Rusi su pokušali prikriti ratne zločine: Civili su bježali od napada, ubijeni su na 'cesti smrti'

U kaosu prvih dana ruske invazije u veljači 2022. godine, dok se golema kolona ruskih tenkova i oklopnih vozila duga desecima kilometara kretala iz Bjelorusije prema Kijevu, tisuće ukrajinskih obitelji donijelo je očajničku odluku. Spakirali su najnužnije stvari, stavili djecu u automobile i krenuli na zapad, vjerujući da je autocesta M06, koja povezuje Kijev sa Žitomirom, njihov put u sigurnost. Nisu mogli ni slutiti da voze ravno u zasjedu, na dionicu ceste koju će preživjeli kasnije prozvati "Cestom smrti". Dok je glavnina ruskih snaga napredovala prema predgrađima Kijeva, dio postrojbi ostavljen je da osigura pozadinu duž autoceste. Umjesto osiguravanja koridora, ti su vojnici, pripadnici 5. tenkovske i 37. motorizirane streljačke brigade, postavili vatrene položaje u šumarcima uz cestu i započeli sustavni lov na civile.

Tijekom tri tjedna terora, ruski vojnici su na ovoj autocesti ubili najmanje dvadeset i sedam nenaoružanih civila, a petero ih teško ranili. Žrtve su bile obitelji s djecom, starci i žene, svi u bijegu od rata. Njihova jedina krivnja bila je što su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Prema istrazi koju su godinama vodili ukrajinska policija i obavještajne službe, a čije je detalje objavio i britanski The Sunday Times, vojnici su pucali na automobile bez upozorenja. Nakon ubojstava, često su palili vozila zajedno s tijelima žrtava u očajničkom pokušaju prikrivanja dokaza. Dmytro Cheban, glavni istražitelj ratnih zločina u Nacionalnoj policiji Ukrajine, izjavio je kako u blizini nije bilo vojnih ciljeva. "Istragu vodimo kao moguće zločine protiv čovječnosti. Svaka ubijena osoba bila je nenaoružana, pokušavala je pobjeći. Imali su djecu u automobilima, dizali su ruke u zrak, ali su svejedno ubijeni", rekao je Cheban.

Dokazi koje su ukrajinski istražitelji prikupili nakon povlačenja ruskih snaga iz kijevske regije u travnju 2022. bili su zapanjujući. Uz spaljene olupine automobila pronađeni su vojnički amblemi, oznake s imenima i rasporedi dežurstava koji su izravno povezali zločine s konkretnim postrojbama i pojedincima. Ključnu ulogu odigrale su snimke dronova ukrajinske teritorijalne obrane, koje su zabilježile trenutke napada, ali i ispitivanja zarobljenih ruskih vojnika koji su svjedočili o događajima. Na temelju tih dokaza, ukrajinsko tužiteljstvo izdalo je obavijesti o sumnji za ratne zločine za trinaest ruskih vojnika i zapovjednika, što je prvi korak prema formalnom sudskom progonu, bilo u Ukrajini ili pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Jedan od najpotresnijih slučajeva zabilježenih dronom bio je onaj Maksima Iovenka. Dana 7. ožujka, dok se sa suprugom Ksenijom i djetetom vozio u konvoju civila, njihov bijeli Hyundai našao se pod paljbom iz šume pokraj benzinske postaje. Dok su se drugi automobili u panici okretali i bježali, Iovenko je zaustavio vozilo. Osjetivši smrtnu opasnost, izašao je s visoko podignutim rukama. Nekoliko sekundi kasnije, pao je na tlo, pogođen. Njegovoj supruzi i djetetu dopušteno je da odu, dok su vojnici odvukli njegovo beživotno tijelo s ceste. Istraga je, temeljem rasporeda dežurstava i svjedočenja zarobljenika, identificirala dvojicu vojnika 5. tenkovske brigade odgovornih za ovo ubojstvo: poručnika Danila Iščenka i desetnika Čingisa Tarjašinova, obojicu iz Sibira.

Sustavno nasilje i otmica djece

Tragedija na autocesti nije bila izolirani incident, već dio šireg obrasca brutalnosti koji je pogodio cijelu žitomirsku regiju. Od prvog dana invazije, Žitomir je bio meta raketnih napada, uključujući i one izvedene sustavima Iskander s teritorija Bjelorusije. Ruske snage neselektivno su gađale civilnu infrastrukturu, uključujući stambene četvrti, rodilište i školu br. 25 u centru grada, koja je uništena izravnim pogotkom. Slučaj obitelji Yatsiuk dodatno ilustrira bešćutnost napadača. Dana 3. ožujka, na kontrolnoj točki između sela Motyzhyn i autoceste, vojnici 37. motorizirane streljačke brigade, predvođeni nadporučnikom Vadimom Ovčinjikovim, otvorili su vatru na dva automobila u kojima je bila obitelj. Roditelji, Denis i Anna Yatsiuk, ubijeni su na mjestu. Njihova petnaestogodišnja kći Arina teško je ranjena i oteta, dok je mlađa, devetogodišnja Valeria, ostavljena sama pokraj ceste gdje su je kasnije pronašli mještani.

Arinina sudbina ostala je nepoznata gotovo dvije godine. Vjerovalo se da je jedna od tisuća ukrajinske djece prisilno odvedene u Rusiju. Istina je, međutim, bila još tragičnija. Njezino tijelo pronađeno je u mrtvačnici u Bjelorusiji. Obdukcija je pokazala da je preminula od posljedica prijeloma bedrene kosti istog dana kada je ranjena i oteta. Njezino je tijelo tek nakon dvije godine, poslije DNK identifikacije, vraćeno u Ukrajinu. Zarobljeni vojnik iz iste postrojbe kasnije je ispričao kako su zapucali na automobil jer se "nije zaustavljao", a tek su nakon toga vidjeli da su unutra civili.

Od propagande do ratnog zločina

Dok se na terenu odvijao horor, u ruskim medijima provodila se sustavna kampanja dehumanizacije Ukrajinaca. Pravni stručnjaci, poput Volodimira Zelenčuka iz ukrajinskog Instituta za masovne medije, tvrde da pozivi na nasilje ruskih propagandista nisu slučajni ispadi, već dosljedna politika koja čini sastavni dio genocidne kampanje protiv ukrajinskog naroda. Zelenčuk ističe kako propagandisti često pokušavaju prikriti svoju namjeru sužavanjem kruga žrtava, govoreći da su im meta samo vojnici, aktivisti ili političko vodstvo. Međutim, time se stvara lažna slika političkog sukoba, dok je stvarni cilj uništenje ključnih dijelova ukrajinske nacije. "S obzirom na agresivni rat, takvi stavovi u medijima i politici imaju za cilj uništenje Ukrajinaca kao nacije", naglašava Zelenčuk.

Kostiantyn Shvedchykov, glavni tužitelj za regiju Buča, pod koju spadaju i zločini na autocesti, vjeruje da su zapovjednici znali i poticali takva djela. Ukrajinske obavještajne službe presrele su radijsku komunikaciju u kojoj je ruski časnik naređivao svojim vojnicima da "ubiju sve". Dokazivanje zapovjedne odgovornosti na sudu je teško, ali tužitelji su uvjereni da će prikupljeni dokazi, uključujući svjedočenja preživjelih koji su identificirali zapovjednike na licu mjesta, biti dovoljni.