"Danas gužva, a sutra nigdi nikoga", izustio je stariji gospodin prolazeći kroz gužvu kninskim ulicama na dan kada je grad obilježio 31. obljetnicu oslobođenja. Političari, branitelji, predstavnici veteranskih udruga, uzvanici te brojni znani i neznani posjetitelji ispunili su Knin, u kojem se temperatura na suncu penjala iznad 40 stupnjeva. Iz prepunih kafića oni koji su još od ranog jutra zauzeli svoja mjesta promatrali su prolaznike i komentirali koga su sve vidjeli. Dok su jedni polako ispijali jutarnju kavu, drugi su se osvježavali pivom, upijajući atmosferu dana u kojem je Knin ponovno bio središte obilježavanja obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja. Zastave su bile izvješene na svakom koraku.
Lijep obiteljski život
Hodajući ulicama i promatrajući kakve majice nose djeca i odrasli, neupućen čovjek mogao bi pomisliti da su Hrvatsku obranili i oslobodili isključivo pripadnici HOS-a, a ne pripadnici gardijskih brigada i specijalne policije, koje su iznijele najveći teret vojnih operacija. Ni ovogodišnja proslava Oluje u Kninu nije mogla proći bez povika "za dom spremni", koje su ponovno uzvikivali isti oni kojima je, čini se, upravo to glavni razlog dolaska. Probijajući se kroz gužvu, čovjek nije mogao ne primijetiti brojne štandove na kojima se prodavalo sve i svašta. Trgovci su trljali ruke, cijene su bile pristupačne, a posjetitelji su se naoružavali "domoljubnim" rekvizitima koji su najčešće izgledali kao potpuni kič, a mnogi od njih bili su u suprotnosti s ustavnim vrijednostima. A mi smo posjetili štand braniteljske zadruge "Mrgude".
Dočekala nas je sa smiješkom gospođa Petra, koja nam je u nekoliko riječi, kao prava profesionalka, objasnila što nudi potencijalnim kupcima na kninskim ulicama. "Ručno izrađujem krunice, narukvice i druge ukrasne predmete od žice i konca. Materijal nabavljam gotov, a zatim svaki proizvod sama oblikujem i kombiniram. Ovakvi sajmovi prilika su da predstavim svoj rad i uvijek se nadam da će posjetitelji prepoznati trud koji ulažem", kaže Petra. Pitam je koliko ljudi očekuje da će se odlučiti nešto kupiti na njezinu štandu, a ona nam spremno odgovara: "Pa ja mislim da je najgora opcija sjediti kući. Kad izađemo vanka, znači radit će se nešto. Mi uvijek molimo Boga samo da ne bude kiše. Uvijek se nešto proda", optimistična je gospođa Petra. Dolazimo do stadiona NK Dinare, na kojem se održala glavna svečanost. Politički i vojni vrh na istome mjestu, bez povišenih tonova. Vojnici i vojnikinje cijelo su vrijeme hodali među prisutnima i nudili im vodu kako bi utažili žeđ na vrelini kojoj su svi bili izloženi.
Nije bilo ni trunke vjetra koji bi barem malo rashladio prisutne i pomogao zastavama da zalepršaju. Pogled mi pada na kuće koje gledaju prema stadionu. Neke izgledaju kao da je grad oslobođen jučer. Gledam oko sebe pokušavajući vidjeti što se sve događa, i ne mogu ne primijetiti dosta praznih sjedala. Je li razlog tomu bila velika vrućina ili nešto drugo, mogu samo nagađati. Kraj mene sjedi čovjek s unukom koji se počeo ispričavati jer je sjeo na mjesta predviđena za novinare. Objašnjavam mu da se nema zašto ispričavati, ali on je ustrajan. "Red se mora znati", kaže i premješta se na drugo mjesto. Pitam ga kako se zove, a on odgovara: "Đuro od Đakova, ali mi je majka iz kninskoga kraja." Kaže nam da na obilježavanje dolazi već petu godinu i da mu nikakve visoke temperature ne smetaju.
"Bratić mi je poginuo u ratu i odlučio sam dolaziti svake godine iz poštovanja", govori nam ovaj čovjek svoju priču. Premijer, predsjednik Sabora i ostali uzvanici održali su svoje uobičajene govore, a dok je govorio predsjednik države, jedan čovjek s tribina uporno je dobacivao: "Vruće je." Na kraju, dojam je da je više ljudi ostalo po kafićima ili ispred njih nego što ih je došlo do stadiona, na kojem je svečanost završila spektakularnim vježbama vojnika i policajaca te preletom naših zrakoplovaca. No koliko god sve to izgledalo privlačno iz novinarske perspektive, pitanje koje mi se stalno nametalo bilo je što sami Kninjani i Kninjanke kažu o tome kako se živi u njihovu gradu. "Knin je danas lijep grad za obitelj, za život, za malu djecu", ističe Marija, stanovnica ovoga grada. Navodi nam konkretne prednosti koje život u manjem gradu donosi: stambeno pitanje može se riješiti puno lakše i povoljnije nego u većim hrvatskim gradovima, a kvaliteti života pridonosi i izvanredan geografski položaj.
Porast broja rođenih
"Blizu nam je more, blizu su nam planine. Kvaliteta života je na lijepoj razini", objašnjava. Ipak, uz dozu realnosti priznaje nam kako ponuda možda nije jednako privlačna za sve generacije. "Možda su mrvicu zakinuti oni koji malo više izlaze, ali za obiteljski život ovo je jako lijep grad. Posla ima, uvjeti su dobri." Ivica je, iako rođen u Kninu, već 36 godina stanovnik Zagreba i nema se namjeru vratiti. Oluja ga je 1995., kaže, nakon pet godina vratila kući, no život ga je odveo na drugu stranu. "Bojim se da je ovdje sve super ova tri-četiri dana proslave. A što je s onim drugim danima? Stalno se nešto pokreće pa se ne pokreće", govori otvoreno. Gradonačelnik nam se pohvalio kako je, nakon dugo vremena, broj rođene djece veći u odnosu na prethodne godine, što je samo po sebi sjajna vijest. A svi oni koji su ostali živjeti u ovom gradu, bez obzira na to kako se zovu i odakle dolaze, zaslužuju kvalitetan život i zaslužuju da ih se netko sjeti ne samo jedan dan u godini. Ako ništa drugo, u Kninu i dalje ostaje onaj stari grafit koji možda najbolje opisuje duh grada: "U centru grada nema ljubavi, ali ima ćevapa."
Stanovnici Knina su oni koji žive u Kninu a mi ostali dođemo u posjetu i ne vidim tu nikakvih problema.