‘Problem Crne Gore je SPC. Ne zato što je srpski, nego zato što nije crkva’

Posljednjih dana i tjedana mnogo ljudi šeta Crnom Gorom. Prosvjedi, litije i molebani, crkvena bogosluženja... sve je to na ulice izvelo desetke tisuća ljudi koji šetaju, a šetnjama se kraj ne nazire, čak su svakim danom sve masovnije.

Dakako, ni blizu 250 tisuća ljudi, kako broj pumpaju prosrpski mediji u Crnoj Gori, kao i propagandna Vučićeva beogradska mašinerija, ali upornost prosvjednika crnogorsku vlast neugodno je iznenadila.

Strasti su uzavrele zbog nedavnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji propisuje da će svi vjerski objekti koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njene neovisnosti 1918., a koji kasnije nisu na odgovarajući pravni način prešli u vlasništvo neke vjerske zajednice, biti prepoznati kao državna imovina i bit će upisani kao kulturno blago.

Zakonu se protivi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, koja ondje raspolaže sa 700 vjerskih objekata, smatrajući da je napisan “s ciljem da bude paravan za otimanje crkava, manastira i crkvene imovine”. Vatru potpaljuje i mitropolit SPC-a crnogorsko-primorski Amfilohije.

– Ovi suvremeni bezumnici hoće oteti hramove za sebe. Ni Turci nisu radili što ovi bezbožnici žele. Oteti crkve i dati ih sektama. Ova grupa bogataša, bivših titoista, opljačkala je sva poduzeća, a sada hoće i hramove. Neće moći – poručio je Amfilohije, čijem su se ratničkom pokliču odazvala “plemena“ Kuči, Piperi, Bjelopavlići koji danima marširaju ulicama Podgorice, Pljevalja, Berana i Nikšića pod budnim okom specijalne policije. U nevelikoj državi – koja broji tek 600 tisuća duša – tako golemi interesi, a podjele duboke, poput kanjona magične, mistične rijeke Tare. Na djelu je vjekovni sukob crnogorske većine i srpske manjine, sukob “zelene” i “bijele” Crne Gore, sukob proeuropske i proruske opcije. Crna Gora vrije, a pojedini tamošnji portali vrište da je domovina “na rubu građanskog rata”.

Događanje naroda

Samostalnom državom Crna Gora postala je 1878. na Berlinskom kongresu, istog dana kada i Srbija. Velikosrbi su, međutim, organizirali atentate na crnogorskog kralja: prvi put udarila je Crna ruka 1907. i drugi put 1909. godine, tijekom “Kolašinske afere”. U ovakvo destruktivno djelovanje u Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj tih godina preko Svetozara Pribičevića i Srpske samostalne stranke, bio je direktno umiješan Beograd te Srpska pravoslavna crkva.

Kao što je nadalje poznato, nakon I. svjetskog rata Srbija je okupirala Crnu Goru i uvela je u Jugoslaviju, proglašavajući je “drugim okom u glavi”. No “drugo oko” posljednjih godina misli “svojom glavom”. Crna Gora nepovratno se istrgla iz gotovo stoljetnog zagrljaja Srbije.

Taj je proces otpočeo još u ožujku 2003. kada je SR Jugoslavija reorganizirana u državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru. Nakon referenduma o neovisnosti, Crna Gora je 3. lipnja 2006. proglasila neovisnost i otada postoje dva snažna kontinuiteta: premoć Demokratske partije socijalista (DPS) čiji se lider Milo Đukanović izmjenjuje na dužnosti premijera (četiri puta) i predsjednika (dva puta), pod čijim se vodstvom odvija i drugi kontinuitet, a to je crnogorska državna politika usmjerena na približavanje Europskoj uniji i NATO-u.

Odnosi sa Srbijom pogoršali su se 2008. s crnogorskim priznavanjem državnosti Kosova, što je opteretilo i odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, utjecajnoj u Crnoj Gori, a sporno je i djelovanje kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve. Nakon ruske aneksije Krima 2014. Crna Gora uvodi sankcije Rusiji, u skladu s politikom Europske unije, što je izazvalo masovne prosvjede u Podgorici koje predvodi moćni prosrpski Demokratski front, optužujući vlast za korupciju i nepotizam, protiveći se približavanju NATO-u i zagovarajući prorusku politiku.

No godinu dana kasnije Đukanović ih je pomeo na parlamentarnim izborima pa je posljedično u lipnju 2017. Crna Gora primljena u NATO. Sve su to razlozi za uporne šetnje ulicama crnogorskih gradova. I sve miriše na “događanje naroda” koje je 1989. Đukanovića i dovelo na vlast? Mogu li ga masovni i uporni, tinjajući i, zasad, mirni prosvjedi zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti srušiti? Evo što o tome misle hrvatski Crnogorci.

– Evidentno je da zbivanja u posljednja dva mjeseca u Crnoj Gori dobivaju svoju dramatiku i postaju doista zabrinjavajuća. Prve procjene koje su bile vezane uz pojavu tzv. litija, odnosno šetnji, upućivale su da će ta priča biti brzo ispucana i da neće ostaviti nekakve trajnije posljedice vezane uz status i budućnost Crne Gore. Međutim, događaji u posljednjih dvadesetak dana ukazuju na drastično, čak i dramatično povećanje broja sudionika u tim šetnjama. Vjerovao sam da će prosvjedi biti kratkoga vijeka, ali ta je procjena bila pogrešna – kaže Danilo Ivezić, predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske. Rodom je iz Kolašina u Crnoj Gori, odakle je još 1973. stigao u Zagreb i ovdje ostao. Danas sa zabrinutošću pogledava prema svojoj prvoj domovini i pokušava objektivno sagledati pozadinu aktualnih previranja.

Stoljetna podjela, smatra, kulminirala je 2006. kada su rezultati referenduma za samostalnost Crne Gore iznjedrili zabrinjavajući podatak: čak 45 posto ljudi je bilo protiv. Upravo iz tog dijela građana danas se regrutira ova snaga kojoj Zakon o vjerskim slobodama nije prioritet ni cilj, smatra naš sugovornik. Ovo je priča “za” ili “protiv” Crne Gore.

– Mislim da veliki utjecaj na ove najnovije događaje stiže izvana, iz Srbije, vjerojatno i Rusije. A u pozadini te priče nije vjera nego politika te još jedan element koji ne smijemo smetnuti s uma, a to je ekonomski element. Riječ je o ogromnom prostoru zarade koji SPC ostvaruje u Crnoj Gori, gdje je vjerski turizam u nekoj drugoj funkciji, do činjenice da Crna Gora ni jednog centa od cijele te priče nema. Mislim da je u pozadini cijele priče ogroman novac – tvrdi Danilo Ivezić.

Prema informacijama kojima raspolaže, sudionici tzv. litija u najvećem dijelu uopće nisu s tih područja, nego su “uvezeni” izvana i, kako vjeruje, financirani iz Beograda i Moskve.

– Sve to strahovito asocirana na devedesete, na “događanja naroda”, na organiziranost kad treba nešto rušiti. Šetnje su počele s vjerskim obilježjima, ali sve češće vidimo i obilježja srpske države, zastave, grbove i slično. Apsurdna je činjenica da se kroz cijelu tu priču u temeljima zadire u Crnu Goru kao državu i ja bih to nazvao puzajućom destrukcijom. Ide lagano i u nevinom obliku, a u pozadini je nešto drugo. Pa ti ljudi na čelu tih procesa Crnu Goru uopće ne doživljavaju kao državu niti crnogorsku naciju ne prihvaćaju kao naciju, a cijeli prostor smatraju cjelinom koja je dio Srbije. Vrlo brzo te riječi mogu biti jače od oružja, ali i oružje samo. Sve to zaista zabrinjava i izaziva zebnju – kaže Danilo Ivezić pa otkriva kako ga članovi zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj uz bojazan pitaju: hoćemo li mi na ljeto moći otići u Crnu Goru? Nemirno je i članstvo zagrebačkog Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro”, kojim predsjeda Milanka Bulatović.

– K nama dolaze ljudi koji uglavnom dijele naše emocije i zabrinutost, zapitkuju, šalju mailove, postavljaju nam pitanja i pišu komentare. Svima je žao što se to tamo događa, bez obzira na to jesmo li rođeni tamo ili je Crna Gora zemlja naših predaka. Stvarno su ljudi ogorčeni, u čudu – kaže Milanka Bulatović dodajući da osobno osjeća golemu ojađenost.

Mračni srednji vijek

– Pitam se, kao vjerojatno i druge Crnogorke i Crnogorci, dokle će se više Crna Gora boriti. Cijela krvava povijest, uvijek za slobodu države i naroda, i dandanas visi nad sudbinom Crne Gore. Stvarno su ljudi ogorčeni, u čudu, zašto se to više događa, zašto moraš potvrđivati što je odavno poznato i povijesno i činjenično i pravno: da je Crna Gora postojala i da postoji kao država. Ne mogu se načuditi kako može postojati dio naroda koji ne želi svoju državu, pa u cijelom se svijetu prolijeva krv da bi narod imao svoju državu – ogorčena je Milanka Bulatović, Crnogorka iz Čapljine koja je u Zagrebu pronašla svoj dom još davne 1965. godine.

– Žalosno je što tolik broj ljudi izlazi na ulice, premda mislim da je to jedno te ista jezgra koja se vrti okolo. Meni su te priče mračne kao iz srednjeg vijeka, jednostavno ne mogu te prizore zamisliti u 21. stoljeću. Dosta je više, pa to je sto godina ispiranja mozga! U Crnoj Gori je i danas prisutan mit o Kosovu, a činjenica je da ni jedan Crnogorac nije sudjelovao u toj bitki. Nepodnošljiva je ta obmana i nametanje mitova bez utemeljenja – kaže Milanka Bulatović. Tvrdi kako od referenduma o samostalnosti, dakle, unazad 15-ak godina, Crna Gora živi u “latentnoj neizvjesnosti” hoće li se u međuvremenu pojaviti provokacije bilo kojeg tipa, zahvaljujući trima “remetilačkim faktorima”.

– To je, najprije, SPC koji se smatra iznad Crne Gore, drugo, tu su prisutne prosrpske stranke koje s njima surađuju i treći je velikosrpski nacionalizam. Kad se sve to poveže, oni nikako da Crnu Goru ostave na miru. Dovoljan je i banalan povod, ali čak i bez povoda nasrću želeći da Crna Gora nestane kao država, što za sobom nosi godine strepnje i opreza – kaže Milanka Bulatović.

Politolog Dragutin Lalović, profesor u mirovini i ugledni član zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj, smatra da aktualna situacija nije dramatična u odnosu na sve što je Crna Gora prošla u zadnjih 20-ak godina.

– Osobito od 1997. godine kad se odlučila naposljetku iščupati iz bratskog zagrljaja Srbije i kada joj je Milo Đukanović promijenio poziciju iz vazalske prema suverenističkoj politici, pa preko 1999. kada su se Crnogorci uspjeli othrvati Miloševiću ne stajući na njegovu stranu kada je riječ o Kosovu pa do beogradskog sporazuma 2002. godine, tu je i referendum o nezavisnosti te naposljetku primanje u NATO. To je cijeli jedan put i ovo danas na tome je putu samo još jedan korak – kaže prof. dr. Lalović. Mišljenja je da je aktualna crnogorska vlast procijenila da u tu bitku može ući.

– A ja sam u ovih 20 godina naučio vjerovati Mili Đukanoviću kada je riječ o njegovu talentu i umijeću, da on zna što radi, da je ocijenio da može. Znao je da će biti vriske i otpora, ali to je samo pjena iza koje ne može stajati nikakva ozbiljna prijetnja koju on ne bi mogao suzbiti – kaže profesor Lalović dodajući da je Crna Gora (pre)dugo živjela u izvanrednom stanju čiji je najgori element upravo SPC.

– Po mome sudu, ne toliko što je srpska, nego što nije crkva. To nije duhovna zajednica koja pruža utjehu i sve drugo što bi čovjek očekivao, nego ima jednu parapolitičku ulogu koja se kapilarno širi i koja ne pristaje ući u crnogorsku državu. Potrebno je da se upišu, da postanu pravni subjekt u Crnoj Gori, a oni to ne mogu prihvatiti. Vidjeli ste izjave koje su davali, da je položaj Srba gori nego u NDH i još obrazlagali da su kod Pavelića bila dva srpska ministra, a ovdje nema ni jednoga. To je takav skandal do neba, takva provokacija, da se svi mi pitamo već desetljećima: pa dokle će se to trpjeti? SPC ne plaća poreze, ne odgovara crnogorskim zakonima – secira prof. Lalović SPC, nazivajući ga “organizacijom s političkim ambicijama”. Podsjeća da je navodno sporni zakon svoju međunarodnu verifikaciju dobio i putem Venecijanske komisije.

Najzad je počelo

– To je bitan element za uvođenje pravne države u Crnoj Gori i, ako mene pitate, to je jedina drama u Crnoj Gori, a ne građanski rat. Drama je kako uspostaviti pravnu državu i to se sada lomi na SPC-u jer ne može netko biti izvan zakona, ne može ne podlijegati zakonima i još se rugati zakonima. Na djelu je, zapravo, pravno uređivanje crnogorske države. To se moralo napraviti i ranije, ali hvala Bogu da se najzad i započelo. Što se Aleksandra Vučića tiče, njemu odgovara situacija u Crnoj Gori jer treba malo skrenuti pažnju s Kosova. Mora se zato neka diverzija dogoditi i to je ono što se, po mojem sudu, poklapa s interesom Crne Gore, odnosno Mile Đukanovića koji je samo čekao okolnosti koje će mu dopustiti da krene u finalnu borbu za pravnu državu – zaključio je profesor Lalović.

I Danilo Ivezić kaže da je optimist.

– Smatram da će se situacija smiriti. Crna Gora danas je u bitno drugačijem položaju nego 90-ih jer je i situacija na međunarodnoj sceni bitno drugačija, a sama činjenica članstva u NATO-u automatski određuje bitno drugačiji odnos ostalih država prema njoj – zaključio je Ivezić. I Milanka Bulatović vjeruje u primjenu pravila pravne države i da će Crna Gora opstati upravo uspostavljanjem europskih vrijednosti kao preduvjet za ulazak u EU, kao Ustavom određena, multikulturalna i multietnička, građanska država koju ni stogodišnji teror nije uspio slomiti.