Kao i obično, probudili smo se kasno, tek poslije 10 sati. Trebalo nam je neko vrijeme da se izvučemo iz sobe, a budući da je bilo potrebno oprati veš, nakon dulje rasprave odlučili smo se uputiti u lokalnu self-service praonicu, što se pokazalo kao pozitivno iskustvo. Relativno smo je lako pronašli i uspjeli ispravno odabrati sve postavke za pranje. Čekajući da se veš opere, u blizini smo otkrili splet malih uličica s restoranima. Odlučili smo iskoristiti priliku za doručak/ručak. Odluka je pala na malo, pomalo opskurno mjesto, puno zaposlenika iz obližnjih ureda. Hrana je bila izvanredna, a osoblje izuzetno ljubazno, trudili su se da se razumijemo i da nam bude ugodno, što je bilo pomalo drukčije iskustvo od onoga u vrhunskom hotelu u kojem smo odsjeli.
Pokupivši veš, vratili smo se u hotel i krenuli prema Shibuyi, jednom od najpoznatijih i najživljih dijelova Tokija. Nakon kratkog snalaženja u znatno većem i složenijem sustavu podzemne željeznice nego u Kyotu ili Osaki, uspjeli smo se iskrcati na pravoj stanici – i, još važnije, pronaći odgovarajući izlaz, što uistinu nije jednostavno u nepreglednim tokijskim podzemnim prolazima. Unatoč ogromnoj popularnosti, Shibuya nas je razočarala. Bilo je izuzetno glasno, pretrpano ljudima, uglavnom izbezumljenim tinejdžerima. Ni mirisi baš nisu ugodni pa smo zapravo bili jako sretni da se nismo odlučili za smještaj u Shibuji. Naime, smještaj u Shibuji, zajedno sa smještajem u Shinjuku, često se preporučuje za prvi posjet Tokiju prema mnogim turističkim vodičima na internetu.
Zadovoljni što smo vidjeli jednu od obaveznih destinacija za posjet Tokiju, nakon kraće šetnje odlučili smo pobjeći glavom bez obzira. U Shibuyi se nalazi i najprometnije križanje na svijetu, poznato kao Shibuya Crossing, što je svakako iskustvo koje treba doživjeti. Jedan od pozitivnih trenutaka bio je posjet spomeniku psu Hachiku, koji je svaki dan pratio svog vlasnika do ove stanice podzemne željeznice. Nakon iznenadne smrti vlasnika, pas je i dalje dolazio na stanicu svakog dana u nadi da će se njegov vlasnik vratiti. Hachiko je postao simbol odanosti i vjernog prijatelja, a spomenik je danas popularna turistička destinacija i mjesto za obilazak.
Sljedeća destinacija bila je, naravno, Shinjuku, gdje smo ostali sve do večernjih sati. Iako podjednako popularan kao Shibuya, s brojnim robnim kućama, trgovinama i zabavnim sadržajima, opća atmosfera Shinjuka djeluje znatno mirnije i "normalnije". Možda upravo zato što je Shinjuku više poslovno-administrativni nego mladenačko-modni centar, ukupni je doživljaj bitno ugodnijeg mjesta za dulji boravak. Ovdje je i jedna od najvećih i najprestižnijih robnih kuća u Japanu – Isetan – iznimno cijenjena, osobito zbog svog impresivnog food courta u podrumskim etažama (tzv. depachika). Robna kuća Isetan Shinjuku osnovana je 1886. godine kao prodavaonica kimona.
Zanimljivo je da se ispod glavne zgrade robne kuće, ali i u okolnim dijelovima Shinjukua, nalazi splet uličica s restoranima, barovima i lokalima zvanim izakaya, gdje se može doživjeti autentična atmosfera večernjeg Tokija. Najpoznatije su svakako Omoide Yokocho – Ulica sjećanja, uska živopisna uličica prepuna izakaya barova i malih grillova, poznata po neformalnoj atmosferi i mirisu pečenog mesa koji lebdi u zraku, savršena za brz zalogaj ili pivo nakon posla. Druga kultna lokacija je Golden Gai, mreža sićušnih, zbijenih barova u istočnom dijelu Shinjukua, u kojem većina lokala ima mjesta za nevelik broj gostiju – najčešće od četiri do deset. Svaki bar ima posebnu tematiku, od jazz i rock barova, preko retro uređenja, pa sve do umjetničkih prostora, a većinu vodi sam vlasnik, stvarajući intimnu i osebujnu atmosferu. Posjet ovim lokacijama jedan je od "highlighta" cijelog putovanja – naime, obje lokacije pružaju rijetku priliku da se doživi Tokio iz perspektive lokalaca, daleko od modernih nebodera i užurbanih avenija.
Iduće jutro, kao i obično, buđenje kasnije od planiranog, ali sve je to dio putovanja. Prva postaja bila je Tsukiji, nekoć glavna riblja tržnica Tokija koja je danas najpoznatija po svojoj vanjskoj tržnici (Tsukiji Outer Market), gdje i dalje sve vrvi životom, hranom i mirisima. Iako smo stigli relativno kasno, tek nešto poslije podneva, i dio štandova je već bio zatvoren, uspjeli smo pronaći ukusan doručak: malo sushija, malo sashimija, pa smo se pješice uputili prema istočnim vrtovima Carske palače (Imperial Palace East Gardens) u potrazi za – trešnjama. U tim vrtovima raste više od 600 stabala trešanja, i to dvadesetak vrsta koje cvatu u različito vrijeme. Nismo ni znali da ih postoji toliko. I da, imali smo sreće – našli smo trešnje u punom cvatu.
Nismo, doduše, mogli sjesti na travu, što je u formalnim japanskim vrtovima često zabranjeno, ali smo imali svoju malu hanami-pauzu – i vlastitu sakuru. Usput smo kupili mochi s okusom trešnje, koji smo pojeli sjedeći na klupi, gledajući u grane u cvatu. Moramo to ponoviti na svom balkonu u Zagrebu. Trešnje su, naravno, prekrasne, ali nas je još više fascinirala njihova uređenost – svako drvo djelovalo je kao da je pažljivo njegovano, grančice savršeno oblikovane, gotovo kao da su manikirane škaricama za nokte. Ta razina pažnje prema detalju, prirodi i estetici – to je ono što Japanu daje onaj poseban, tihi šarm koji vas zadrži dulje nego što ste planirali.
Iz vrtova Carske palače, prelaskom rijeke, stižete u Ginzu, najpoznatiju luksuznu četvrt Tokija, poznatu po skupim trgovinama, vrhunskim restoranima i modernoj arhitekturi. Planiramo je detaljnije istražiti sljedećih dana, a danas smo se, nakon odmora od hramova, uputili u najstariji i najpoznatiji budistički hram u Tokiju – Senso-ji u Asakusi, osnovan 645. godine. Unatoč mnoštvu turista, mjesto zadržava poseban mir i duhovnu atmosferu. Nakon razgledavanja hrama, ručali smo u lokalnoj izakayi (tradicionalni japanski pub) i pojeli ramen s nudlima, a potom prošetali obližnjim uličicama prepunim malih trgovina i suvenirnica koje okružuju hram. Kontrast duhovnog, povijesnog prostora i žive, trgovačke atmosfere čini Asakusu jedinstvenim dijelom Tokija koji spaja staro i novo u jednom doživljaju.
Sljedeća destinacija bio je muzej svjetla – teamLab Borderless, trenutačno jedna od najpoznatijih futurističkih izložbi na svijetu. Smješten je u novootvorenom kompleksu Azabudai Hills u središnjem Tokiju. Ulaskom u prostor gubi se osjećaj orijentacije – granice između zidova i podova nestaju, a posjetitelj postaje dio umjetničkog djela. Hodali smo po vodi, skakali po trampolinima, spuštali se toboganima, penjali se po interaktivnim instalacijama i svjetlosnim preprekama – sve uz stalne promjene zvuka, boja i senzacija. Iako su fotografije same po sebi impresivne, doživljaj uživo je neopisiv. Nakon izlaska iz muzeja dan smo zaključili večerom u lokalnoj izakayi, uz japanske salarymane, koji su se vraćali s posla, uz nezaobilazno pivo i nekoliko tanjura jela s roštilja, a potom i povratak s nekoliko vlakova natrag do hotela.
Naš predzadnji dan – pun umora. Dan prije ostali smo vani do ponoći. Svaki dan skupi se više od 25.000 koraka pa i mišići malo bole. Osim toga, jučer smo skakali, penjali se po teamLab Borderlessu pa je sve to ostavilo trag. Vremenska razlika nas možda malo manje muči, ali i dalje je osjetimo – osobito ujutro. Jutra, iako krasna, teška su i spora, a tradicionalno počinju dopisivanjem s ekipom u Zagrebu. Osim toga, danas najavljuju kišu navečer, pa se i to osjeti. Plan za danas je posjetiti Ginzu i Roppongi pa se nadamo da će krenuti nabolje. Već pri izlasku iz hotela u Shiba parku, gdje se naš hotel nalazi, dočekala nas je mala čarolija – prve trešnje u cvatu. Iako ih taj dan nismo aktivno tražili, odjednom su bile posvuda oko nas – prve smo uočili upravo u našem lokalnom parku, tik uz hram Zōjō-ji, podno Tokyo Towera. Krenuli smo pješice prema Roppongiju, a putem prošli pokraj Tokyo Towera, ispod kojeg se već formirao red posjetitelja koji su čekali ulazak u vidikovac. Nismo se zadržavali, ali toranj, tri metra viši od Eiffelova, izgleda impresivno – sa svojom jarkocrvenom konstrukcijom, japanskom interpretacijom Eiffelova tornja.
Put nas je dalje vodio prema kompleksu Azabudai Hills, jednom od najnagrađivanijih i najmodernijih urbanih projekata u Tokiju, čiji je središnji neboder – Mori JP Tower – trenutačno najviša zgrada u Japanu, s 330 metara visine (uključujući antenu). Iako tehnički postoji viša građevina (toranj Abeno Harukas u Osaki ima veći broj katova), Mori JP Tower je najviša struktura ako se računa visina iznad razine mora, s obzirom na uzvisinu na kojoj je smještena. Iako nismo planirali ulaziti, privukli su nas dućani s dizajnerskim predmetima i neobičnim japanskim brendovima – doduše, cijenama prilagođenima "hype" reputaciji zgrade. No uspjeli smo pronaći restoran u kojem smo ručali za relativno malo novca. Nakon toga smo se odlučili popeti na vrh da vidimo pogled. Nažalost uvjet da vas puste gore je da pojedete nešto u restoranu ili slastičarnici. Nismo se dali smesti pa smo odlučili pojesti kolače iako nismo bili gladni. Ne treba ni spomenuti da su kolači koštali više od ručka. Nema veze. Mjesto je prilično pretenciozno. Sve je bilo strogo uređeno u francuskom stilu – deserti, porculan, usluga... čak su i vilice i noževi imali ulogu u ceremoniji. Možda zvuči neobično, ali u Japanu postoji duga tradicija poštovanja francuske visoke kuhinje, osobito među carevima i plemstvom, koje već stoljećima u carskim rezidencijama ima francuske chefove. Dakle, da – u Tokiju, na vrhu najmodernije zgrade, u sklopu futurističkoga kompleksa, jeli smo kolače vilicom i nožem, i sve je imalo smisla.
Nakon kolača i pogleda s vrha Azabudai Hillsa, prošetali smo Roppongijem, jednim od kulturno najživljih i najinternacionalnijih dijelova Tokija. Usput smo razgledali nekoliko dućana, a zatim naišli na jednu od najpoznatijih umjetničkih instalacija u gradu – skulpturu Maman, monumentalnog pauka kojeg je izradila francusko-američka umjetnica Louise Bourgeois. Istu skulpturu možete vidjeti i u muzejima u Bilbau, Ottawi i Kopenhagenu, gdje je postavljena ispred Louisiana Museum of Modern Art.
Nakon Roppongija, uputili smo se prema Ginzi, luksuznoj četvrti poznatoj po arhitektonski impresivnim robnim kućama, skupim modnim brendovima i kulturnom štihu. Vjetar se pojačao pa smo se sklonili u unutrašnjost dućana i istraživali svijet japanskih modnih dizajnera, što se pokazalo kao izvanredno iskustvo. Mnoge robne kuće u Ginzi, kao što su Mitsukoshi ili Ginza Six, zapravo su izložbeni prostori za suvremenu umjetnost, s čestim instalacijama, projekcijama i interaktivnim elementima koji nadilaze samu kupnju. Putem smo zastali na čaj od trešnje, a poslije i na pivo u jednom od brojnih francuskih bistroa, kojih u ovoj četvrti ima u izobilju.
Prema dogovoru, zadnji dan prije puta rezervirali smo za posjet Carskoj palači (Imperial Palace). Prije polaska smo u hotelu provjerili pravila i saznali da je ulazak u samu palaču moguć isključivo uz prethodnu online prijavu za vođene ture, koje se brzo popune. Ulaz se ne naplaćuje, ali broj mjesta je ograničen i prijave su obavezne. Pri tome je potrebno doći na lice mjesta, pokazati putovnicu i ispuniti prijavni obrazac – sve po strogim japanskim pravilima i točnosti. Uputili smo se prema vrtovima Carske palače, koje smo već posjetili, što se pokazalo mudrom odlukom s obzirom na to da su vrtovi bili zatvoreni sljedećih nekoliko dana, što se često zna dogoditi. Važno je također znati da vrtovi oko palače koje smo posjetili prije nisu isti kao oni koji su dio službenog obilaska palače – mnogi posjetitelji to ne znaju. Stali smo u red oko 12.15, a u 12.20 počeli su dijeliti papiriće za prijavu, što je tipično za japansku organiziranost i točnost. Papiriće je trebalo ispuniti podacima iz putovnice i predati vodičima, a zatim se vratiti u određeno vrijeme za početak ture. Putovnicu je u Japanu doista potrebno uvijek imati sa sobom, za razliku od nekih zapadnih zemalja.
Sunce u Tokiju, čak i u rano proljeće, zna biti iznenađujuće jako i direktno iako je dan bio djelomično oblačan. Svakako u Japanu treba imati šešir ili kapu. Bez doručka, odlučili smo svratiti na brzinu do obližnjeg Starbucksa – kojih u Tokiju ima stvarno na svakom uglu. Nismo bili jedini s tom idejom – većina ljudi iz reda za ulaz u Carsku palaču namjeravala je to učiniti. Da, ponovno stajanje u redu. No Japanci redove ne doživljavaju kao neugodnost, već kao dio svakodnevice, pa se i mi stranci moramo prilagoditi.
Uzeli smo hladnu matcha latte i matcha bagel, kao brzinski doručak u hodu – što nas je dovelo do još jednog specifičnog problema u Japanu, osobito u Tokiju: nedostatka kanti za smeće. Naime, Japanci su vrlo svjesni održivog razvoja prevencijom zagađivanja okoliša, što u praksi znači da gotovo nigdje nema kanti za smeće – građani, a što se traži i od turista, svoj otpad obično nose sa sobom kući i strogo razvrstavaju. Iako su javni toaleti u Tokiju izuzetno čisti, često i besplatni, kanti za otpad gotovo da nema. Tamo gdje ih ima, najčešće su specijalizirane, s otvorima isključivo za boce i limenke, koje se kupuju na brojnim automatima. Ubaciti u njih bilo što drugo praktično je nemoguće, a i krajnje nepoželjno.
Dakle, uspjeli smo doručkovati, ali smo ostali sa smećem u rukama jer ga nismo imali gdje baciti prije obilaska Carske palače. Za ulazak u Carsku palaču morali smo pokazati ispunjene papiriće i putovnice. To je standardna praksa u Japanu – putovnice je uvijek potrebno nositi sa sobom. Za razliku od nekih drugih zemalja, kao što su Sjedinjene Američke Države, gdje se putovnice obično ostavljaju u hotelu, u Japanu je zakonski obavezno imati ih sa sobom. Nakon provjere, dobili smo propusnicu oko vrata koja nam je omogućila ulazak, ali samo do velike dvorane na ulazu kako bismo dobili detaljnu uputu o ponašanju tijekom obilaska. U Japanu je to standardna praksa – davanje usmenih i pisanih uputa o ponašanju prilikom posjeta, bilo to hramovima, palačama ili muzejima. Slično iskustvo imali smo i u teamLabu.
Nažalost, moramo priznati da nas je pomalo razočaralo što nismo mogli ući u samu Carsku palaču. Mogli smo obići samo vrtove i okolna područja. Nemojte se zbuniti. Vrtovi oko Carske palače nisu isti oni vrtovi koje smo posjetili prethodnih dana. Bilo je izuzetno zanimljivo – za početak, carski dvorac izuzetno je jednostavan. Nema srebra, zlata ili previše ukrasa, tipično za japanske standarde i njihove ideale skromnosti i discipline. Dijelovi kompleksa i zgrada palače doneseni su iz Kyota, koji je stoljećima bio prijestolnica Japana. Dvorac, u njegovu današnjem obliku, sagrađen je 1959. godine, nakon što je prethodna zgrada stradala u požaru tijekom Drugog svjetskog rata. Danas unutar carskoga kompleksa, osim cara i carice, žive i carevi roditelji, koji ove godine slave 62 godine braka.
Nakon posjeta Carskoj palači odlučili smo nešto pojesti. Ali ni to nije jednostavno. Naravno, u Tokiju ima mjesta koja rade cijeli dan i veći dio noći, ručak u većini restorana obično završava oko 14.30, gotovo kao u Italiji, i nakon toga teško je pronaći mjesto za obrok. Japanska kuhinja općenito je jednostavnija od drugih azijskih kuhinja, poput kineske, jer sadrži znatno manje umaka i začina. Naglasak je na kvaliteti namirnica, a svaki sastojak mora biti jasno prepoznatljiv u jelu. Zdjelica riže mora se pojesti, a uobičajeno se jede dva puta dnevno. Tijekom radnog dana Japanci često ručaju tzv. bento box, praktičnu kombinaciju hrane koju možete kupiti u gotovo svim trgovinama i prodajnim automatima. Bento box obično sadrži male porcije raznovrsne hrane, a obrok često završava s malo miso juhe, koju se pije iz šalice. Nakon večere, pri povratku iz podzemne željeznice i izlasku kod našeg hotela, privodimo kraju ovu nevjerojatnu avanturu. Do sitnih noćnih sati prepričavamo dojmove i pokušavamo upiti posljednje trenutke Tokija, grada koji je kudikamo više od metropole – živi organizam koji neprestano pulsira, iznenađuje i uči te pokazuje da se jednostavnost, red i pažnja prema detalju mogu živjeti svaki dan. Planiramo se uskoro vratiti.