Iran raspolaže arsenalom balističkih projektila srednjeg dometa koji iz vlastitog teritorija mogu dosegnuti i Ukrajinu, a među njima se posebno izdvaja projektil Khorramshahr. Nakon što je Teheran zaprijetio Kijevu odmazdom zbog napada na iranski brod u Kaspijskom moru, ponovno se otvorilo pitanje kakvim vojnim sposobnostima Iran doista raspolaže i koliko bi takav scenarij predstavljao prijetnju za Ukrajinu. Kako piše portal Defence nekoliko iranskih balističkih projektila ima dovoljan domet da pogodi ciljeve na ukrajinskom teritoriju, no njihovo presretanje zahtijevalo bi napredne sustave proturaketne obrane kakve posjeduje tek mali broj država.
Prijetnje iz Teherana uslijedile su nakon napada na iranski brod u Kaspijskom moru, za koji se vjeruje da je prevozio oružje i vojne komponente namijenjene Rusiji. Iranski ministar vanjskih poslova Ebrahim Azizi poručio je da napad "neće ostati bez odgovora", istodobno optuživši Izrael da stoji iza akcije s ciljem uvlačenja Europe u rat. No, izvan političkih poruka, vojni analitičari postavljaju pitanje ima li Iran stvarne sposobnosti izvesti izravan raketni napad na Ukrajinu.
Prema analizi portala Defence, Iran u svom arsenalu ima više balističkih projektila srednjeg dometa koji bi, ako bi bili lansirani iz sjevernog dijela zemlje, mogli dosegnuti ukrajinske gradove. Među njima su projektili Ghadr, Emad i Sejjil, čiji se domet procjenjuje na oko 2.000 kilometara. Najveću zabrinutost ipak izaziva Khorramshahr, za koji se navodi da u određenim inačicama može dosegnuti i oko 4.000 kilometara.
Ghadr i Emad razvijeni su iz projektila Shahab-3, koji svoje korijene vuče iz sjevernokorejskog Hwasong-7, odnosno sovjetskog Scuda. Oba koriste tekuće gorivo, nose bojevu glavu tešku oko 750 kilograma i dugački su više od 16 metara. Napredniji Emad ima manevarski sposobnu bojevu glavu koja tijekom završne faze leta može mijenjati putanju, čime otežava presretanje, iako je zbog toga nešto smanjen njegov maksimalni domet.
Napredniji sustav predstavlja Sejjil, dvostupanjski projektil na kruto gorivo koji je prvi put uspješno testiran 2008. godine. Za razliku od projektila na tekuće gorivo, zahtijeva znatno manje vremena za pripremu lansiranja, što ga čini operativno učinkovitijim. Najveću pozornost ipak privlači Khorramshahr, predstavljen 2017. godine. Smatra se da je razvijen na temelju sjevernokorejskog projektila BM-25 Musudan, koji vuče podrijetlo iz sovjetskog projektila R-27. Inačica dometa oko 2.000 kilometara može nositi bojevu glavu tešku do 1.500 kilograma, dok se procjenjuje da verzija dometa oko 4.000 kilometara postiže veći doseg zahvaljujući znatno lakšem teretu.
Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da Iran za Khorramshahr posjeduje i kazetnu bojevu glavu. Umjesto jedne eksplozivne glave, projektil može izbaciti do 20 podstreljiva koja se raspršuju na području radijusa od približno osam kilometara. Takav način djelovanja povećava razornu moć protiv urbanih ciljeva, ali i dodatno otežava obranu.
Kako navodi Defence, obrana od projektila poput Ghadra, Emada i Sejjila zahtijevala bi specijalizirane sustave proturaketne obrane poput THAAD-a, Arrowa-2 ili drugih naprednih presretača. Iako američki sustav Patriot može presretati određene balističke projektile, njegove mogućnosti protiv projektila srednjeg dometa ipak su ograničenije. Uspješnost obrane ovisi o nizu čimbenika, uključujući brzinu projektila, visinu leta, putanju i sposobnost manevriranja bojeve glave.
Kod projektila Khorramshahr situacija je još složenija, osobito ako koristi kazetnu bojevu glavu. Nije poznato na kojoj visini dolazi do odvajanja podstreljiva, što dodatno otežava procjenu mogućnosti njegova presretanja. Tijekom ranijih iranskih napada na Izrael, takvi su projektili presretani kombinacijom izraelskih sustava Arrow-2 i Arrow-3, dok su Sjedinjene Američke Države dodatno rasporedile sustave THAAD i projektile SM-3 kako bi pomogle u obrani.
Unatoč ozbiljnim sposobnostima, analitičari ističu da je Iran posljednjih godina značajno smanjio svoje zalihe balističkih projektila srednjeg dometa. Razlog su brojni raketni napadi na Izrael tijekom protekle dvije godine, ali i izraelsko-američki napadi u operaciji, epski bijes tijekom koje su uništavani iranski lanseri, skladišta, tvornice projektila i pogoni za proizvodnju njihovih ključnih komponenti.
Udaljenost od Odese preko Gruzije i Armenije do Tehrana je nešto iznad 2000 km. Do otoka Hark preko kojeg Iran izvozi 98% nafte, udaljenost je nešto manja od 2.700 km. Da li Iran može preživjeti udar na naftna postrojenja koja se nalaze na spomenutom otoku?