Prof. dr. sc. Zvjezdan Penezić s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru izazvao je velik interes akademske i šire javnosti svojim popularnoznanstvenim predavanjima o neurološkim temeljima sreće. U ovom intervjuu govori, među ostalim, o razlozima zbog kojih ljudi posežu za literaturom samopomoći te o tome kako na doživljaj sreće utječu osobni rast, ljubav, genetika, dobitak na lotu, kao i konzumacija čokolade i sladoleda.
Zašto je tema sreće postala toliko znanstveno relevantna?
Pozitivna psihologija usmjerila je pažnju na dobrobit, otpornost i smisao, naglašavajući da sreća donosi stvarne koristi poput boljeg zdravlja, duljeg života, kvalitetnijih odnosa i veće produktivnosti, zbog čega je postala važna tema znanstvenih istraživanja.
Ipak, mnogi pojedinci odgovore na pitanja o tome što je sreća traže u tzv. samopomoći. Zašto?
Fenomen samopomoći postao je globalni trend koji nadilazi želju za brzim rješenjima. U svojoj srži odražava potrebu za autonomijom, kontrolom i emocionalnom ravnotežom, nudeći jednostavne i dostupne strategije za poboljšanje kvalitete života. Na njegovu popularnost utječu društveni faktori poput naglaska na individualizmu i ograničene dostupnosti profesionalne psihološke pomoći, zbog čega se doživljava kao praktična alternativa. Digitalna tehnologija dodatno je ubrzala širenje sadržaja putem knjiga, blogova, podcasta i aplikacija koje nude lako primjenjive savjete. Pojedinci se okreću samopomoći jer traže smisao, ispunjenje i stabilnost, a ona obećava put prema boljem životu koji je djelomično u njihovim rukama. Iako se može kritizirati zbog površnosti, samopomoć i dalje odražava univerzalnu težnju za srećom i osobnim rastom.
Kako se subjektivna dobrobit razlikuje od psihološke dobrobiti?
Pojam sreće u psihologiji obuhvaća različite koncepte, ponajprije subjektivnu i psihološku dobrobit, koji se razlikuju po fokusu i teorijskim osnovama. Subjektivna dobrobit odnosi se na to kako osoba procjenjuje svoj život i kako se osjeća, uključujući zadovoljstvo životom i ravnotežu emocija, te proizlazi iz hedonističkog pristupa.
Psihološka dobrobit, s druge strane, naglašava kvalitetu funkcioniranja i ostvarenje potencijala kroz autonomiju, osobni rast, odnose i svrhu, u skladu s eudemonističkom tradicijom. Prema tom pristupu, sreća nije samo osjećaj ugode, već i razvoj te život u skladu s vrijednostima. Razlika je u tome što subjektivna dobrobit mjeri koliko se dobro osjećamo, a psihološka koliko dobro živimo i funkcioniramo. Oba su koncepta važna jer osoba može biti zadovoljna, ali ne i ostvarena, ili obrnuto. Suvremena psihologija stoga nastoji integrirati oba pristupa, promatrajući sreću kao spoj ugode, smisla, rasta i povezanosti.
Koje su koristi sreće za pojedinca?
Suvremena psihologija i neuroznanost pokazuju da sreća snažno utječe na fizičko zdravlje, mentalno funkcioniranje i odnose. Visoka razina dobrobiti povezuje se s boljim kardiovaskularnim zdravljem, jačim imunitetom, bržim oporavkom od bolesti i duljim životom. Pozitivne emocije potiču mentalnu otpornost, kreativnost i lakše suočavanje sa stresom, smanjuju razinu kortizola te povećavaju emocionalnu stabilnost. Sreća također povećava produktivnost i angažiranost na poslu te doprinosi zdravijim obrascima ponašanja i boljoj organizacijskoj klimi. Zato sreća nije luksuz, već ključni resurs za zdrav i ispunjen život, a ulaganje u dobrobit važna je dugoročna strategija za kvalitetu života.
Koje su koristi sreće za društvo?
Sreća nije samo individualni cilj, već ima i šire društvene učinke. Istraživanja pokazuju da visoka dobrobit pojedinaca doprinosi zdravijim, produktivnijim i povezanijim zajednicama. Ulaganje u osobnu dobrobit jača društvo, pa poticanje sreće kroz emocionalnu inteligenciju, zdrave navike i socijalnu povezanost treba biti javni prioritet.
Može li se sreća naučiti? Sreća se dugo smatrala fatumom, sudbinom?
Sreća se dugo smatrala izvan naše kontrole, no danas se shvaća kao dinamičan proces koji se može razvijati. Iako genetika i okolnosti imaju utjecaj, istraživanja pokazuju da velik dio dobrobiti ovisi o našim svjesnim izborima – čak oko 40 %. Prema Sonji Lyubomirsky, autorici knjige The How of Happiness, oko 50 % naše sreće određuju genetski čimbenici, 10 % okolnosti, a 40 % naša svjesna djelovanja. Taj udio od 40 % otvara mogućnost za učenje i primjenu strategija koje povećavaju subjektivnu dobrobit. Mozak je plastičan, pa aktivnosti poput vježbanja, smijeha, pomaganja drugima i boravka u prirodi potiču „sretne kemikalije“ i jačaju otpornost na stres. Zaključno, sreća nije samo urođena, već se može graditi kroz male, dosljedne promjene u ponašanju i načinu razmišljanja.
Ima li sreća neurokemijsku osnovu i koje su to „sretne kemikalije“ u mozgu?
Sreća ima jasnu neurokemijsku osnovu jer je povezana s djelovanjem neurotransmitera koji reguliraju raspoloženje, motivaciju i odnose. Dopamin se oslobađa pri postizanju ciljeva te potiče motivaciju i osjećaj nagrade. Serotonin osigurava smirenost i dugotrajniju emocionalnu ravnotežu, a njegova se razina povećava aktivnostima poput vježbanja i boravka u prirodi.
Oksitocin, „hormon ljubavi“, jača povezanost i povjerenje među ljudima kroz socijalne interakcije, dok endorfin ublažava bol i stvara osjećaj ugode, osobito tijekom tjelesne aktivnosti ili smijeha. Ove kemikalije djeluju zajedno i reagiraju na naše navike i ponašanje. Aktivnosti poput vježbanja, smijeha, altruizma i druženja nisu samo ugodne, već i biološki potiču dobrobit. Sreća stoga nije slučajna, već stanje koje možemo svjesno razvijati svakodnevnim izborima.
Zašto dobitak na lutriji ne donosi trajnu sreću?
Dobitak na lutriji često se smatra ultimativnim putem do sreće. Ideja da će financijska sigurnost i luksuzan život riješiti sve probleme duboko je ukorijenjena u društvenim uvjerenjima. Međutim, istraživanja pokazuju da euforija nakon materijalnog dobitka traje kratko, a razina sreće ubrzo se vraća na prijašnju razinu.
Zašto se to događa?
Prvi razlog je hedonistička adaptacija – pojedinci se brzo naviknu na bogatstvo pa početno uzbuđenje slabi; razina sreće dobitnika lutrije (4,0) tek je malo viša od prosjeka (3,8). Drugi razlog su negativne posljedice: mnogi daju otkaz, gube osjećaj svrhe i povezanosti, suočavaju se s problemima u novoj okolini i čestim obiteljskim sukobima, što povećava stres. Treći razlog je pogrešno shvaćanje sreće – ona ne proizlazi samo iz novca, već i iz odnosa, smisla i osobnog rasta. Modeli poput PERMA naglašavaju da su za dugoročnu dobrobit ključni emocije, angažiranost, odnosi, smisao i postignuća, što novac sam po sebi ne osigurava.
Potoje istraživanja o, primjerice, odnosu sreće i konzumacije sladoleda. Kakav je taj odnos?
Sladoled je u popularnoj kulturi često prikazan kao hrana koja podiže raspoloženje, takozvana "mood food".
Je li taj učinak stvaran ili samo mit?
Istraživanje Hurlinga i sur. (2015) pokazuje da konzumacija sladoleda može privremeno povećati pozitivne emocije i subjektivnu dobrobit. Studija je usporedila jedenje sladoleda i njegovo darivanje te utvrdila da jedenje značajno povećava i opći pozitivni afekt i pojedinačne emocije poput zadovoljstva i zahvalnosti, dok darivanje povećava samo opći osjećaj pozitivnosti.
Zašto sladoled djeluje na raspoloženje?
Neuroznanstvena istraživanja pokazuju da konzumacija sladoleda aktivira centar nagrade u mozgu, oslobađajući dopamin i druge neurotransmitere povezane s ugodom. Sladoled također pruža ugodna senzorna iskustva – okus, teksturu i hladnoću – koja pojačavaju osjećaj zadovoljstva. U eksperimentu Burgera i Sticea (2012) fMRI snimke potvrdile su aktivaciju somatosenzornih i motivacijskih regija mozga, što upućuje na njegovu ulogu u stvaranju hedonističkog užitka. Ipak, taj je učinak kratkotrajan: sudionici prijavljuju porast pozitivnog afekta od oko 12 %, ali nije jasno koliko dugo traje. Vjerojatno je riječ o kratkom emocionalnom skoku, u skladu s teorijom hedonističke adaptacije. Sladoled je stoga simbol jednostavne radosti, ali i podsjetnik da se trajna sreća gradi iz dubljih izvora.
Podsjećamo, Zvjezdan Penezić rođen je u Bajmoku (Subotica). Diplomirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru, a magisterij i doktorat znanosti stekao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U studenome 2022. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom izboru u području psihologije. Njegov znanstveni rad usmjeren je na istraživanje ličnosti, s posebnim naglaskom na ulogu karakteristika ličnosti u razumijevanju subjektivne dobrobiti.
Predaje na prijediplomskim i diplomskim studijima psihologije na Sveučilištu u Zadru te sudjeluje kao nastavnik i mentor na doktorskom studiju psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na zajedničkom doktorskom studiju Međunarodni odnosi (Sveučilište u Zadru i Sveučilište Libertas). Bio je mentor više od 100 diplomskih i završnih radova te mentor ili komentor više doktorskih disertacija.
Sudjelovao je u šest znanstveno-istraživačkih projekata financiranih od Ministarstva znanosti i obrazovanja, a trenutačno sudjeluje u projektima Hrvatske zaklade za znanost te kao voditelj dijela projekta Horizon EU-CONEXUS ENABLES na Sveučilištu u Zadru. Autor je i koautor više od 80 znanstvenih i stručnih radova te nekoliko znanstvenih monografija, a aktivno sudjeluje na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Član je relevantnih domaćih i međunarodnih stručnih udruga iz područja psihologije. Obnašao je više upravljačkih dužnosti, uključujući pročelnika Odjela za psihologiju i voditelja Katedre za psihologiju ličnosti, a bio je i još uvijek je prorektor Sveučilišta u Zadru. Za svoj znanstveni i stručni rad dobitnik je više nacionalnih nagrada.