O poniznosti i poniženju: Zašto je cilj – neuspjeh prvaka!

Mislim da će Slaven Bilić ponovno postati izbornik reprezentacije upravo zato što je kao trener ostavio vrlo skroman trag. Ozbiljan klupski ili reprezentativni uspjeh iza sebe nema, ali upravo je to u ovom slučaju presudno: “neuspjeh prvaka” ga kvalificira.

Kolonijalna matrica

To mi je palo na pamet onoga trenutka kad sam ga vidio u ulozi regionalnog televizijskog voditelja. Jer, u imaginariju hrvatske postjugoslavenske elite regionalizam nije geopolitička činjenica, nego ideološka vrijednost. Jugoslavenski kulturni prostor predstavlja se kao izraz kozmopolitizma, dok se hrvatski nacionalni identitet sustavno patologizira kao provincijalizam, zatvorenost ili “desni populizam”. Tradicionalna je to kolonijalna matrica: vlastiti identitet prikazati kao problem, a tuđi okvir kao emancipaciju.

Današnja hrvatska reprezentacija razbila je upravo tu matricu. Ona nije samo uspješna sportska momčad. Ona je postala simbol politički nepoželjnog oblika hrvatskog samopouzdanja. Zato predstavlja ozbiljan problem kompradorskoj kasti koja već tri desetljeća kao tranzicijska elita upravlja Hrvatskom bivajući posljednjih godina ideološki relej regionalizma, danas otvoreno jugoslavenstva. Riječ je o sloju koji je tijekom tranzicije ekonomski profitirao, a politički i kulturno prihvatio logiku posredništva između domaćih interesa i nadnacionalnih centara moći. Odbacivši ideologiju, zadržali su asete. U medijskom prostoru, koji je velikim dijelom pod kontrolom vlasničkih i uređivačkih struktura izvan Hrvatske, regionalizam je odavno postao zadana ideološka matrica, a jugoslavenski kulturni okvir njezina poželjna politička posljedica.

Problem je u tome što je reprezentacija izmaknula toj matrici. Nitko nije planirao dva svjetska odličja, masovne dočeke, eksploziju nacionalnog samopouzdanja ni činjenicu da su igrači i izbornik bez kompleksa počeli javno govoriti o vjeri, domovini i identitetu. Nitko nije računao s desecima tisuća ljudi na trgovima, s otvorenim svjedočenjem vjere igrača, s Dalićevim inzistiranjem na zahvalnosti Bogu ili s činjenicom da reprezentacija danas proizvodi više nacionalne kohezije nego gotovo sve državne institucije zajedno.

Nogomet je postao mjesto na kojem se hrvatski nacionalni identitet afirmirao bez isprike i bez posrednika. To je za kulturne upravitelje Hrvatske postalo nepodnošljivo. Reprezentacija je postala najveći preostali izvor spontanog hrvatskog identiteta, potpuno izvan njihove ideološke društveno poželjne redakcije.

Zato se tako nestrpljivo čekao kraj ove generacije. Odlazak Modrića. Odlazak Dalića kao prilika za svojevrsni reset. Ne zato da bi reprezentacija bila bolja, nego da bi bila politički korektna. Da ponovno postane trivijalna sportska selekcija, lišena simboličkog naboja, nacionalne emocije i javne vidljivosti vjere. Da se hrvatski patriotizam vrati u kulturno prihvatljive okvire: malo navijanja, malo folklora i nimalo nacionalnog identiteta. Po mogućnosti, vratiti reprezentaciju u okvir politički sterilnog sportskog proizvoda, lišenog nacionalne emocije i kulturne težine.

U tom smislu Bilić je gotovo idealan izbor. Njegova trenerska biografija ne obećava kontinuitet uspjeha, ali obećava kontinuitet prihvatljivosti, a to je, iz perspektive onih kojima je reprezentacija postala politički i kulturni problem, važnije od rezultata. Jer, cilj više nije osvojiti medalju. Cilj je spustiti reprezentaciju na razinu obične sportske selekcije kako bi prestala biti jedno od rijetkih mjesta na kojima se hrvatski identitet javno iskazuje bez zazora.

Kako to učiniti? Nema uspjeha, nema dočeka; nema dočeka, nema Thompsona; nema Thompsona… nema čovjeka, nema problema. Bilić zato nije recept za uspjeh. Od njega se uspjeh nipošto i ne traži. Dapače! On je recept za normalizaciju.

Jer – cilj je neuspjeh prvaka! A to je, za one kojima je hrvatska reprezentacija postala politički problem, daleko važnije od rezultata.

Sjećam se poraza Hrvatske protiv Turske u Beču. Ne bitke kod Siska, ne Krbavskog polja, nego – o Bože, može li biti simboličnije – poraza Hrvatske od Turske u Beču. Poraz iz 2008. nije bio poglavito taktički ni nogometni. Bio je psihološki, gotovo duhovni. Neposredni uzrok sloma bio je strah, a praznovjerje tek simptom pogrešno shvaćene vjere. Strah zbog kojega je Robert Kovač između dva produžetka bijesno tresnuo bočicu o pod i povikao: “Svi ste se usrali, pička vam materina!” Izgovorio je to pred kamerama, dakle, ne samo njima, nego i nama.

To nije bila samo izgubljena utakmica. Bio je to trenutak u kojem se razotkrio mentalitet jedne generacije. Hrvatska nije izgubila zato što je bila slabija, nego zato što je u odlučujućem trenutku izgubila unutarnju sigurnost. Nakon pogotka u završnici produžetka igrači nisu pokazali mir pobjednika, nego tjeskobu ljudi koji unaprijed očekuju katastrofu. Upravo je taj strah omogućio tursko izjednačenje, a potom i potpuni psihološki slom u izvođenju jedanaesteraca. Tješio nas je, uostalom, i sudac – naravno, ne Bilićev duhovnik Sudac.

Zamjena vjere praznovjerjem

Taj obrazac upućuje na nešto dublje od sporta: na zamjenu vjere praznovjerjem. Vjera sportašu može dati hrabrost, poniznost i sposobnost da prihvati i pobjedu i poraz, ali kada medaljice, križevi, narukvice ili posjeti karizmatičnih svećenika počnu služiti kao jamstvo sportskog uspjeha, religija prestaje biti vjera i postaje magijsko mišljenje. Bog tada više nije cilj vjere, nego sredstvo za ostvarenje pobjede.

Problem Slavena Bilića nije onaj Zlatka Dalića: problem nije u tome što vjeruje, nego u praznovjerju. Kada se sveti predmeti pretvore u amajlije, a psihološka priprema prepusti očekivanju nadnaravne intervencije, briše se granica između autentične vjere i praznovjerja. Idealno: o istom smo trošku uklonili i Hrvate s trgova, i vjeru iz nacionalne reprezentacije.

Pouka bečkog poraza zato nije sportska, nego antropološka. Strah ne pobjeđuje slabijega, nego onoga koji nije naučio živjeti s vlastitom nesigurnošću. Prava vjera čovjeka ne oslobađa odgovornosti niti mu jamči pobjedu; ona mu daje snagu da bez straha prihvati ishod vlastitoga rada. Zato Beč ostaje simbol trenutka u kojem su strah i praznovjerje nadvladali samopouzdanje, disciplinu i slobodu čovjeka koji vjeruje. Upravo ono troje što će Zlatko Dalić poslije imati.

I upravo je zato Dalić mnogima morao smetati. Alegorizirao je Hrvatsku kakva je dijelu postjugoslavenskog medijskog establishmenta neprihvatljiva: samouvjerenu, patriotsku, neopterećenu kompleksom vlastitog identiteta. No, mediji su ovdje tek transmisija dubljih struktura.

Problem nasljeđa

U Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj ili Mađarskoj tranziciju su u velikoj mjeri oblikovale vanjske okolnosti i službe; u Hrvatskoj, kao i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, tranziciju je u znatnoj mjeri proveo sam stari aparat. Problem tog nasljeđa nije ideološki. Nasljednici bivšega sustava nisu zadržali vjeru u komunizam, nego kontrolu nad kapitalom, bankama, vanjskom trgovinom i ključnim društvenim polugama. Promijenili su vlast, ali ne i logiku režima. Ostalo je zatvoreno društvo u kojem uski krug određuje tko pripada eliti, a tko ostaje izvan nje.

Isto vrijedi i za drugu najvažniju stvar na svijetu – hrvatski nogomet. Tko je “in”, a tko “out”, često se ne odlučuje samo na terenu.

Zato je teško oteti se dojmu da je Dalićeva smjena odavno priželjkivana. Ne samo pripremana, nego i legitimirana sustavnom kampanjom diskreditacije koja je iznenadila i mnoge izvan Hrvatske. Napadalo ga se na svim razinama: od privatnog života – glasinama o ljubavnici i izvanbračnom djetetu – preko imovine, objavljivanjem priča o kući u Rakovičkom Selištu usred svjetskog prvenstva, do javnog portretiranja kao neznalice, djeteta sreće, etnokatolika, populističkog blefera, farizeja ili trgovca domoljubljem.

Pravi razlog

Tu se nalazi pravi razlog neprihvatljivosti Zlatka Dalića. Govorilo se da prodaje domoljubnu maglu. Kao da je upravo to najveći grijeh: domoljublje. Hrvatski patriotizam. Bilo kakav nacionalni osjećaj. Pogotovo kada preraste u dočeke na trgovima, u zajedničko slavlje i u ono što je Hrvatskoj desetljećima najviše nedostajalo – samopouzdanje.

Samopouzdanje pobjednika koje je Dalić oživio a koje je stvoreno usporedo s obnovom hrvatske državnosti: kult reprezentacije kult je hrvatske države jer Hrvatska je reprezentaciju dobila istodobno s državom i u okolnostima Domovinskog rata pa je ona postala simbol nacionalne emancipacije i državnog identiteta. Taj je identitet nastao, dakle, povijesnim iskustvom, nije umjetno proizveden. Problem je što to iskustvo, ta država, ta reprezentacija i taj nacionalni identitet svejednako iritira medijski pogon zemlje kao relej političke volje podzemne interesne strukture kojoj je Hrvatska samo Noina arka tranzicije.

To će se morati u Hrvatskoj žurno riješiti.