Od liječničkih prognoza da možda nikada neće hodati, sjediti ni govoriti do fakultetskih diploma, novinarskog i televizijskog rada, književnih nagrada i dviju knjiga – životni put Antonija Milanovića iz Zadra daleko je nadmašio ono što su liječnici nakon njegova rođenja mogli predvidjeti. Antonio otvoreno govori o cerebralnoj paralizi, svakodnevnoj boli, predrasudama, odnosu društva prema osobama s invaliditetom, ali i o radu, ljubavi, seksualnosti, književnosti i vlastitim planovima. Kada su liječnici nakon njegova rođenja njegovoj majci rekli da ne znaju hoće li njezin sin ikada hodati, sjediti ili govoriti, nitko nije mogao znati kakav će život Antonio Milanović izgraditi.
Danas, 38 godina poslije, iza njega su fakultetske diplome, novinarski i televizijski rad, književne nagrade i dvije knjige. Iza njega su, međutim, i godine suočavanja s boli, predrasudama, nerazumijevanjem i sustavom koji osobe s invaliditetom, kako kaže, prečesto promatra kroz njihovu dijagnozu, a ne kroz čovjeka. Autor je autobiografije „Istinom protiv svih“, objavljene 2019. godine, koja je bila prva autobiografija osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Drago mu je, kaže, što su nakon nje i drugi počeli otvorenije pisati o vlastitim iskustvima. „Drago mi je što je moja autobiografija pokrenula taj niz ostalih“, kaže Milanović.
Život unatoč prognozama
Ono što je danas, Milanović u velikoj mjeri pripisuje svojoj majci. Njezinu odluku da ne prihvati liječničke prognoze smatra svojom prvom velikom životnom pobjedom, ali pritom ističe da je to bila njihova zajednička pobjeda. „Moja majka je zapravo, sigurno, dobrih 95 posto utjecala na to da se oblikujem u čovjeka kakav sam danas“, govori. Njezinu požrtvovnost, borbu i vrijeme koje je uložila u njega smatra ključnima za svoj razvoj. Da nije bilo njezine odluke, vjeruje, danas bi možda većinu vremena provodio među četiri zida. „Tako da sam zapravo zadovoljan i zahvalan što je mama bila stroga, što je bila uporna i što me je zapravo dovele do ovdje gdje sada jesam“, kaže Antonio. Svojom najvećom potvrdom ne smatra samo fakultetske diplome, posao ili književni rad. Važno mu je što se ostvario kao čovjek i što je, unatoč prognozama, postao u određenoj mjeri samostalan. „To mi daje vjetar u leđa“, kaže. U njegovoj je priči važna i spoznaja da liječničke prognoze ne moraju uvijek biti konačna presuda te da mnogo toga ovisi i o tome koliko čovjek sam ulaže u ono što želi postići. „Oprošteno je, zaboravljeno nikad neće biti“
Milanović u svojoj prvoj knjizi otvoreno govori i o okolnostima vlastita rođenja. Kaže kako je njegova majka, nakon krvarenja, prebačena iz odjela u rodilište, ali je liječnici, kako navodi, nisu odmah odveli na carski rez. Posljedica je, kaže, bila nedostatak kisika i oštećenje mozga. Do tada je, kaže, njegova majka imala zdravu trudnoću. Danas zbog posljedica cerebralne paralize živi s bolovima koji se mijenjaju iz dana u dan. Ipak, prema liječnicima koji su sudjelovali u njegovu rođenju ne osjeća ogorčenost. „Naravno da bih volio da sam apsolutno zdrav, da ne trpim, da nemam sve probleme i da ne trpim svakodnevne, nekad blaže, nekad jače bolove“, kaže. Kako bi knjiga uopće mogla biti objavljena, morao se, dodaje, pomiriti i s vlastitim unutarnjim borbama. „Oprošteno je, zaboravljeno nikad neće biti“, poručuje. Najveći problem koji mu danas donosi cerebralna paraliza upravo je bol. Ne zna s kakvim će se stanjem probuditi, koliko će mu trebati pomoći da ustane iz kreveta ni koliko će moći funkcionirati tijekom dana. „Svaki dan, kada otvorite oči, ne možete znati, dok se ne pomaknete u krevetu, kolika će bol biti, koliko ćeš tableta protiv bolova popiti, koliko ćeš moći funkcionirati u danu“, opisuje. S činjenicama koje su mu bile teške u djetinjstvu s vremenom se, kaže, pomirio. Danas ga više iscrpljuje neizvjesnost koju donosi svakodnevna bol.
Prvo psihičko i fizičko maltretiranje doživio je u vrtiću Prvi put je, kaže, vrlo rano shvatio da ga drugi ne promatraju samo kao Antonija, nego kroz njegov invaliditet. Bilo je to u vrtiću Latica u Zadru, koji je tada bio namijenjen osobama s invaliditetom. Taj period opisuje kao posebno težak. Tvrdi da ga je teta u vrtiću psihički i fizički maltretirala te da je često isticala da su djeca „invalidi“. Kasnije se isti obrazac, kaže, ponavljao pri upisu u osnovnu i srednju školu te na fakultetu. „Najviše me zaboljelo što bi me se etiketiralo kao osobu s invaliditetom, a nije mi se dalo ni priliku da pokažem da mene invaliditet ne mora obilježiti onako kako oni misle“, kaže Antonio. Upravo je to jedan od najvećih problema s kojima se susretao: drugima je bilo teško dopustiti mu da pokaže što može. „Invaliditet nije jedino što ja imam pružati“, kaže.
O seksualnosti govori otvoreno
Jedna od tema o kojima Milanović govori otvorenije od mnogih jest ljubav, veza i seksualnost osoba s invaliditetom. Smatra da invaliditet ne ukida emocionalne ni seksualne potrebe čovjeka. O toj je temi posebno pisao u svojoj drugoj knjizi, a zbog javnog govora o seksualnosti, kaže, doživio je i izrazito negativne reakcije. Neke osobe s invaliditetom nazivale su ga „manijakom“ i „monstrumom“, uz poruke da je riječ o privatnoj temi i da svojim istupima sramoti skupinu kojoj pripada. Milanović, međutim, ne namjerava zbog toga prestati govoriti o temi koju smatra važnom. „Ja neću biti većina, nikad nisam ni bio većina, niti ću biti. Ja ću i dalje progovarati o temama koje smatram da trebam, pa čak i ako me oni ne podržavaju“, kaže Antonio. Smatra da je problem dijelom povezan s mentalitetom u kojem se o seksualnosti osoba s invaliditetom i dalje teško govori. Njegov je stav: "invaliditet ne znači da čovjek prestaje biti čovjek sa svim svojim potrebama".
Borba sa sustavom
Osim predrasuda, Milanović se godinama suočava i s institucijama. Trenutačno ga, kaže, najviše ljuti način na koji se rješavaju pitanja vezana uz inkluzivni dodatak, pomagala, osobnu asistenciju i mogućnost rada osoba s teškim invaliditetom. Posebno mu smeta sporost birokracije i činjenica da mnogi još čekaju rješenja. Problem vidi i u, kako kaže, neujednačenim rješenjima te smatra da stručnost osoba koje odlučuju o pravima osoba s invaliditetom mora biti na višoj razini. Kritizira i ideje o dodatnoj kontroli načina na koji osobe s invaliditetom troše novac koji primaju. „Smatram da bi se ministar i resorno ministarstvo trebali pročešljati druge stvari na koje se troši novac, a ne dirati osobi s invaliditetom“, kaže Antonio.
Posebno ističe pitanje mogućnosti rada četiri sata uz punu plaću za osobe s teškim dijagnozama. Kaže da bi takvo rješenje mnogima olakšalo uključivanje u svijet rada. Smatra da bi se mnogo više osoba s invaliditetom odlučilo raditi kada bi im se pružile bolje mogućnosti zaposlenja i primjereniji uvjeti rada. "Kada bi im se pružile bolje mogućnosti zapošljavanja i primjereniji uvjeti rada, mnogo bi se više osoba odlučilo raditi i aktivno uključiti u svijet rada", kaže Antonio. Problem vidi i u troškovima pomagala. Kao primjer navodi kolica i njihove gume, za koje se, kaže, u određenim okolnostima mora nadoplaćivati ili čekati ostvarivanje prava. Vaučer za struju i inkluzivni dodatak nisu ni približno dovoljni da se izgura mjesec, pogotovo uz ovu inflaciju.
Ne želi se više nikome dokazivati
Milanović je svoju prvu knjigu naslovio „Istinom protiv svih“, a danas kaže da se u životu borio protiv svega što je navedeno u pitanju: sustava, oštećenja, predrasuda, tuđeg sažaljenja i vlastitih strahova. „I dalje se borim protiv tih vjetrenjača i jednostavno je to takav život“, kaže Antonio. No, kako vrijeme prolazi, sve manje osjeća potrebu nekome nešto dokazivati. Umjesto toga, želi nastaviti raditi na pitanjima koja smatra važnima za osobe s invaliditetom. „Želim dokazati da osobe s invaliditetom zaslužuju jednako dostojanstven život kao svi ostali ljudi. Ne želim da nas se promatra prvenstveno kroz dijagnozu. Mi smo prije svega ljudi“, kaže Antonio.
Život koji nije stao
Unatoč svemu što je prošao, njegov današnji život nije sveden na invaliditet, bol ili borbu za prava. Radi, piše kolumne, radi intervjue s osobama s invaliditetom, prati aktualna događanja i kontinuirano se educira. Nakon posla odlazi s majkom ili prijateljima na večeru ili piće, igra igrice, gleda serije i druži se s rodbinom. U posljednje je vrijeme, kaže, počeo davati više prostora i vremenu za sebe. Ponekad sam sjedne u kafić, a obitelj je pritom u kontaktu s njim. Posebno mjesto u njegovoj svakodnevici imaju kućni ljubimci. Engleski koker Pablo i britanska kratkodlaka mačka Zita, kao i drugi psi i mačke koji žive u obiteljskoj kući, dio su njegova svakodnevnog života. „Jednostavno, životinje su apsolutno neiskvarene. Njihovo veselje i doček nakon povratka kući, bez obzira na to kakav je čovjekov dan, za mene imaju posebno značenje“, kaže Antonio. „Želim živjeti punim plućima“
Planova mu ne nedostaje. Milanović radi na seriji slikovnica o osobama s invaliditetom namijenjenih djeci od pet do osam ili devet godina. Želja mu je da kroz njih najmlađi upoznaju svijet osoba s invaliditetom i nauče ih prihvaćati. Prvu slikovnicu volio bi objaviti tijekom 2027. godine, ali ne isključuje ni 2028. ako mu druge obveze ne dopuste da projekt završi ranije. Ne želi je objaviti samo zato da bi bila objavljena. „Svakako ne želim da to bude ofrlje i da to izađe samo zato što mora izaći.“ Osim profesionalnog razvoja, želi putovati, upoznavati nova mjesta i ljude te provoditi više vremena s obitelji i prijateljima.
Kada bi danas mogao sjesti pokraj dječaka Antonija koji je nakon rođenja prolazio bolnice, terapije i operacije, rekao bi mu da ga čekaju teške stvari, ali i da ostane pozitivan, da ne odustaje od ciljeva i da ostane svoj. „Rekao bih mu da zadrži svoju autentičnost i da je ne mijenja zbog nikoga“, kaže Antonio. To je poruka koju danas, čini se, nastoji živjeti. Ne želi svoj život mjeriti onime što mu je nekada bilo rečeno da neće moći, nego onime što još može učiniti – raditi, stvarati, putovati i napredovati. „Želim uživati u životu punim plućima“, poručuje Antonio.