Dok hrvatski predsjednik Zoran Milanović nastavlja minimalizirati iransku prijetnju i njihove proxyje u Europi (ili to hini) donosimo interaktivnu kartu koja razotkriva stvarni opseg iranskih terorističkih aktivnosti u posljednjih 45 godina. Iran koristi diplomate, kriminalce i tajne operativce za likvidacije, otmice i zastrašivanje protivnika režima kao sustavnu strategiju države kroz više od četiri desetljeća.
U kolovozu 2024. tri su eksperta za borbu protiv terorizma za Washingtonski institut za politiku Bliskog istoka (Washington Institute for Near East Policy) napravila opsežnu analizu javno dostupnih podataka o iranskim operacijama. Rezultat je interaktivna karta svih terorističkih akcija, napada, spriječenih napada i drugih incidenata koja se konstantno ažurira svježim podacima, ali i retroaktivno kako informacije i izvori postaju javno dostupni.
Alat tako donosi i nove detalje o starim slučajevima, uključujući veze iranskog narkodilera i operativca Ministarstva obavještajnih službi Najija Ibrahima Sharifija Zindashtija s nizom atentata širom svijeta, umiješanost zapovjednika jedinice 840 IRGC-a u Siriji u plan atentata na bivšeg američkog državnog tajnika Mikea Pompea i savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona 2022. te vezu između napada na židovske ciljeve u Njemačkoj krajem 2022. i člana Hells Angelsa povezanog s Iranom. Ova baza podataka potvrđuje ono što su sigurnosne službe godinama znale o djelovanju iranskog režima i njegovih pomagača i plaćenika.
Washingtonski je institut think-tank koji pruža neovisne analize o Bliskom istoku za vladu, medije i javnost, a ključna je figura projekta Matthew Levitt, direktor programa za protuterorizam, koji je i osmislio i razvio interaktivnu kartu i bazu podataka o iranskim operacijama. Za Europu je zadužen švedski stručnjak za radikalizaciju i sigurnosne prijetnje u Europi Magnus Ranstorp, strateški savjetnik u Centru za društvenu sigurnost Švedskog obrambenog sveučilišta i bivši posebni savjetnik Mreže EU za osvješćivanje o radikalizaciji. On je specijaliziran za Hezbollah, Hamas, Al-Qaidu i druge militantne islamske pokrete i u fokusu su mu europska sigurnost i implikacije za države EU. Norman Roule, bivši visoki dužnosnik CIA-e specijaliziran za Iran, dao je perspektivu iz prakse: kako obavještajne službe gledaju na iranske operacije, kako ih prate i koje su njihove strateške implikacije. Nijedan od autora nije izraelski dužnosnik niti je izravno povezan s izraelskim institucijama. Roule je nerezidentni viši savjetnik u Centru za strateške i međunarodne studije. Svjesni iranskih prijetnji njih su trojica osmislila ovaj moćan interaktivni alat kako bi njegova primjena pomogla u mobilizaciji međunarodnog pritiska na Iran i njegove proxyje. Tu je, slobodan i preporučljiv za korištenje: https://www.washingtoninstitute.org/iranexternalops/
U manje od dvije godine ovo je postao najveći neklasificirani i besplatni izvor informacija o akcijama Islamske Republike: atentatima, otmicama, špijuniranju i zastrašivanju na globalnoj razini. Vrlo je učinkovit za sve one koji žele shvatiti dijapazon nezakonitih aktivnosti režima i ulogu IRGC-a u ušutkavanju kritika režima i napadima na sve koje smatraju neprijateljima. A to su svi koji nisu radikalni islamisti.
Jedan od najkontroverznijih nalaza odnosi se na sustavno korištenje diplomata kao pokrića za terorističke aktivnosti. Slučaj iz 2018., kada je iranski diplomat Assadollah Assadi iz veleposlanstva u Beču sudjelovao u planiranju bombaškog napada u blizini Pariza, pokazao je koliko daleko režim ide. Planirano je ubojstvo više stotina ljudi blizu Pariza, na godišnjoj konvenciji Nacionalnog vijeća otpora Irana, političkog krila oporbene skupine Mujahedin-e Khalq (MEK), na kojoj su gosti bili i visoki američki dužnosnici. Zapadne vlade tada su prvi put javno upozorile: ako Iran može planirati napad u srcu Europe - može to učiniti bilo gdje.
Kroz godine je Iran sve češće koristio kriminalno podzemlje za provođenje operacija: motociklističke bande (Hells Angels), plaćene ubojice, narkodilere pa čak i privatne detektive angažirali su za praćenje meta, organizaciju otmica i atentate. Takav model omogućio je Teheranu da negira odgovornost i jer je teže dokazati povezanost s naručiteljem. Obrađeni podaci pokazuju da su mete birane iz različitih niša, a najčešće su to bili: iranski disidenti u egzilu, novinari i mediji, izraelski i židovski ciljevi i zapadni političari. Planirani su atentati na visoke dužnosnike, a u Europi najviše na židovske zajednice. Istodobno, Iran je razvijao operacije i u manje očekivanim regijama, uključujući Afriku, gdje gradi mreže utjecaja i paravojne strukture.
Dramatičan porast aktivnosti zabilježen je nakon ubojstva iranskog generala Qasema Soleimanija 2020. godine. Više od polovine svih dokumentiranih operacija dogodilo se upravo u posljednje četiri godine, ukupno 116 operacija. To je pokazalo promjenu strategije: vanjske operacije Islamska Republika sve više koristi kao alat osvete i odvraćanja. Zapadne su države počele sve češće osuđivati agresivne poteze iranskog režima na stranom tlu. SAD, Velika Britanija i Švedska u tome su najglasnije: upravo jutros Švedska obavještajna služba (Säpo) objavila je kako se sigurnosno stanje u zemlji pogoršava na 3. razinu od ukupno 5., a među najvećim prijetnjama je Iran, uz Rusiju i Kinu.
No operacije Iran provodi kontinuirano od Islamske revolucije 1979.: veleposlanik Philip Wilcox, koordinator američkog State Departmenta za borbu protiv terorizma, još je 1997. procijenio da je Iran odgovoran za više od 50 ubojstava izvan svojih granica. Prvi je atentat na tlu SAD-a izveden već 1980. Ubijen je Ali Akbar Tabatabai, bivši iranski diplomat i kritičar ajatolaha Homeinija, u svojoj kući u Marylandu. Smaknuo ga je Dawud Salahuddin (rođen kao David Belfield), američki državljanin koji je prešao na šijitski islam i djelovao po nalogu iranskih revolucionarnih vlasti. Nakon ubojstva Kazema Rajavija 1990. istraga je odvela do čak 13 državljana Irana s diplomatskim putovnicama. Metode su s vremenom postale sve sofisticiranije, kako bi se prikrile izravne veze s Iranom. Karta ne uključuje više od 50 planiranih atentata između 1990. i 1997. na koje se referirao Wilcox, iako su dužnosnici koji se bave tim pitanjima i imaju pristup povjerljivim izvorima, od SAD-a do Europe i Bliskog istoka, potvrdili da se ovi nalazi podudaraju s njihovim saznanjima. Zato, iako baza podataka obuhvaća desetke slučajeva, autori upozoravaju da je stvarni broj operacija znatno veći. Mnogi slučajevi ostaju tajni ili nikada nisu javno povezani s Iranom. Znači, ono što se može otkriti istraživanjem interaktivne karte samo je uzorak.
No zaključak je kristalno čist: iranske operacije u inozemstvu nisu incidenti, nego politika. Za Europu i Zapad to znači samo jedno – trajnu opasnost.
Upravo je incident s iranskim diplomatom-teroristom iz 2018. bio okidač da SAD mobilizira europske partnere kako bi se suprotstavili iranskoj potpori terorizmu diljem svijeta. State Department je tada poručio:
Sjedinjene Države pozivaju sve države da pažljivo preispitaju djelovanje diplomata u iranskim veleposlanstvima kako bi osigurale vlastitu sigurnost. Ako Iran može planirati bombaške napade u Parizu, može ih planirati bilo gdje u svijetu i pozivamo sve države na oprez u vezi s korištenjem veleposlanstava kao diplomatskog pokrića za planiranje terorističkih napada – znači, niti je ovaj stav izašao iz laboratorija Trumpove administracije, niti je poziv na potencijalnu opasnost u hrvatskoj ambasadi Irana, koji je prije nekoliko dana izazvao otvoreno neprijateljstvo predsjednika Zorana Milanovića prema izraelskom veleposlaniku Garyju Korenu, neka međunarodna državna administracija izrekla prvi put. I bez obavještajnih podataka o tome.
Pariški plan nije bio prekretnica u organiziranju samo zbog razmjera planiranog napada. Pokazalo se da su se aktivnosti intenzivirale. Prethodnog mjeseca, u lipnju 2018., nizozemska vlada protjerala je dvojicu iranskih diplomata nakon obavještajne istrage o napadu na iranskog arapskog aktivista u Amsterdamu, u ožujku 2018. albanske vlasti optužile su dvojicu iranskih operativaca za terorizam, a njemački su obavještajci istodobno proveli raciju nekoliko stanova povezanih s osumnjičenim iranskim agentima.
Nedugo nakon toga Levitt je objavio članak „Iran's Deadly Diplomats (Smrtonosni diplomati Irana“) u časopisu CTC Sentinel (dostupan na stranici Combating Terrorism Center at West Point: https://ctc.westpoint.edu/irans-deadly-diplomats/) u kojem je dokumentirao dugu povijest Irana u provođenju takvih napada, kao i ulogu iranskih diplomata, obavještajnih operativaca pod diplomatskim pokrićem i Ministarstva vanjskih poslova. Istražujući dublje slučaj Assadi, vlasti u Austriji, Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj, utvrdile su, kao i u prethodnim slučajevima, da je posrijedi sustavno djelovanje, a nekoliko američkih i europskih vlada zatražilo je dodatne informacije o povijesti iranskih vanjskih operacija. Uslijedio je petogodišnji istraživački projekt koji je rezultirao ovim interaktivnim alatom i jedinstvenim javno dostupnim skupom podataka o iranskim aktivnostima. Unosi se temelje na otvorenim izvorima, ali i na konzultacijama s državnim stručnjacima u slučajevima nedostatka jasnoće ili izvora. Mnogi slučajevi još nisu uključeni zbog nedostatka pouzdanih podataka. Sama interaktivna karta zbirka je sudskih zapisa, intervjua, video materijala i drugih neklasificiranih primarnih izvora. Nije savršena pa neki stariji zapisi, osobito oni iz Europe neposredno nakon Islamske revolucije, sadrže samo ime žrtve ili mete i lokaciju atentata ili pokušaja otmice, dok o novijim operacijama ima puno više dostupnih detalja.
Svaki događaj geografski je određen što je preciznije moguće na temelju dostupnih informacija, a kada nema detaljnijih podataka, označen je na glavnom gradu države u kojoj se dogodio. No lokacija se određuje i prema aktivnosti pa je, primjerice, unos „Ministarstvo financija označava Mohammeda Rezu Ansarija” lociran u Damasku u Siriji, gdje se Ansari tereti da je vodio jedinicu Quds snaga IRGC-a, ali je povezan i s Washingtonom, gdje ga se sumnjiči za sudjelovanje u planiranju atentata na Johna Boltona i Mikea Pompea. Neki su unosi locirani u Teheranu ili drugim mjestima unutar Irana, u slučajevima kad je osoba iz Irana organizirala operaciju u drugoj zemlji, kad su počinitelji putovali u Iran ili su tamo regrutirani, kada Iran objavljuje izjave vezane uz otmice ili atentate ili kada se protuterorističke operacije odvijaju na teritoriju Irana. Lokacije se povezuju linijama kada postoje poznate rute kretanja ili financijski kanali, dok tzv. „paukove linije” prikazuju radijalne veze. „Pridružene” lokacije prikazane su sivim točkama i predstavljaju slabiju povezanost: primjerice rute putovanja, državljanstvo sudionika, lokacije njihovih nadređenih ili moguće veze s drugim operacijama. Jedan događaj može imati više povezanih i pridruženih lokacija. Jedna točka na karti ne znači nužno jedan događaj. Primjerice, više desetaka događaja povezanih s Jeruzalemom može biti prikazano jednom točkom. Klikom na tu točku korisnik može vidjeti sve povezane slučajeve. Opcija „Last updated” prikazuje najnovije informacije poredane kronološki.
Testiranje ove interaktivne karte pokazuje da iranski režim koristi vanjske operacije ne samo kao instrument osvete, nego i kao način oblikovanja međunarodnog okruženja prema vlastitim strateškim interesima. U pozadini takvog djelovanja nije samo geopolitički interes, nego i ideološko-religijski okvir koji ga legitimira. Jer režim počiva na šijitskoj interpretaciji islama u kojoj se politička moć i religijska misija isprepliću, a izvoz revolucije i borba protiv neprijatelja režima dobivaju gotovo eshatološku dimenziju. Koncept "velayat-e faqih" - vladavine islamskog pravnika - daje državnom vodstvu ovlast, ne samo upravljanja Iranom, nego i zaštite i širenja revolucionarne ideje izvan njegovih granica. Prema toj logici, operacije protiv disidenata, zapadnih ciljeva ili izraelskih interesa nisu samo sigurnosne akcije, nego dio šire borbe koja ima i religijsku legitimaciju i dugoročnu viziju, cilja oblikovanju poretka u kojem će, prema njihovu vjerovanju, konačnu pravdu uspostaviti dolazak imama Mahdija.
Sustavnost, globalni doseg i sofisticiranost taktika pokazuju da Zapad i Europa ne mogu tretirati takve incidente kao izolirane prijetnje, već moraju preispitati diplomatske protokole, obavještajnu suradnju i preventivne mjere.
U tom kontekstu, minimaliziranje prijetnje, kao što to čini hrvatska politička retorika, riskira da postane katalizator za veće incidente. A političko zanemarivanje stvarne opasnosti zapravo daje iranskom režimu neometani prostor da širi svoju mrežu operacija, dok ih katastrofa ne demantira.
promo by izrael...