustanova ili udomiteljska obitelj za njih. Prihvat bi u tom slučaju bio puno kvalitetniji, a imali bismo jasniju sliku koliko maloljetnika uopće ima. Jer, oni se rijetko zadržavaju, bježe, i jako ih mali broj ostaje – govori Klarić.

Potvrđuje to i primjer mladića dovedenih u dom za djecu problematična ponašanja koji su ubrzo nakon smještaja “dali petama vjetra”. Njihov je nestanak prijavljen policiji, a poslije se moglo čuti da im se trag zameo u Njemačkoj. No, u nekoj rutinskoj kontroli koja je kasnije uslijedila u domu na papiru su se vodili kao da su još uvijek tamo, što je iznenadilo i same zaposlenike koji su nestanak prijavili. Nagađaju da je to zato što pravodobne razmjene informacije kroz sustav nema. Na primjer, u Prihvatilištu za tražitelje azila u zagrebačkim Dugavama, odakle maloljetnici najčešće i odlaze put domova za djecu, kažu nam da povratnu informaciju o tome da je netko u bijegu ne dobivaju i da se stoga u njihovim evidencijama vode da su u Hrvatskoj i oni koji su odavno prešli preko granice.

– Čim osoba napusti dom, obavještava se o tome policija i nadležno ministarstvo, što pretpostavljam rade i za drugu djecu koja su tamo smještena. Neki od maloljetnika koji su uhvaćeni u pokušaju prelaska granice vraćeni su u domove. U tom slučaju u policijsku postaju mora doći posebni skrbnik ili službena osoba iz doma – tumači nam Tvrtko Barun.

“Sukladno podacima prikupljenim od pružatelja socijalnih usluga o bjegovima u 2016. godini bilo je 74 bjegova djece bez pratnje muškog spola koji su svi prijavljeni policiji i nadležnom Centru za socijalnu skrb. Dodatno je važno naglasiti da je broj bjegova djece bez pratnje relativno visok s obzirom na to da se Republika Hrvatska smatra zemljom tranzita i da pružatelji socijalnih usluga, kao i drugi sustavi poduzimaju sve kako bi se broj bjegova djece smanjio i Republika Hrvatska bila njihova odredišna zemlja”, odgovara Ministarstvo na čijem je čelu Nada Murganić o broju bjegova djece – izbjeglica smještenih lani po domovima.

Sad, da se broj bjegova smanjio i da je Hrvatska postala željenom destinacijom, teško je povjerovati. No, činjenica je da se drastično povećao broj zahtjeva za međunarodnom zaštitom u nas. Samo u prvih šest mjeseci ove godine zatražili su ju 130 maloljetnika bez pratnje. Svi su muškarci, a najbrojniji među njima su oni u dobi od 16 do 17 godina.

Usporedbe radi, tijekom cijele prošle godine međunarodnu zaštitu je u nas zatražilo 160 maloljetnika i jedna maloljetnica. Godinu ranije takvih je zahtjeva bilo ukupno – pet. Sve veći priljev migranata u našu zemlju – a među njima su maloljetnici (i oni koji se tako osjećaju) koji putuju sami doveo je do toga da je ministrica Nada Murganić u svibnju poslala depešu svim “pružateljima socijalnih usluga za djecu bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi i za djecu s problemima u ponašanju kojima je osnivač RH”.

U toj se uputi navodi da se na području Hrvatske svakodnevno zatječe sve veći broj djece bez pratnje kojima je potrebno pružiti uslugu privremenog smještaja u kriznim situacijama pa se, s obzirom na to da je riječ o izvanrednoj situaciji, osigura smještaj svima, bez obzira na iskazane kapacitete.

“Na dan 12. lipnja 2017. godine uslugu smještaja pružalo je ukupno 12 pružatelja socijalnih usluga za djecu za ukupno 54 djece bez pratnje, od čega troje djece ima status azilanata, a jedno dijete je pod supsidijarnom zaštitom.

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, odnosno sustav socijalne skrbi pruža socijalne usluge djeci bez pratnje – stranim državljanima u okviru svoje nadležnosti više od 20 godina te su se sukladno pozitivnim propisima usluge pružale od strane domova socijalne skrbi koje pružaju socijalnu uslugu privremenog smještaja - prihvata djeci s problemima u ponašanju te je prosječno bilo 30 do 45 prihvata djece bez pratnje - stranih državljana godišnje, dok se u posljednjih godinu i pol nakon zatvaranja tzv. migrantske rute pruža socijalna usluga smještaja za 20 do 60 djece bez pratnje u jednom danu, odnosno u 2016. godini pružatelji socijalnih usluga za djecu (kojima je osnivač Republika Hrvatska) pružili uslugu smještaja za ukupno 162 djece bez pratnje, kod 13 pružatelja socijalnih usluga”, odgovor je Ministarstva.

Baš zbog te “navale” ministrica Murganić je, dodaju, i donijela uputu, a tijekom prošle godine Ministarstvo je prikupilo podatke o smještajnim kapacitetima po domovima. Izračunali su da se u državnim domovima može smjestiti između 97 i 101 maloljetni izbjeglica, a kod privatnika ima mjesta za njih još 32 do 34, ako se osigura novac da im se to i plati.

“Na ovaj način ostvareni su preduvjeti za pružanje socijalne usluge smještaja ukoliko se poveća broj djece bez pratnje. Kako bi se osigurali preduvjeti za žurno smještavanje djece bez pratnje-stranih državljana posebice u noćnim satima, tijekom vikenda i blagdana upućena je predmetna uputa ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nade Murganić iz svibnja 2017. godine”, obrazlažu u Ministarstvu zbog čega je ministrica poslala depešu po domovima, što je očito izazvalo pomutnju među ravnateljima, a sami uvjeti improviziranog smještaja zacijelo nisu pripomogli ni maloljetnim izbjeglicama da se što bolje i prije integriraju u naše društvo, što bi trebala biti intencija.

Upravo na problematiku s kojom se suočavaju maloljetne izbjeglice, ali i zaposlenici domova koji bi o njima trebali skrbiti ukazuje se i u završnom izvješću Procjena potreba za izgradnjom kapaciteta u sustavu zaštite djece bez pratnje provednog u sklopu projekta Djeca izbjeglice i migranti u Hrvatskoj.

Barbara Herceg Pakšić i Ivana Jeđud Borić ondje su navele kako i kod nekih stručnjaka “postoje određeni strahovi koji se uspješno prevladavaju kroz izravni rad s djecom. Neki od strahova koji se navode su: strah od terorizama, radikalizacije, bolesti, silovanja itd. što je rezultiralo i odlukama da u pojedinim ustanovama s djecom bez pratnje rade samo muškarci”. U istom se izvješću navodi i da su djeca -izbjeglice uglavnom segregirana po smještaju, no integrirana kroz svakodnevne aktivnosti, barem u nekoj mjeri te da “u pojedinim odgojnim ustanovama dolazi i do incidenata i sukoba između djece bez pratnje i djece hrvatskih državljana i to zbog rasističkih stavova djece državljana”.

Što se pak tiče opažanja stručnjaka iz javnog i civilnog društva koji su sudjelovali u Projektu, njihova je procjena da je sustav koji skrbi o djeci bez pratnje manjkav, da se radi napamet bez specifičnih znanja i vještina, da se ne ulaže u edukaciju stručnjaka, posebno u javnom sektoru što rezultira time da u praksi ljudi postaju frustrirani i ne znaju kome se obratiti. Neovisno o tome dolaze li iz civilnog ili javnog sektora stručnjaci intervjuirani u sklopu projekta usuglasili su se da je “smještavanje djece bez pratnje u odgojne ustanove loša ideja”, a smatraju da ni domovi za djecu nisu najadekvatniji izbor, no da su ipak bolje rješenje te da bi optimalno bilo osigurati centralizaciju i umrežavanje usluga i resursa za djecu bez pratnje, a samoj djeci osigurati smještaj u organiziranom stanovanju i udomiteljstvu”.

Struka lošim smatra i smještanje maloljetnika bez pratnje u prihvatilište za tražitelje azila zajedno s odraslima. U dijelu istraživanja u kojem su sudjelovale po jedna zaposlenica policije i Ministarstva za demografiju, te su službenice prstom uprijele u posebne skrbnike. Nije im jasno kako se oni biraju jer se u “praksi često događa da nisu dostupni kad je potrebno”, čak ni u radno vrijeme, te “nisu upoznati s nacionalnim i međunarodnim dokumentima i ne znaju savjetovati djecu”.

Brojne rupe u sustavu

– Situacija je pomalo shizofrena – slikovito opisuje Dražen Klarić, dodavši ipak kako se nada da će Savjet čiji je član doskora izraditi protokol kojim bi se, ako ne sve, pokrpale neke rupe u sustavu.

A njih je napretek. Na primjer, ukoliko se maloljetnik smješten u nekom od domova izvan Zagreba odluči podnijeti zahtjev za međunarodnom zaštitom, s njime razgovor mogu obaviti jedino službenici MUP-a koji rade u Prihvatilištu u Zagrebu zbog čega su njihova putovanja gotovo pa svakodnevna. Kao apsurd policajci će istaknuti i da maloljetnik ili punoljetna osoba, sasvim je svejedno, koja je smještena u prihvatilištu gdje je podnijela zahtjev za azilom u prihvatilištu ostaje i kada joj zahtjev bude odbijen jer je Sigurnosno-obavještajna agencija procijenila da se radi o osobi čijem zahtjevu ne treba udovoljiti zbog “sigurnosne zapreke”. Iako su tajne službe nekog etekitirale mogućom terorističkom prijetnjom, takvu se osobu vraća natrag među ostale migrante. I tako u krug.