Tko bi mogao biti šesti na Pantovčaku: Imamo formulu za budućeg vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH

Kao hvatanje magle. Tako izgleda predviđanje budućnosti, vjeruje li se mudrom narodu. Mi nismo Nostradamus, ali budući da vjerujemo da je budućnost, osim poput magle, i kao vjetar; ne vidiš je, ali osjetiš otprilike kamo će puhati, odlučili smo se baciti u potragu za novim predsjednikom Republike Hrvatske. Ne ide Zoran Milanović nikamo, nije to posrijedi, ali drugi mu je mandat u tijeku, nakon kojeg više nema mogućnosti ponovne kandidature pa smo pokušali potražiti tko bi ga mogao naslijediti. Odmah ćemo na početku reći da su nam se u strankama samo nasmijali kad smo ih pitali imaju li već nekoga na umu, što nije posve čudno jer, osim Franje Tuđmana, ostali su predsjednički kandidati svoje ambicije obično izrazili od sedam do pet mjeseci prije samoga izbornog dana. Točnije, njihove su ambicije izrazile stranke u njihovo ime.

A temeljimo li profil novoga budućeg predsjednika na profilima dosadašnjih, formulu o osobi koja bi mogla biti sljedeći vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH te, naravno, prvi čovjek zemlje, imamo. Ako mislite da je za predsjedničku kandidaturu dovoljno imati lice koje stane na jumbo plakat i slogan, e pa nije. Hrvatski predsjednici možda nemaju puno stvarne moći, ali da bi došli do ureda s pogledom na muflone i jelene lopatare, trebaju proći pravi politički poligon. Prije svega, povijest je pokazala da najprije treba imati dobru poziciju unutar stranke. Nitko "izvan sustava" zasad nije došao preko noći i pomeo konkurenciju iako je to zamalo za rukom pošlo Miroslavu Škori, ali o tome ćemo kasnije. Dosadašnji predsjednici?

Uglavnom su to bili ljudi koji su već godinama sjedili po predsjedništvima stranaka, odborima, ministarstvima, s pristupom infrastrukturi, a i ponekom marketinškom "čarobnjaku". Drugo što potencijalnom predsjedniku treba, temeljimo li potrebe na dosadašnjim iskustvima, jest jednostavno; da ga/je ljudi znaju. Nema ništa od kampanje ako tu osobu ljudi ujutro ne mogu prepoznati iz nekog saborskog prijenosa, ministarske fotelje ili barem s Facebooka. Kandidati koji su već bili "negdje u vlasti" imaju prednost jer birači, unatoč svemu, vole poznata lica.

Čak i ako se ne mogu točno sjetiti odakle su im poznata. Treće, onaj tko želi biti predsjednik, mora znati voditi kampanju koja ne uspavljuje ljude. Dakle, osoba mora biti simpatična, s dobrim poantama, pokojom pošalicom, a opet dovoljno ozbiljna. Mora znati nasmijati, a kad treba, reći i nešto što barem zvuči kao državnički stav. Četvrto je karizma, minimalna, ako ništa drugo. Nije dovoljno samo izgledati ozbiljno na billboardu, predsjednik kojeg ljudi biraju onaj je s kojim se mogu zamisliti da popiju kavu, ali i u isto bi mu vrijeme dali i da ih predstavlja na summitu.

Neki to prirodno imaju, drugi nakon što im karizmu napravi PR agencija i tri konzultanta. Ali o tom potom. Peta i posljednja karakteristika budućeg predsjednika, ako gledamo profile dosadašnjih, mora biti hvatanje birača koji mu nisu "u dvorištu". Na što mislimo? Nema ništa od toga da vas voli samo vaša stranka ili samo Zagreb ili samo Dalmacija. Pravi pobjednici spajaju umirovljenike i mlade, lijeve i desne, gradske i ruralne. Ili barem naprave da to tako izgleda dva tjedna prije izbora.

A sad kad smo napisali ovaj svojevrsni vodič za buduće predsjednike, idemo prvo do onih na čijim smo profilima temeljili svojih pet postavki. Od prvih demokratskih predsjedničkih izbora 1990. godine do danas, Hrvatska je imala pet predsjednika, a svaki od njih došao je na Pantovčak u jedinstvenome političkom kontekstu, s različitim odnosima unutar svojih stranaka, specifičnim životnim i političkim iskustvima te jedinstvenim pristupima kampanji. Iako se razlikuju po osobnim stilovima i okolnostima u kojima su birani, sve njihove pobjede dijele nekoliko ključnih zajedničkih elemenata. Jedan od najvažnijih je činjenica da su imali snažnu stranačku podršku, jasno definiranu i pravodobnu kandidaturu te su vodili kampanje koje su učinkovito adresirale želje i potrebe biračkog tijela u danom trenutku.

Priča o tome zašto su upravo oni postali kandidati svojih stranaka također otkriva puno o unutarnjim političkim procesima, stranačkim kalkulacijama i strateškim odlukama. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske, nije bio samo kandidat. Bio je začetnik i neupitni vođa HDZ-a od samog njegova osnutka. U vrijeme raspada Jugoslavije i dolaska višestranačja, njegova je kandidatura bila gotovo automatska. HDZ je tada bio novi politički pokret sa snažnom nacionalnom idejom, a Tuđman je bio simbol promjena i osamostaljenja. Nije postojala realna alternativa unutar stranke ni šire javnosti jer Tuđman je slovio, prije svega, kao lider države u nastajanju.

Stjepan Mesić, iako nije bio predsjednik HNS-a u trenutku svoje kandidature za predsjednika države, bio je jedan od istaknutijih članova s bogatim političkim iskustvom. Njegova kandidatura nastala je kao dio složenoga taktičkog dogovora unutar lijevog centra. S jedne strane, HNS je tražio kandidata koji može okupiti širi centar i biti prihvatljiv biračima koji nisu željeli previše radikalne promjene, a s druge strane, Mesić je imao imidž pristupačnog političara, s iskustvom i stilom prihvatljivim široj javnosti. U trenutku kada je Dražen Budiša iz HSLS-a bio glavni kandidat ljevice, Mesić se pokazao kao iznenađujuća, ali vrlo uspješna alternativa. Posebno za one koji su tražili da njihov predsjednik bude i netko s kim će se moći poistovjetiti na svakodnevnoj razini, a Mesićevi vicevi, pošalice i neposrednost svakako su pridonijeli tome da ga na listićima zaokruži većina.

Ivo Josipović je, s druge strane, unutar SDP-a bio kompromisni kandidat. Njegova kandidatura uslijedila je nakon unutarstranačke bitke, ali Josipović se isticao kao umjereni, stručni političar sa stabilnim imidžem iako nije bio karizmatični vođa kakvog si stranke često priželjkuju. SDP je u njemu prepoznao kandidata koji može ujediniti različite struje unutar stranke te biti prihvatljiv široj javnosti. Njegova kampanja bila je usmjerena na temeljne vrijednosti pravde i dostojanstva, a pristup je bio pragmatičan i stabilan, bez pretjerane retorike.

Snažnu bazu unutar stranke u trenutku kandidature nije imala ni Kolinda Grabar-Kitarović, koju je, zapravo, vrh HDZ-a prepoznao zbog, kako su tada pojašnjavali, njezina međunarodnog ugleda, energije i potencijala za profiliranje kao "moderne i dinamične političarke". Njezina kandidatura bila je strateški izbor kojem je cilj bio osvježiti imidž HDZ-a, naročito nakon SDP-ovih mandata. Stranački vrh, predvođen tadašnjim predsjednikom Tomislavom Karamarkom, želio je pokazati novu figuru koja bi mobilizirala desničarsku i domoljubnu bazu, ali i približila HDZ umjerenijim biračima. Njezina emocionalna kampanja te domoljubne poruke bile su u skladu s tim strateškim ciljevima.

Zoran Milanović vratio se na političku scenu kao kandidat SDP-a u trenutku kad stranka nije imala previše jakih i karizmatičnih figura za predsjedničke izbore. Unatoč kritikama na račun njegova premijerskog mandata, i dalje je ostao percipiran kao snažan predstavnik lijevog centra i osoba koja može okupiti SDP-ov birački korpus. Milanovićeva kandidatura bila je pragmatično rješenje za stranku, a cilj je bio da se izbori za Pantovčak u jeku podijeljene desnice i protukandidatkinje koja je sama sebi u kampanji zabijala autogolove.

A kad smo kod kampanje, kandidature svih dosadašnjih predsjednika objavljene su otprilike pola godine prije samih izbora, osim u Tuđmanovu slučaju. On nije imao klasičnu kampanju s obzirom na to da je bio dominantna figura u vrijeme formiranja hrvatske države. Mesić je svoju kandidaturu objavio šest mjeseci prije izbora 2000. godine, Josipović je stupio na scenu sredinom 2009., K. Grabar-Kitarović je najavila kandidaturu u lipnju 2014., a Milanović, isto tako, u lipnju, ali 2019. godine. Izbori su, podsjetimo, svakih pet godina, uglavnom u prosincu.

Kao što je već svima jasno, svi su naši dosadašnji predsjednici ujedno profesionalni političari iako nije da nije bilo pokušaja i iz drugih voda. Sjetimo se Borisa Mikšića iz Amerike, biznismena koji je obećavao da će u Hrvatsku dovesti Clintona i policiji nudio svoju jahtu da patrolira Piranskim zaljevom, plakate Nadana Vidoševića "škicale" su rado dame jer ih je podsjećao na Georgea Clooneyja, a nećemo zaboraviti ni Miroslava Škoru, koji je zamalo ušao u drugi krug 2019. osvojivši respektabilnih 465 tisuća glasova.

Ali u biti, predsjednički izbori u Hrvatskoj oduvijek su mjesto gdje se bira između poznatoga i još poznatijega. Pantovčak, iako možda simboličan, privlači političke veterane, ambiciozne stranačke kadrove i ponekog neovisnog sanjara. A tko bi takvi mogli biti na izborima 2029.?

U HDZ-ovu katalogu ozbiljnih kandidata sve se češće otvara stranica s imenom Ivana Anušića, bivšeg župana, sada ministra obrane. Na papiru državnički smiren, vojnički precizan. U stvarnosti kandidat koji ne uzrujava (gotovo) nikoga, što je već pola puta do Pantovčaka. U njegovu slučaju ne treba izmišljati toplu vodu, dovoljno je pozvati se na stabilnost, sigurnost i pustiti nekoliko snimki s vojnih mimohoda. Birači vole uniformu, pogotovo ako dolazi s podrškom HDZ-ove infrastrukture. U nekim najluđim scenarijima, možda i sam trenutačni premijer Andrej Plenković zaključi da mu je dosta vođenja stranke i da on, u vječnom rivalstvu, može biti bolji predsjednik od Zorana Milanovića pa se sam zaputi prema Pantovčaku, ali za to – živi bili pa vidjeli.

Na drugoj strani političkog spektra je Siniša Hajdaš Dončić. Tehnički potkovan, politički korektan, ali nešto teže pamtljiv, barem zasad. Njegova kampanja mogla bi uspjeti ako se birači zažele mirnog predsjednika koji ne provocira, a SDP je tu imao solidnog kandidata koji je mogao ponoviti recept Ive Josipovića. O Davorku Vidoviću govorimo, ali on je sad u Socijaldemokratima, što mu je ozbiljno srozalo stranačku infrastrukturu, međutim umjerenost, pravnička dikcija i dojam da je uvijek racionalniji od većine političke scene mogao bi biti dobar recept. Problem je jedino što birači danas i nisu više toliko oduševljeni racionalnošću, više ih zanima dobar viralni trenutak. Vidović uvijek, s druge strane, igra na kartu ozbiljnosti, a pitanje je samo je li ta karta uopće još u igri?

Na poziciji "nešto drugačije" ističe se Sandra Benčić iz Možemo!. Zelena, fokusirana na prava, pravdu i planet. Donijela bi temu klimatske krize na Pantovčak, a ako uspije prijeći granicu između političkog entuzijazma i šire biračke baze, mogla bi iznenaditi. Baš kao i Tomislav Tomašević, koji je već pomalo najavljivao da gradonačelnik više neće biti nakon drugog mandata, a hoće li u utrku za fotelju koju je želio i njegov prethodnik Milan Bandić, naravno, još ne znamo.

Razmislit će još oni, ima dana, baš kao i noći, a znamo da ne spava ni diplomacija, što nas dovodi i do mogućnosti da HDZ na novim predsjedničkim izborima poželi "europsku varijantu" Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednicu 2.0. U tom slučaju ima čak dvije opcije: Mariju Pejčinović Burić i Dubravku Šuicu. Obećavaju zrelost, iskustvo, strane jezike i razumijevanje Bruxellesa. No pitanje je koliko domaći birači žele slušati o europskim politikama dok su im doma računi u eurima sve deblji, a novčanici sve tanji.

Za ostale trenutačno parlamentarne stranke bilo kakva predviđanja bila bi uzaludna jer u ovom trenutku teško je znati hoće li do 2029. uopće preživjeti. Kako god bilo, sljedeći predsjednički izbori neće nas vjerojatno iznenaditi unatoč tome što jasnog kandidata danas nitko nema. Podsjetit će nas, međutim, koliko volimo birati među onima koje već znamo.

I dok se stranke još uvijek premišljaju hoće li za Pantovčak kandidirati nekog iz starih zaliha ili izvući novo lice s rotacijom od pet stupnjeva udesno ili ulijevo, mi smo zavirili tamo gdje se ionako donose stvarne odluke – na internet. Točnije, u komentare čitatelja na tekstove o prošlim predsjedničkim izborima jer ondje je narod već izrazio koga bi rado gledao u Uredu predsjednika nakon Milanovića.

Jedno od tih lica ono je Mate Rimca. Čovjek koji proizvodi aute koje većina Hrvata može gledati samo na YouTubeu, a koji s jednakom strašću govori o baterijama i domaćem gospodarstvu. Karizma? Ima. Globalna reputacija? Ima. Iskustvo u politici? Ne baš. Ali nije ga imao ni Donald Trump. Ako odluči da mu je Elon Musk dosadio i poželi domaću scenu, tko zna, možda Rimčeva prva predsjednička odluka bude elektrifikacija Pantovčaka.

Dio biračkog tijela ipak je više za spektakl. Tu dolazi Severina. "Predsjednica naroda", pisalo je u jednom komentaru. Zašto ne? Desetljeća iskustva pred kamerama, pjesme koje svi znaju i povremeno uključivanje u dnevnopolitička zbivanja (sjećamo se i broša s brojem nezaposlenih u vrijeme Jadranke Kosor, kao i poruke da bi Domovinski pokret trebalo ukinuti nakon što je vodstvo te stranke najavilo deratifikaciju Istanbulske konvencije) možda su dobitna kombinacija.

Za sljedeću i nismo baš sigurni, ali spominjalo se u komentarima i ime glumca Gorana Višnjića. Jer, ako već ne možemo imati Hollywood u Hrvatskoj, možda možemo imati Hollywood na Pantovčaku. Vanjska politika? Nema veze, ima našu putovnicu i zna engleski bolje od prosječne saborske većine.

U glazbenom smjeru komentatori su otišli sve do Dražena Zečića. "On barem zna što narod voli", pisali su. Bi li političku karijeru Zečić gradio na baladama, ne znamo, naravno, ali tko kaže da i godišnji proračun Pantovčaka ne može završiti u nekoj nostalgičnoj harmoniji.

Među ozbiljnijim imenima iz poslovnog svijeta komentatori su istaknuli Marka Pipunića i Nikolu Kapraljevića (prvi vodi Žito Grupu, drugi Infinum). Ako mogu voditi tvrtku, mogu i državu, "trumpistički" je zaključio internet. Moguće. Njihove kampanje možda ne bi bile spektakularne, ali bi barem znali što je digitalna transformacija i zašto server ne ide u ladicu.

Naravno, svi ovi kandidati dijele jednu sitnicu; potpuni izostanak političkog iskustva. Ali možda je baš to ono što žele oni kojima je dosta starih lica, okamenjenih fraza i kampanja iz PowerPointa. Pantovčak je možda ceremonijalan, ali simbolika moći nije mala stvar.

Tko bi si je poželio, a tko će možda u utrku morati ako stranka tako odluči, pitali smo i politologa Davora Gjenera.

– Kao prvo, ono o čemu treba razmisliti jest je li sada možda vrijeme da se promijeni model izbora predsjednika Republike? Sustav parlamentarne vlade u Hrvatskoj je stabilna, konsolidirana demokracija koja kao takva funkcionira, a naša je država, pritom, jedna od rijetkih koje, unatoč parlamentarnom sustavu, biraju predsjednika Republike na općim izborima. Jedina druga takva zemlja u Europi je Austrija. U većini drugih parlamentarnih sustava predsjednik se bira ili u parlamentu ili u posebnom izborničkom tijelu u kojem većinu čine zastupnici parlamenta, kao što je slučaj u Njemačkoj i Italiji. Bitna je razlika u tome tko će biti izabran, ovisno o tome bira li se predsjednik u parlamentarnom tijelu ili na općim izborima. Ako se bira u Saboru dvotrećinskom većinom, to bi značilo da bi se moralo doći do konsenzusa i izabrati umjerenog, mirnog čovjeka koji bi bio prihvatljiv svima. Predsjednik Republike nije nositelj izvršne vlasti, već predstavlja najvišu nevladavinsku poziciju u zemlji i, kao takav, mora biti predstavnik cijelog naroda – objašnjava nam Davor Gjenero, a mi pitamo ima li on opisanu osobu na umu. Danas u političkoj areni, kaže nam, teško je vidjeti da postoji netko tko bi imao takvu razinu karizme, prihvatljivosti i usmjerenosti prema općem dobru, a usto je i zanimljiv širokom spektru građana.

– U jednom trenutku činilo mi se da se, zahvaljujući svojoj funkciji predsjednika Matice hrvatske, Miro Gavran pripremao za takvu ulogu. Pokazalo se da je u tome bilo istine, ali on je, na žalost, ispao iz kombinacije kao mogući HDZ-ov kandidat i nakon toga se povukao. U uvjetima u kojima ćemo imati novu podjelu karata, netko poput Gavrana mogao bi lakše proći, pogotovo ako protiv sebe nema vrlo jakog, politički utemeljenog kandidata. Vjerojatno je da za četiri i pol godine više nećemo imati premijera Plenkovića na domaćoj političkoj sceni, očekuje se da će on nastaviti karijeru u institucijama Europske unije, i u takvim okolnostima bit će jednostavnije pronaći koncilijantnu osobu koja će biti široko prihvatljiva – kaže nam Gjenero.

A kakav bi predsjednik bio poželjan?

– Ako crtamo model, Austrija je dobar primjer. Ne vidim nikoga na globalnoj razini tko je toliko poželjan kao što je to Alexander Van der Bellen. On je minimalno prisutan u javnosti, ali kad se pojavi, nastupa jasno, vrlo kompromisno i smireno, osobito u stresnim situacijama. Recimo, kada je pala vlada kancelara Kurza, Van der Bellen je imenovao tranzicijsku vladu koja je bila iznimno uravnotežena. Iako on dolazi s ljevice, ključna osoba u toj vladi bila je desno, konzervativno profilirana. Tko bi takvu ulogu mogao odigrati u Hrvatskoj, to ne znam. Prije deset ili petnaest godina idealan kandidat bio bi akademik Zvonko Kusić, danas posebni savjetnik premijera. Kao liječnik operativan je, sposoban, izrazito umjeren, otvoren za dijalog. Jedini problem je što je stariji od Van der Bellena pa nije realno očekivati da će biti kandidat za četiri godine – objašnjava nam Gjenero.

Kad birate predsjednika, morate izabrati osobu koja može povlačiti velike poteze, ne nužno političke, ističe.

– Profesor Ivo Josipović imao je kapacitete da se profilira u takvog predsjednika, ali se previše poistovjetio sa strankom koja ga je na kraju izigrala. Još jedno pravilo vrijedi kod predsjedničkih izbora, a ono je da se lider pojavljuje u onom trenutku kad se stvore uvjeti za to. Pitanje je samo što od predsjednika očekujemo. Želimo li predsjednika koji pokušava biti "otac nacije" poput Tuđmana? Ili osobu koja će načelno relaksirati odnose i djelovati ozbiljno u kriznim situacijama, poput Mesića? Ili nekoga s profesorskom distancom poput Josipovića ili pak s populističkim žarom i znanjem o vanjskoj politici, poput Kolinde Grabar-Kitarović? Ili, možda, predsjednika koji će biti "kontra vlasti" kao što je to Milanović? Sve je moguće – kaže Gjenero. A mi pitamo je li onda moguće da se pojavi i neki kandidat iz poslovnog svijeta, da Hrvatska možda dobije predsjednika poput Donalda Trumpa?

– Imali smo već pojavu ljudi iz poslovnog sektora koji su ušli u kampanju, primjerice Boris Mikšić, koji je postigao iznenađujući rezultat. Moguće je da se i sada netko pojavi niotkuda. Ipak, ne vjerujem da bi netko iz ozbiljnoga poduzetničkog sektora ulazio u borbu za poziciju predsjednika Republike s obzirom na to da predsjednik nije nositelj izvršne vlasti niti ima ovlasti u području ekonomije. To je drukčije u SAD-u, gdje predsjednički sustav podrazumijeva da predsjednik ima direktnu izvršnu vlast. Tamo je jasno zašto ljudi iz operativnih sektora žele tu poziciju. Hrvatska je više poput Njemačke, manje poput Amerike, i u takvom sustavu bi bilo normalno da osoba s moralnim i intelektualnim autoritetom bude predsjednik. Moguće je, međutim, da se pojavi osoba s velikom karizmom iz prošlosti poput generala Ante Gotovine, koji je široko prihvaćen, ima dobre odnose i s lijevom i s desnom stranom političke arene, uživa velik ugled među građanima, a nosi i patinu žrtve i snagu vođe u kriznim situacijama. Ali do sada on nije pokazivao interes za politiku, dapače, držao je određenu distancu – govori nam Gjenero. Naravno, pitamo još i je li vrijeme možda za predsjednika koji dolazi iz neke druge arene, zabavljačke, primjerice. Thompsonu je na koncert stiglo ljudi koliko je onomad Miroslav Škoro dobio glasova na predsjedničkim izborima. Je li to arena iz koje se mogu izvući glasovi?

– Što se tiče Miroslava Škore, to je završilo loše. Povezano je bilo, vidimo sad, s različitim interesima koje ni sam Škoro u tom trenutku nije do kraja razumio. Čini mi se da su ga vješto potrošili, tako da bi onaj tko bi se odlučio trebao biti oprezan – kaže Davor Gjenero.