Stierov je vatreni govor tek bura u čaši vode

Govor Davora Ive Stiera na izvještajnom saboru HDZ-a u Ciboni uzburkao je duhove. Sadržajan i vrlo jasan, Stier je pogodio žicu mnogih nezadovoljnih članova i razočaranih birača HDZ-a. A takvih je sve više nakon što je Plenković sudbinu stranke stavio u ruke Vrdoljaka i Pupovca te na svoju ruku ratificirao Istanbulsku konvenciju pa ne treba čuditi to što se ovom govoru pridaje preveliki značaj.

Svatko vidi ono što želi vidjeti, a naročito oni koji su emocionalno investirani.
 Realnost je da je Stierov vatreni govor tek bura u čaši vode. Predimenzioniran od onih koji s margina stranke traže novog spasitelja i nekih s ljevice koji se boje da će jedan demokršćanin u jeku društvenih promjena doista preuzeti najveću hrvatsku stranku. Ovim prvima Stierov dolazak za kormilo znači ispravljanje smjera kojim brodi stranka od koje se ne mogu emocionalno odlijepiti unatoč tome što je u više navrata izdala sve u što vjeruju, dok drugima okrvave oči na sami spomen kršćanskih vrijednosti u politici.

Nadanje jednih te strah i zasljepljujuća mržnja drugih Stieru dižu cijenu, ali puno će još vode proteći ispod Savskog mosta dok HDZ ne bude spreman probaviti političara njegova profila na svome čelu. Stier je previše idejno isprofiliran za jedan heterogeni pokret koji se nikad nije do kraja transformirao u političku stranku s jasnim svjetonazorskim izvorištima i definiranim politikama.
 Razlog tome vrlo je jednostavan i ima veze sa Stierovim govorom. Riječ je o klijentelizmu. HDZ je veliki Borg koji je u svom nastanku u jednom specifičnom trenutku i povijesnom kontekstu asimilirao sve pozitivne društvene vrijednosti, svjetonazore i poluge moći, a pojedinci iz kolektiva kasnije su to iskoristili za novu asimilaciju, ovaj put materijalnog bogatstva naroda. Bez svjetonazorskog profiliranja HDZ je oko sebe mogao okupiti i interesno vezati toliko mnogo ljudi da je svaki otpor takvom modusu operandi s vremenom postao uzaludan ili barem iznimno otežan. Isti obrasci ponašanja, naslijeđeni u velikoj mjeri iz komunizma, brzo su postali dominantni i u ostalim relevantnim političkim opcijama.

Svatko je na isti način vladao tamo gdje je mogao.
 Ako mu je vjerovati, Stier to razumije i želi promijeniti. Nemala je stvar kad takvu ambiciju iskaže čovjek iz vrha HDZ-a koji je bio jedan od ključnih kotačića u dovođenju Andreja Plenkovića na čelo stranke i države. Ali postavlja se pitanje je li HDZ već prešao Rubikon. Može li se ta stranka obračunati s klijentelizmom, a da pritom prvenstveno ne našteti samoj sebi? Teško.

Da bi konačno uživala u blagodatima tržišne ekonomije, Hrvatska treba manje države, a više privatne inicijative. Moramo smanjiti javnu potrošnju i broj profesionalnih političara i birokrata na svim razinama, reformirati pravosuđe i lokalnu i regionalnu samoupravu te privatizirati veći dio tvrtki u državnom vlasništvu. HDZ-u bi to bio pucanj u vlastitu nogu jer bi veliki broj njihovih ljudi time ostao bez kruha pa je suludo očekivati da će samoinicijativno to učiniti. 


Plenković pak HDZ-ovim parazitima nudi stabilnost. Zlatni briselski dečko koji je odluke isprva donosio daleko od stranačke središnjice konačno je dio močvare. Tek nakon afere Hotmail Plenković je postao pravi HDZ-ovac i nikad nije bio sigurniji nego što je sad. Donedavno je HDZ očajnički trebao njega – civiliziranog, prihvatljivog i nekompromitiranog, a sad i on treba njih da politički preživi. Potreba je obostrana, ravnoteža moći u stranci je uspostavljena što se vidi i iz posljednjih imenovanja, pa je i stabilnost na vrhuncu. A dok je tako, svi su veliki reformatori – iskreni i neiskreni, uključujući Stiera – na čekanju do daljnjega.