Pšenica još nije ni dozorila, a zbog cijene od oko 155 eura koju je Žito ovih dana ponudilo za treću klasu, kakve je u pravilu najviše u Hrvatskoj, pitanje je i hoće li se ovoga ljeta sva požeti. Član Upravnog odbora za ratarstvo Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) Matija Brlošić kaže kako je trenutačna ponuđena cijena niska i uopće ne zaslužuje da se o njoj pregovara. Samo da bi se pokrili troškovi proizvodnje, minimalna cijena trebala bi biti 200 eura po toni, ustvrdio je, a tako bi država dobila i garanciju kako će se u ovim nemirnim vremenima ujesen zasijati barem minimalno pšenice, dostatno za hrvatske potrebe. Nekada smo trebali i 600.000 tona, a danas je zbog enormnog uvoza kruha, peciva i brašna domaćoj industriji potrebno najviše 300 tisuća tona, dok se i ove godine, ne bude li nepredvidivih vremenskih nepogoda, očekuju prinosi od oko milijun tona s oko 160.000 hektara, što je 5-7% više nego lani.
Koliko su cijene otkupa pšenice niske, Brlošić je slikovito dočarao uspoređujući trenutačne otkupne cijene pšenice s plaćama zastupnika u Saboru RH. – Prije 20 godina jedan saborski zastupnik za svoju je plaću mogao kupiti 5000 kg pšenice, odnosno urod s otprilike jednog hektara. Danas jedan hrvatski zastupnik može sa svojom plaćom kupiti 25.000 kg pšenice, što je pet puta više. Rade li zastupnici pet puta više od nas poljoprivrednika proteklih 20 godina? – pita Brlošić, ističući kako su ratari u tom razdoblju razinu proizvodnje podigli više od 35%, ali danas od uroda ne mogu pokriti ni osnovne troškove.
– Poljoprivrednici od države očekuju da bude njihova majka, a ne maćeha – poručuje pak predsjednik Odbora za ratarstvo HPK Petar Pranjić. Tvrdi kako se osjećaju odbačeno i manje vrijedno u odnosu na ostale grane gospodarstva. Stoga se traži da Vlada ratarima pomogne iz državnog proračuna. Ako ćemo u Hrvatskoj imati ukrajinske cijene od 150 eura po toni, onda bi hrvatski poljoprivrednici i gnojivo trebali imati po ukrajinskim cijenama, smatra Pranjić. – Tamo je, gospodo, kila kruha, bez obzira na ratno stanje, 1 kunu, a kod nas 10. Molimo državu da nam da podršku, da nam da vjetar u leđa i da nas podupre. Mi smo doslovce umrli, samo nam to nitko još nije kazao – upozorava Pranjić, napominjući kako se europski fondovi polako gase, novca je sve manje. No imamo nacionalni proračun iz kojega druge članice EU u poljoprivredu u prosjeku ulažu i 50-60% novca, a mi samo 20 posto.
Brlošić podsjeća kako smo lani uvezli kruha i peciva za 350 milijuna eura, a izvezli 500 tisuća tona pšenice za 200 eura/t, odnosno za 100 milijuna eura. Prema izračunima ratara, za uvezeni kruh i peciva nije trebalo više od 50.000 tona samljevene pšenice te se postavlja pitanje zašto su naši mlinovi ugašeni. Ako se Talijanima isplati doći u Slavoniju po pšenicu, voziti je 1000 ili 2000 km kamionima u Italiju, što je najskuplji prijevoz, a onda nam je istim tim prijevozom vraćati prerađenu kao tjesteninu, brašno ili nešto drugo i prodavati po 5, pa i 20 puta višoj cijeni, zašto se sve to ne bi događalo u Hrvatskoj, pita Brlošić. Nisu, tvrdi on, Talijani pametniji ili vredniji od nas, nego su imali debele subvencije za prerađivačke kapacitete, pa hrvatski ratari s pravom očekuju istu podršku od svoje Vlade.
– Prošle su godine kruh i pekarski proizvodi prvi put bili na prvome mjestu po uvozu, a to je nedopustivo. Hitno moramo ulagati u preradbene kapacitete jer ćemo uz sadašnje cijene pšenice i poremećaje na tržištu uništiti i ovu proizvodnju – poručio je predsjednik HPK Mladen Jakopović.
FOTO Bili su 'gradovi duhova', a sada se vraćaju u život: Nalaze se u jednoj od najljepših zemalja Europe