VIDEO 'Registrirali smo prvi hrvatski medicinski patent u SAD-u nakon više od 20 godina'

Jedan je inženjer i profesor, a drugi liječnik i profesor. A zajedničkim su snagama uspjeli registrirati prvi hrvatski medicinski patent u SAD-u nakon više od 20 godina. Janoš Kodvanj je, naime, profesor u trajnom zvanju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje te voditelj tamošnjeg Laboratorija za eksperimentalnu mehaniku, a Srećko Sabalić je predstojnik Klinike za traumatologiju u Zagrebu te predaje na Medicinskom fakultetu u Splitu. Spojivši svoja znanja, patentirali su "inovativni sustav fiksacije prijeloma koji unapređuje sigurnost i učinkovitost kirurških zahvata". Zbog tog su iznimnog postignuća upravo njih dvojica laureati ovogodišnjeg izbora Večernjeg lista za osobu godine. Riječ je o prestižnom izboru u sklopu kojeg se od 2011. godine biraju pojedinci, iznimne osobe koje su svojim radom u protekloj godini pridonijele napretku hrvatskog društva, a prvi je puta nagrada otišla u ruke dvije osobe, baš zato što zajedno dijele taj uspjeh i patent. A o čemu se točno radi i zašto je njihov izum toliko važan?

– Ovdje se ne radi o jednom proizvodu, kao što se obično misli kada se govori o nekakvom patentu, nego je riječ o rješenju koje se može primijeniti kod svih pločica i vijaka za osteosintezu, a isto tako i kod nekih drugih implantata u ortopediji gdje je potrebno taj implantat na neki način fiksirati vijkom za kost. Ono što smo mi patentirali jest zapravo način povezivanja glave vijka s pločicom, koji omogućuje da pločica i vijak nakon povezivanja predstavljaju krutu figuru. To je inače najjednostavnije postići s navojem na navoj, odnosno korištenjem navoja na glavi vijka i navoja u pločici, čime se ostvaruje ta čvrsta veza između vijka i pločice. Mi smo izumili novi način tog povezivanja, pri čemu se glava vijka može povezati s pločicom bez navoja, odnosno navoj samo djelomično sudjeluje u povezivanju, a cijeli se patent svodi na uvijanje vijka koji je od mekšeg materijala i na glavi nema navoj. U tu se glavu vijka onda urezuje navoj u povrtu pločice, koja u tom slučaju mora biti od tvrđeg materijala. Tako se ostvaruje taj čvrsti spoj, odnosno dobiva se jedna kruta figura, što osigurava da se, primjerice, kod popuštanja vijka u kosti, vijak ne izvuče iz kosti i iz pločice jer je povezan sa samom pločicom – objašnjava Kodvanj, a Sabalić dodaje kako je još jedna velika prednost ovog izuma što omogućuje stavljanje vijka pod određenim kutem.

– Ono što daje važnost ovom izumu jest to što je inače osobito teško takav spoj postići na takozvanim tankim pločicama. Kod liječenja prijeloma poželjno je da one budu što tanje i da tako što manje iritiraju lokalno tkivo. Mi smo uspjeli postići jako dobre rezultate na pločicama debljine od svega jednog milimetra, što onda daje prednost pred ostalim izumima u tom području. Stoga se taj izum može koristiti u slučaju nekih specifičnih prijeloma, primjerice šake ili stopala odnosno u maksilofacijalnoj kirurgiji – kaže Sabalić te dodaje da u svijetu postoji 15-ak sličnih patenata u tom području, a samo ih se pet može primijeniti na ovako tankim pločicama. – No to su sve velike korporacije i velike firme. Teško je postići ovo što smo mi napravili, jer smo to radili uz naš posao, a netko se cijelog života bavi samo izumima i radi u nekom istraživačkom laboratoriju velike korporacije. Mi smo uspjeli kao individualci, a u SAD-u je samo oko 5 posto takvih patenata, svi su ostali u vlasništvu velikih korporacija – kaže Sabalić.

A cijela je priča zapravo započela upravo njegovim doktoratom, koji je branio pod mentorstvom profesora Kodvanja. Tada su otvorili taj problem povezivanja pločica i vijaka, no potencijalno rješenje godinama je stajalo u ladici. Sve do 2019. godine kada su ponovno počeli raditi na projektu. Dodaju i kako to nije bio trenutak kao iz filmova, u kojem se nekome "upalila lampica" i onda je sve išlo glatko, već iza registracije ovog patenta stoji jako puno truda i rada, sve dok izum nije bio usavršen. Prvo je bio registriran u Hrvatskoj, a onda i šire, u EU, na području Euroazije, Kine pa i u SAD-u.

– Jako su stroga pravila i ako se pogriješi praktički u nekom dijelu rečenice, patent se neće priznati. Stoga je to jako zahtjevan proces. Bilo je to veoma turbulentno razdoblje za nas jer nije dovoljno samo lijepo uobličiti u patentnu prijavu i poslati je. Potreban je i jasan dokazni postupak – kažu autori patenta te dodaju kako je sada vrijeme za njegovu primjenu u praksi. Mnogi patenti, naime, i nakon registracije nikada ne zažive kao proizvodi te stoga treba uložiti jako puno truda da se to ne dogodi.

– Mi sada radimo na projektu u sklopu kojeg ćemo taj patent primijeniti na implantatima koji se koriste na kralježnici. Degenerativne bolesti diska danas su veoma česte, ljude u cijelom svijetu bole leđa. Najnovije tehnike podrazumijevaju da se stavlja jedan umetak između trupova kralježaka, koji onda treba fiksirati. Mi ćemo to učiniti koristeći svoj patent. Naravno, to nećemo odmah primjenjivati na ljudima, ta faza od dokazivanja do primjene na ljude često traje godinama. Sada smo u pretkliničkoj fazi istraživanja koja će biti provedena u laboratorijskim uvjetima – objašnjava Srećko Sabalić. No osim praktične primjene u medicini, ovaj patent šalje i snažnu poruku, posebice mladim znanstvenicima o važnosti inovacija te povezivanja znanosti i poduzetništva.

– Iznimno mi je drago što smo dobili ovu nagradu, jer smatram da se znanstvena zajednica, ali i naše gospodarstvo općenito premalo trude da se stvore neka nova znanja, pogotovo na fakultetima ili u razvojnim centrima. Umjesto da se traže nova rješenja, jednostavno se uzme neko postojeće. No budemo li tako razmišljali, broj patenata u Hrvatskoj i u budućnosti će ostati relativno mali. Prosječni broj međunarodnih patenata odobrenih Hrvatskoj u posljednjih deset godina na godišnjoj je razini osam, a Slovenija ih ima 78. Da ne navodimo Njemačku s 15 tisuća ili SAD s 20 tisuća. Stoga će nadam da će ova nagrada biti poticaj onima koji se bave izumima, pogotovo mladim inženjerima u nekim tvrtkama u razvoju i znanstvenoj zajednici. Također, asistentima, profesorima na fakultetima, pa čak i studentima – ističe Kodvanj, dok Sabalić dodaje kako je vrijednost pojedine tvrtke izravno vezana za broj patenata koji ima.

– Pojedine korporacije vrijede upravo zato što su zaštitile svoje intelektualno vlasništvo. Švicarska je relativno mala zemlja koja je jedna od najbogatijih na svijetu. A nije bogata zato što je lijepa, nego zato što ima najveći broj patenata po stanovniku u odnosu na cijeli svijet. Čak tri puta više nego, primjerice, Njemačka. To su dodatna znanja i zato ja svojim studentima govorim: ako imaš nekakav problem, traži rješenja. Nisu drugi pametniji od nas. Trebamo biti samo više znatiželjni i shvatiti da razna rješenja mogu doći i od nas običnih ljudi. Trebamo biti malo više motivirani, ali moramo pronaći i to znatiželjno dijete u sebi. Važno je također da smo rasterećeni nekih svakodnevnih misli i da više usmjerimo svoju pozornost na traženje inovativnih rješenja – kazuje Sabalić, dok Kodvanj upozorava na problem nedostatka informacija.

– Kod nas ni na jednom tehničkom fakultetu ne postoji nijedan predmet u sklopu kojeg studenti slušaju nešto o intelektualnom vlasništvu. Ja mislim da je to jedan od većih problema, jer da oni tijekom svog studija čuju nešto o inovacijama i o tome kako postupiti s nekom idejom, možda bi ih to motiviralo. Mislim da bi tu fakulteti trebali napraviti iskorak, pa barem da studenti u okviru postojećih predmeta mogu čuti nešto više o intelektualnom vlasništvu. Ja to prakticiram na Strojarstvu već godinama – kaže Janoš Kodvanj, koji je cijeli svoj radni vijek, od 1987. godine, proveo na Fakultetu strojarstva i brodogradnje.

– Najponosniji sam baš na svoj nastavnički rad sa studentima. Oko 70-80 diplomskih i završnih radova obranjeno je pod mojim mentorstvom, ali i 12 doktorata. To me zaista veseli, uz znanstveni rad te suradnju s gospodarskim sektorom – ističe ovaj profesor u trajnom zvanju koji će ove godine u mirovinu. Ipak, ističe kako mu dosadno zasigurno neće biti te da u planu ima još mnogo projekta.

– Ja sam pak dospio na medicinu jer nisam zapravo znao što želim raditi u životu. I nikada nisam mislio da ću biti kirurg, iako su me svi drugi vidjeli u tome i tako je na kraju i bilo. No uvijek sam imao i želju baviti se znanošću. Također, osobito sam ponosan i na svoj ratni put, bio sam dragovoljac i proveo skoro 800 dana na ratištima na području oko Zadra. Sada sam u drugom mandatu kao predstojnik Klinike za traumatologiju, pa iako rukovođenje ljudima nije lako, imam sjajan tim, još samo obnovu čekamo – kaže Sabalić kojeg mirovina čeka iduće godine, a u šali obojica ističu kako će tek tada imati vremena – za posao.

Video: REUTERS