Na današnji dan, prije 23 godine, snajperski je hitac usmrtio premijera Srbije, dr. Zorana Đinđića, što je zemlju gurnulo u potpuni kaos. U najopsežnijoj policijskoj akciji u modernoj srpskoj povijesti - operaciji "Sablja", uhićeno je više od 11.000 ljudi povezanih s kriminalnim podzemljem, a operacija je razotkrila zastrašujuću isprepletenost mafije, dijelova sigurnosnih službi i politike. Te srijede, 12. ožujka 2003. godine, premijer susjedne Srbije, Zoran Đinđić, koji se zbog nedavne sportske ozljede kretao s pomoću štaka, izlazio je iz svog službenog automobila. Točno u 12 sati i 25 minuta, ispred sporednog ulaza u zgradu Vlade Republike Srbije u Beogradu, odjeknuo je pucanj. Snajperski metak, ispaljen s prozora obližnje zgrade u Ulici admirala Geprata, udaljene oko 180 metara, pogodio je Đinđića ravno u srce. Gotovo istodobno, drugi je metak teško ranio njegovog tjelohranitelja, Milana Veruovića, koji je dao ekskluzivni intervju za Večernji list, ispričavši detalje tog krvavog događaja. Iako je Đinđić hitno prevezen u bolnicu, ozljede su bile preteške, a smrt gotovo trenutačna.
Nakon što su predsjednički izbori dva puta propali, Srbija, koja je već tjednima bila bez predsjednika države, u tom je trenutku ostala i bez predsjednika vlade. Atentat na Đinđića nije bio samo ubojstvo političara, nego i brutalan pokušaj zaustavljanja smjera koji je Srbiju, nakon desetljeća izolacije, vodio prema reformama i prema Europi. No, dok je za jedne bio vizionar i reformator koji je Srbiju vodio u bolju budućnost, Đinđić je, za druge, bio izdajnik koji je, izručivši Slobodana Miloševića Haagu, 2001. godine, izdao nacionalne interese. Kao jedan od ključnih stratega rušenja Miloševićevog režima Đinđić je, 5. listopada 2000., preuzeo vođenje vlade. Njegove radikalne, ekonomske reforme, otvaranje zemlje prema Zapadu i beskompromisna suradnja s Haškim tribunalom, stvorile su mu moćne neprijatelje.
Upravo je ta "duboka država", sačinjena od ostataka Miloševićevih sigurnosnih službi, ratnih profitera i kriminalnih klanova, u Đinđiću vidjela egzistencijalnu prijetnju. Metak koji ga je ubio, kako su mnogi kasnije rekli, putovao je godinama – bio je ispaljen još ratnih devedesetih, a svoju je metu pronašao u srcu čovjeka koji je Srbiju pokušavao maknuti iz sjene te mračne prošlosti. Vijest o Đinđićevom ubojstvu odjeknula je, stoga, ne samo regijom, nego i mnogo šire – svjetski su čelnici pucanj u Đinđića, koji je tri godine vodio reformsku Vladu, smatrali pucnjem u demokraciju. Mnogi svjetski lideri tada su upozoravali da bi se nemir i neizvjesnost mogli preliti preko granica Srbije te uzrokovati destabilizaciju čitavog Balkana.
Operacija "Sablja"
U satima nakon atentata Srbijom je zavladala atmosfera potpunog kaosa. Na hitnoj sjednici, Vlada je proglasila izvanredno stanje. Upravljanje državom preuzeo je Vrhovni savjet obrane, a ovlasti policije preuzela je vojska. Ono što je uslijedilo bila je najopsežnija policijska akcija u modernoj srpskoj povijesti - operacija "Sablja". Ulice Beograda bile su blokirane, avionski letovi otkazani, zemlja je doslovno stala. Cilj operacije bio je jasan - slomiti organizirani kriminal. Naime, budući da je upravo Zoran Đinđić u parlamentu Srbije najavio da njegova Vlada kreće u oštru borbu protiv organiziranog kriminala, smatralo se da upravo pripadnici tih skupina stoje iza atentata. Uhićeno je tada više od 11.000 ljudi povezanih s kriminalnim podzemljem, a operacija je tada razotkrila i zastrašujuću isprepletenost mafije, dijelova sigurnosnih službi i politike – što je bilo naslijeđe iz mračnih devedesetih godina i režima Slobodana Miloševića.
Iako na dan ubojstva, oko zgrade Vlade nisu radile sigurnosne kamere, samo par sati nakon atentata Vlada Srbije objavila je kako je za ubojstvo premijera Đinđića odgovorna najmoćnija kriminalna organizacija u zemlji, skupina Zemunski klan. Kao organizatori atentata označeni su vođe, Milorad Luković Legija, bivši zapovjednik Jedinica za specijalne operacije (JSO), tzv. Crvenih beretki i Dušan Spasojević, u javnosti poznat kao Šiptar. Njihov motiv bio je zaustaviti Đinđićevu odlučnu borbu protiv organiziranog kriminala, spriječiti daljnja izručenja Haškom sudu te vratiti državu pod kontrolu struktura koje su cvjetale u vrijeme vladavine Slobodana Miloševićem. Kobnom atentatu prethodio je i jedan neuspjeli pokušaj – s namjerom da likvidiraju Đinđića, 21. veljače iste te godine, kod beogradske Arene član klana, Dejan Milenković Bagzi, kamionom je pokušao presjeći put koloni vozila u kojoj je bio i premijerov automobil. Bagzi je uhićen, no nakon samo osam dana je pušten na slobodu pod nerazjašnjenim okolnostima, što je bio jasan, ali istovremeno i zlokoban znak da sustav puca po šavovima.
Iz zemunskog klana među pokajnike
Samo dva dana nakon ubojstva premijera, dok su Milorad Luković Legija i Dušan Spasojević Šiptar još bili u bijegu, iz Vlade Srbije priopćeno je da je uhićeno 56 pripadnika zemunskog klana i s njima povezanih osoba. Trojica od uhićenih odmah su zatražila status zaštićenog svjedoka te su specijalnom tužitelju dali svoje iskaze, a tijekom policijske istraga, "Sablja", još je nekoliko članova zemunskog klana prešlo među pokajnike. Potvrdili su da je upravo Zemunski klan organizirao i izvršio ubojstvo premijera Đinđića, a jedan od članova klana, poznat kao Đura Mutavi, otkrio je policiji gdje je skrivena puška kojom je ubijen Đinđić, što je bio i temelj čitavog dokaznog postupka. Utvrđeno je da je sam atentator na premijera bio Zvezdan Jovanović, nekadašnji pripadnik specijalne vojne jedinice srbijanske tajne službe u kojoj je godinama prije toga zapovjednik bio Legija. U prisustvu branitelja, tužitelja i suca istrage, Jovanović je sve priznao, dajući pismenu izjavu o izvršenom ubojstvu, no to je kasnije na sudu negirao, tvrdeći kako mu je policija prijetila te je to učinio pod prisilom.
"Suđenje stoljeća"
Maratonski sudski proces koji je uslijedio, nazvan "suđenje stoljeća", bio je prožet kontroverzama, pritiscima i prijetnjama. Dvojica svjedoka bila su ubijena, a predsjedavajući, sudac Marko Kljajević, pod nerazjašnjenim je okolnostima podnio ostavku. Ključni dokazi bili su svjedočenja pokajnika iz redova klana, među kojima je bio i Dejan Milenković Bagzi, te priznanje bivšeg pripadnika Legijinih "Crvenih beretki", Zvezdana Jovanovića, da je on bio snajperist, iako je kasnije na sudu to priznanje
Konačna presuda izrečena je u svibnju 2007. godine - na osnovu brojnih dokaza koji su ih teretili sud je tada krivima proglasio dvanaestoricu optuženih. Milorad Ulemek Legija, kao organizator, i Zvezdan Jovanović, kao neposredni izvršitelj, osuđeni su na maksimalne kazne od 40 godina zatvora, a ostali članovi skupine dobili su višegodišnje zatvorske kazne. Pravda je time, barem formalno, bila zadovoljena. Izvršitelji i njihovi najbliži suradnici završili su iza rešetaka. Međutim, sudski se proces nije bavio političkom pozadinom pa je najvažnije pitanje - tko su bili politički nalogodavci Đinđićevog ubojstva, bilo i ostalo bez odgovora, što je otvorilo vrata brojnim teorijama zavjere, koje ni danas, više od dva desetljeća kasnije, nisu utihnule.
Teorija trećeg metka i vječne sumnje
Najpoznatija i najdugovječnija među teorijama koje su se rađale nakon Đinđićeve smrti jest teorija o "trećem metku". Njen glavni zagovornik je Đinđićev tjelohranitelj, Milan Veruović, koji je i sam bio teško ranjen u atentatu. U knjizi "Treći metak: politička pozadina ubojstva Zorana Đinđića" Veruović tvrdi da službena verzija događaja nije točna. Prema njegovom svjedočenju, u trenutku atentata bila su ispaljena tri, a ne samo dva hica. Kobni metak koji je pogodio Đinđića došao je, kako tvrdi, iz drugog smjera, što bi značilo postojanje drugog snajperista i potpuno drugačiji scenarij zločina. Ta je teorija dodatno potaknula sumnje u službenu istragu i sudski epilog, sugerirajući da je istina mnogo kompleksnija te da vodi sve do samog vrha tadašnjih političkih i sigurnosnih struktura, pa čak i prema stranim, obavještajnim službama kojima Đinđićeva neovisnija politika navodno nije odgovarala.
Iako su sud i forenzički stručnjaci odbacili teoriju o trećem metku kao neutemeljenu, dio srpske javnosti u nju i dalje apsolutno vjeruje. Ubojstvo Zorana Đinđića postalo je tako simbol nedovršene tranzicije, bolan podsjetnik na cijenu reformi i na sile prošlosti koje su, kako bi zaustavile budućnost, bile spremne i na likvidaciju. Nakon atentata, Srbija je nastavila svoj put prema Europi, no znatno sporije i s mnogo više kompromisa, a sjećanje na energičnog premijera i njegovu tragičnu sudbinu i dalje živi kao i pitanje - što je Srbija do danas mogla postati da kobni metak nije pogodio Đinđićevo srce?
Bila je knjiga, Atentat na Zorana, puna dokumentacije, kojekakve.. Možda se tu krije odgovor, ko bi ima najviše interesa zaposlit nekog da puca!!